Psihosomatika u podlozi boli

Patite li od bolova u vratu, leđima ili ramenima, koji se neprestano vraćaju? Izbjegavate li određene aktivnosti kako vam se ne bi vratili užasni bolovi u leđima? Je li moguće da vas bolovi u mišićima sprječavaju da živite aktivnim i ispunjenim životom? Jeste li iskušali konvencionalne medicinske terapije, ili možda čak alternativne pristupe koji nisu donijeli željene rezultate?

Ako su vaši odgovori na ova pitanja potvrdni, možda patite od sindroma tenzijskog miozitisa (TMS-a), a mogao bi biti riješen povezivanjem uma i tijela, odnosno osvještavanjem nekih davno potisnutih emocija. Nije riječ o nekoj novoj instant-metodi samopomoći, nego je sindrom tenzijskog miozitisa rezultat rada istaknutoga američkog liječnika Johna E. Sarnoa, bivšeg profesora kliničke rehabilitacijske medicine na New York School of Medicine te suradnika The Rusk Institute of Rehabilitation Medicine u New York Medical centru, koji je još prije tridesetak godina napravio revolucionaran pomak u rješavanju problema bolova u vratu, leđima i ramenima, ponovno povezavši um i tijelo u nerazdvojnu cjelinu.

Ovaj istaknuti liječnik, koji je tijekom godina stekao mnoštvo sljedbenika, što u medicinskim krugovima, što među ljudima kojima je pomogao da izliječe katkad neizdržive kronične bolove, i sam je dugi niz godina primjenjivao konvencionalnu dijagnostiku strukturalnih poremećaja (kao što su magnetska rezonancija ili kompjutorska tomografija), te konvencionalne metode liječenja. U konačnici je zaključio da, iako lijekovi i operacije, pa čak i fizikalna terapija, mogu donijeti privremeno olakšanje njegovim pacijentima, uglavnom nisu donosili dugoročno rješenje problema.

Kao i svaki liječnik, suosjećao je sa svojim pacijentima i želio im je pomoći. Promatrajući slučajeve pacijenata s kojima se susretao, zamijetio je nekoliko pravilnosti koje su se ponavljale i bile povezane s emocionalnim obrascima pacijenta. U tom je procesu definirao dijagnozu - sindrom tenzijskog miozitisa (TMS) - kod kojeg su fizička bol i akutna nelagoda prouzročeni kulturološki uvjetovanim potiskivanjem emocija, jer suvremeni čovjek neugodna, bolna ili posramljujuća i na neki način neprihvatljiva iskustva (njemu samome i/ili društvu) i ne želi osjećati. Takvi su osjećaji anksioznost, ljutnja i osjećaj inferiornosti, koje potiskujemo jer um ne želi da ih iskusimo, niti da ih vanjski svijet vidi. Posljedica potiskivanja je emocionalni stres koji se očituje kao napetost u tijelu, koja smanjuje dotok kisika na mjesta koja su u grču, zbog čega se posljedično javlja bol.

Dr. Sarno je detektirao i psihološke modele ponašanja koji su se najčešće skrivali iza onesposobljavajuće boli od koje su patili njegovi pacijenti. Ti modeli su: disfunkcijska reakcija na stres, uključujući i potrebu da ugađamo drugima; perfekcionizam; traume koje su nam se dogodile u određenom trenutku života, a koje nismo uspjeli razriješiti nego smo ih pohranili duboko u tijelo. Na te psihološke modele posljedično se nadovezuje i nešto što dr. Sarno naziva fiziofobijom, odnosno paraliziranost strahom da će se ponoviti bolno iskustvo vezano uz leđa, vrat, ramena ili udove. Taj strah stvara napetost koja ponovno dovodi do smanjena dotoka kisika i samim time povećava rizik od boli. I odjednom se nalazimo u zatvorenom krugu u kojem je nemoguće razlučiti uzrok i posljedicu. No, taj je zatvoreni krug moguće razbiti, a dr. Sarno, danas priznati autor nekolicine svjetskih bestselera, među kojima je i knjiga "Kako iscijeliti bolove u leđima" (Planetopija, 2015.), objasnio je kako.

Dr. Sarno smatra da unutar medicinskih krugova pojam psihosomatike (koju smatra sinonimom povezanosti uma i tijela) treba zauzeti važnije mjesto. Prema njemu, prečesto se smatra pojmom koji označava imaginarnu bolest koju pacijent izmisli. Ali to nije istina. Tu je riječ o stvarnim bolestima i poremećajima koji su naizgled čisto tjelesne prirode, ali njihovi se uzroci kriju u duboko pohranjenim nesvjesnim emocijama. U današnje vrijeme postoji mnoštvo takvih bolesti i, čini se, neizbježan su dio ljudskih stanja, a mogu varirati od bezazlene boli u leđima sve do karcinoma. Bez obzira na čestu prisutnost takvih bolesti, dr. Sarno kaže da se jako mali broj suvremenih istraživanja bavi njima, a većina ih liječnika ne prepoznaje nego se u pravilu usmjerava na simptome.

Kad je posrijedi rad s oboljelima, dr. Sarno smatra da bi liječnici trebali biti u stanju pacijentima objasniti snažnu vezu između uma i tijela, koja često djeluje iznimno tajanstveno. No, prema dr. Sarnou, ta veza nije ništa tajanstvenija od veze između srca i cirkulacije krvi, ili rada nekog organa i njegova utjecaja na cijelo tijelo. Unatoč tome, neki pacijenti u početku imaju problema s poimanjem pune dinamike koja se odvija između uma i tijela. Teško im je shvatiti kako um može nesvjesno donositi odluke u njihovo ime. No, u tim situacijama može im pomoći sagledavanje šire slike, kao što su neke manifestacije koje su nam svima poznate: npr. rumeni obrazi kad se sramimo, osjećaj trnaca u trbuhu ili pak znojenje kad smo u središtu nečije pozornosti. Te su manifestacije izazvane emocijama koje su posljedica okolnosti u kojima se nalazimo, nevoljne su, odnosno ne možemo ih spriječiti, kratkotrajne i traju samo dok smo izloženi neobičnim ili novim podražajima. Međutim, emocije koje su nam bile bolne, neugodne i traumatične, i koje smo potisnuli jer ih u određenom trenutku nismo bili spremni razriješiti, ostaju zakopane duboko u našoj podsvijesti i odande nas sabotiraju izazivajući vrlo stvarne i bolne poremećaje, kao što je sindrom tenzijskog miozitisa.

Dr. John Sarno je svoj rad sažeo u sljedećih nekoliko koraka koji bi trebali dovesti do izlječenja:

• moramo početi razmišljati psihološki i preusmjeriti um s fizičkih senzacija
• u tom procesu potrebno je prikupljati znanja i uvide u prirodu poremećaja
• trebamo izgraditi sposobnost da djelujemo u skladu s tim znanjem te da promijenimo ponašanje uma.

To, prema riječima dr. Sarnoa, znači da bismo trebali naučiti sve o TMS-u, što zapravo uzrokuje bol i koji je dio mozga odgovoran za to. Tada moramo razmotriti psihologiju poremećaja, činjenicu da smo svi mi u ovoj kulturi skloni proizvoditi ljutnju i strahove, te da kompulzivne i osobe sklone perfekcionizmu proizvode još više toga. Ono što je tada potrebno napraviti jest razviti naviku "psihološkog razmišljanja", a ne fiziološkog. "Pacijentima savjetujem da, kad postanu svjesni bola, moraju svjesno i snažno prenijeti pozornost na nešto psihološkog karaktera, primjerice na nešto zbog čega su zabrinuti. To mogu biti kronični obiteljski ili financijski problemi, jer to mozgu šalje poruku da ih bol više ne zavarava. Kad ta poruka dospije do dubine uma, do podsvijesti, bol prestaje. Međutim, ovdje dolazimo do važne spoznaje. Normalno je da svi žele da bol odmah prestane, pa pacijenti često kažu: "U redu, vrlo jasno razumijemo o čemu pričate, ali zašto bol ne prestaje?" Svjesni um djeluje brzo i može brzo primati i prihvaćati. No, podsvijest je spora, pažljiva, ne prihvaća brzo nove ideje. A u vremenima kad želimo da se prilike brzo mijenjaju, postajemo nestrpljivi zbog trome podsvijesti", kaže dr. Sarno i nastavlja: "Iskustvo mi je pokazalo da većina pacijenata riješi veći dio simptoma unutar dva do šest tjedana. No, tu je važno napomenuti da se vrijeme može produljiti ako pacijent broji dane ili tjedne ili ako se obeshrabri, jer bolovi nisu nestali kad je on mislio da se to trebalo dogoditi. Ljudi nisu strojevi, te postoje mnogi čimbenici koji utječu na vrijeme potrebno za izlječenje. Koliko su snažne potisnute emocije? Koliko je straha osoba nagomilala tijekom godina? Koliko je osoba spremna odreći se strukturalnih dijagnoza s kojima je došla? Koliko je osoba spremna razgovarati sa svojim umom, svjesno preuzimati nadzor, umjesto da se osjeća kao bespomoćna, zastrašena žrtva? Kad razgovarate sami sa sobom, postajete asertivni, ma koliko to ludo zvučalo, govoreći umu da više neće podnositi takvo stanje - i to djeluje. I na kraju, možda najvažnije (ali i najteže) što pacijenti moraju napraviti jest da nastave sve fizičke aktivnosti, pa čak i one najžešće. To znači prevladati strah od saginjanja, podizanja, trčanja, igranja tenisa ili bilo kojega drugog sporta, te od stotina drugih uobičajenih aktivnosti. Iako je to često teško, svaki pacijent mora proći kroz vlastiti strah i u potpunosti se vratiti normalnim fizičkim aktivnostima. To nije potrebno učiniti samo zato da ponovno postanete normalno ljudsko biće. To je potrebno da biste se oslobodili straha od fizičke aktivnosti, koji nas često puno djelotvornije sprječava da se bavimo emocijama".