Što kriju brojke s tlakomjera

Bolesti i stanja / Unutarnje bolesti doc. dr. sc.   Dženana Rezaković dr. med., spec. internist - kardiolog

Najvažniji učinak hipertenzije je trajno opterećenje srčanožilnog sustava, što dovodi do popuštanja srca i njegova zatajenja

Visok krvi tlak ili hipertenzija jedan je od najčešćih zdravstvenih problema, osobito u starijoj ili takozvanoj trećoj dobi. Stoga je izmjeriti krvni tlak tlakomjerom obveza liječnika pri pregledu pacijenta gotovo u svakoj ordinaciji. To je važan parametar koji nam na jednostavan način daje mnogo vrijednih pokazatelja, a mjeri se kod liječnika obiteljske medicine, internista, kirurga, ginekologa, neurologa itd.

Najčešći poremećaj tlaka je njegovo povišenje, tj. hipertenzija, za koju smatramo da postoji kad je vrijednost tlaka veća od 140/90 mmHg u budnom stanju i 120/80 mmHg tijekom spavanja. Prva vrijednost krvnog tlaka odnosi se na sistolički, a druga na dijastolički tlak, i oba su podjednako važna. Za oboljele od šećerne bolesti granična vrijednost krvnog tlaka je niža i iznosi 130/80 mmHg. Sve vrijednosti iznad te smatraju se povišenim krvnim tlakom.

Normalno, tlak smije rasti iznad navedenih vrijednosti samo tijekom fizičkog napora, dok se u svim ostalim slučajevima smatra bolešću, bez obzira na stres ili iznenadni psihički napor. Povišenje krvnog tlaka samo pokazuje da je tijelo izgubilo kontrolni mehanizam regulacije, zbog čega je tlak stalno ili povremeno iznad fiziološke normale.

Studije pokazuju da se polovica bolesnika s povišenim krvnim tlakom nikad ne javi liječniku, niti izmjeri tlak. Pola od druge polovice (25 posto od ukupnog broja bolesnika) se liječi, od čega samo polovica (12,5 posto od ukupnog broja bolesnika) učinkovito i dovoljno!

Stoga je vrlo bitno da svaka osoba bude informirana o hipertenziji i da uz pomoć liječnika provodi redovite kontrole krvnog tlaka i preporučenu terapiju.

Nepotpuno razjašnjeni mehanizmi

Vrlo mali broj hipertenzivnih osoba ima takozvanu sekundarnu hipertenziju, koja je uzrokovana nekom jasnom organskom bolešću, tj. bolešću nekih organa. U toj grupi najčešća je bolest bubrega (poremećaj bubrežne arterije ili upala bubrega), a slijedi bolest endokrinog sustava (nadbubrežne žlijezde i štitnjače). Ipak, u više od 90 posto slučajeva povišenje tlaka proglašava se primarnom (esencijalnom) hipertenzijom, koja je nastala bez utvrđena uzroka.

Mehanizam nastupa esencijalne hipertenzije do danas nije potpuno razjašnjen. Mehanizmi koji su uključeni u regulaciju krvnog tlaka su brojni. Ipak, u osnovi većine je neuroendokrini sustav, koji snažno djeluje na sužavanje krvnih žila. To je sustav koji uključuje mozak, periferni živčani sustav, bubrege i nadbubrežne žlijezde. Svi ti mehanizmi sudjeluju u sužavanju krvnih žila, reguliranju otpora u njima i volumena ukupne tekućine - krvi u cirkulaciji, s krajnjom posljedicom - povišenjem krvnog tlaka.

Što nam čini visok tlak

Najvažniji učinak povećanja krvnog tlaka je stalno i trajno opterećenje srčanožilnoga sustava, što se očituje u postupnim promjenama na srčanom mišiću (dolazi do hipertrofije miokarda, tj. povećanja debljine njegove stijenke, uz povećanje tlakova u lijevoj klijetki i pretklijetki), ali i krvnim žilama (simptomi ateroskleroze koronarnih krvnih žila, uz češću pojavu angine pektoris - napadaja bolova oko srca, kao i infarkta miokarda). Te promjene u konačnici dovode do popuštanja srca i njegova zatajenja.

Povišeni krvni tlak ostavlja posljedice i na krvnim žilama drugih organa, kao što su oči, bubrezi, mozak, tj. dolazi do ubrzane ateroskleroze na svim krvnim žilama u tijelu.

Izravno je povezan s povećanjem rizika od nastupa ozbiljnih komplikacija, koje uključuju infarkt srca, zatajenje srca i bubrega te moždani udar. Primjerice, rizik od zatajenja srca veći je šest puta u slučaju hipertenzije u usporedbi s normalnim vrijednostima krvnog tlaka - sniženje dijastoličkog tlaka za 5 mmHg smanjuje rizik od zatajenja bubrega za četvrtinu.

Pretrage nakon postavljanja sumnje

Svaki pacijent kod kojeg se otkrije povišeni krvni tlak treba proći pretrage za procjenu stanja srca, bubrega, štitnjače, nadbubrežne žlijezde, očiju i živčanog sustava. Obradu provode liječnik obiteljske medicine i specijalisti određenih medicinskih područja - prije svega internisti kardiolozi, koji odlučuju koliki opseg pretraga treba učiniti za procjenu ukupnog stanja pacijenta, a ovisno o visini krvnog tlaka, dobi, spolu i eventualno pridruženim bolestima.

Obrada se individualno prilagođava i ovisi o čimbenicima rizika, kao što su dob, tjelesna težina, prehrambene i druge navike (pušenje, sedentarni život, stres), obiteljska povijest bolesti itd.

Najčešće pretrage: biokemijske pretrage krvi i mokraće, EKG, 24-satni arterijski tlak, ergometrija (test opterećenja), 24-satni EKG, Color Dopler ultrazvuk pretrage (karotidna i vertebralna arterija, štitnjača, srce, abdomen - osobito bubreg, bubrežna arterija, nadbubrežna žlijezda, aorta), endokrinološki pregled kod hormonalnih poremećaja, neurološki i oftalmološki pregled.

Individualna terapija bez strogih pravila

Nakon detaljne obrade određuje se tip hipertenzije i procjenjuje stanje organa, te donosi odluka o liječenju.

Terapija hipertenzije je individualna i nema strogih pravila, osim da se tlak treba spustiti ispod 140/90 mm HG, odnosno ispod 130/80 mmHg kod oboljelih od šećerne bolesti. Terapijski učinci, kao i eventualne nuspojave, razlikuju se od pacijenta do pacijenta, što je razlog da pacijent treba disciplinirano uzimati propisanu terapiju, redovito kontrolirati krvni tlak i javljati se na kontrole liječniku.

Dio liječenja odnosi se na uzimanje lijekova. S obzirom na vrlo različite individualne rezultate, ali i kod istog pacijenta u različitim razdobljima, možemo reći da nema idealna lijeka te da se za svakog pacijenta mora pronaći prava terapija s najboljim učinkom, što zahtijeva mnogo strpljenja, i pacijenta i liječnika.

Važan dio liječenja odnosi se i na djelovanje na čimbenike rizika. Pacijent mora smanjiti tjelesnu težinu i konzumirati hranu s manje masnoća, šećera i soli, što ujedno znači promjenu prehrambenih navika cijele obitelji (nije poželjno da, dok pacijent jede salatu, ostali ukućani jedu finu pečenku). Uz to, treba prestati pušiti i uvesti redovitu tjelesnu aktivnost kao sastavni dio života (uvesti najmanje 30-minutne šetnje, a najbolje do sat vremena četiri do pet puta tjedno). Važno je izbjegavati izlaganje vrlo niskim ili visokim temperaturama. Za velikih vrućina nije poželjno izlaziti iz kuće između 10: 00 i 17:00 sati, treba piti puno tekućine, dovoljno se odmarati, ne izlagati se većem fizičkom naporu, jesti laganiju hranu, ne piti alkohol i ne pušiti, te uzimati propisanu terapiju uz redovite kontrole krvnog tlaka.

Svaki pacijent koji boluje od hipertenzije kod kuće treba imati tlakomjer, kako bi mogao mjeriti vrijednosti barem dva puta tjedno, ujutro i navečer, i voditi dnevnik izmjerenih vrijednosti tlaka i izlaganja težim psihičkim ili fizičkim opterećenjima u danima mjerenja. Takav dnevnik pomaže pacijentu i liječniku da objektivnije sagledaju ponašanje i oscilacije krvnog tlaka, ovisno o dijelu dana, vanjskoj temperaturi i životu pacijenta. Na taj način vrlo dobro se mogu ocijeniti učinci liječenja, kao i promjena u stilu života (smanjenje težine, tjelesna aktivnost, prestanak pušenja).

Dakle, u liječenju hipertenzije podjednako su važni i pacijent i liječnik, svaki iz svog aspekta djelovanja, zbog čega su pozitivni učinci mogući samo uz kontinuiranu zajedničku suradnju i pod uvjetom da pacijent zaista čini za sebe najviše što je u njegovoj moći.

Datum objave članka: 1. 8. 2011.