Temelj zdrave probave 1. dio

Bolesti i stanja / Unutarnje bolesti doc. dr. sc.   Marinko Marušić dr. med., spec. internist - gastroenterolog

Enzimi sudjeluju u svim fazama probavnog procesa - omogućuju probavu hrane i prenošenje hranjivih sastojaka do svih stanica

Enzimi su velike biološke molekule koje kataliziraju (ubrzavaju) različite reakcije u organizmu. Većina od 5000 dosad poznatih enzima u ljudskom tijelu po kemijskom su sastavu proteini, s tim da je svaki pojedini enzim odgovoran za specifični supstrat i djeluje na specifične reakcije. Enzimi se dijele u tri velike skupine: metabolički, prehrambeni i probavni.

Metabolički enzimi najbrojniji su i sudjeluju u svim tjelesnim procesima (disanje, govor, kretanje, razmišljanje, ponašanje, održavanje imunosnog sustava). Svaki organ, tkivo i stanica u ljudskom organizmu ovisan je o reakcijama koje kataliziraju metabolički enzimi. Bez njih stanice ne bi mogle preživjeti, a život kao takav ne bi postojao.

Prehrambeni enzimi čine drugu skupinu enzima, koji su u velikim količinama prisutni u sirovim namirnicama i započinju proces probave u ustima i želucu. Enzimi u sirovoj hrani, posebice u sirovim fermentiranim namirnicama, pomažu proces probave i smanjuju potrebu tijela za proizvodnjom probavnih enzima. No, valja imati na umu da su enzimi iz sirove hrane dovoljni samo za probavu određene namirnice, i ne skladište se u organizmu, ali i da toplinskom obradom namirnica većina enzima biva uništena.

Probavni enzimi čine treću veliku skupina enzima, kojih ima oko 20. Sudjeluju u svim fazama probavnog procesa i omogućuju probavu unesene hrane i prenošenje njezinih hranjivih sastojaka putem krvi do svih stanica organizma. Većina probavnih enzima stvara se u gušterači i izlučuje u početni dio crijeva. Probavni enzimi uključuju proteaze za probavu proteina, lipaze za probavu masnoća i amilaze za probavu ugljikohidrata. Ljudski organizam ne proizvodi enzim celulazu, koji je potreban za razgradnju vlakana, pa ga je stoga potrebno unijeti u organizam sirovim namirnicama. Kako je neprobavljena ili nedovoljno probavljena hrana podložna procesima truljenja u probavnom sustavu, na taj se način organizmu oduzima energija i potiče razmnožavanje parazita, gljivica, bakterija i drugih mikroorganizama koji uzrokuju različite bolesti i zdravstvene tegobe (gastritis, Crohnova bolest, divertikulitis…). Neodgovarajuća aktivnost probavnih enzima može biti povezana i s razvojem drugih upalnih procesa u tijelu, kao i s pojavom određenih tegoba (herpes, migrena, kožni osip, loš zadah…).

ZAŠTO SU NAM ENZIMI BITNI...

- potrebni su za odvijanje kemijskih reakcija - kataliziraju ih (ubrzavaju),
- nužni su za razgradnju hrane,
- uništavaju se termičkom obradom hrane,
- mogu spriječiti truljenje djelomično probavljenih proteina, neželjenu fermentaciju ugljikohidrata i kvarenje masti u probavnom sustavu,
- oni proizvedeni iz biljnih supstrata (plant based) su najučinkovitiji; postaju aktivni neposredno nakon unošenja u organiza

Probava počinje u ustima

Probava hrane počinje već u usnoj šupljini razgradnjom ugljikohidrata djelovanjem enzima ptijalina iz sline. U želucu nema razgradnje ugljikohidrata, no nakon što sadržaj želuca dospije u dvanaesnik, miješa se s izlučevinama gušterače, koje sadrže velike količine amilaze, koja služi za daljnju razgradnju ugljikohidrata. Nakon potpune razgradnje, monosaharidi se kroz stijenku tankog crijeva apsorbiraju u krvotok.

Razgradnja proteina započinje u želucu, djelovanjem enzima pepsina, koji djeluje u kiselom pH mediju. Pepsin je jedini probavni enzim koji razgrađuje kolagen (sastavni dio vezivnog tkiva), tako da je nužan za probavu mesa. Nakon prijelaza sadržaja iz želuca u gornji dio tankog crijeva (dvanaesnik i jejunum), na red dolaze proteolitički enzimi gušterače (npr. tripsin i kimotripsin), koji djeluju u lužnatom okruženju. Razgradnja proteina na aminokiseline završava u tankom crijevu, iz kojeg se apsorbiraju u krvotok.

Masti u hrani nalaze se u obliku triglicerida, fosfolipida i estera kolesterola. Iako sam kolesterol ne sadrži masne kiseline, pa nije mast, nego sterol, probavlja se i apsorbira poput masti. Vrlo mali dio masti počinje se razgrađivati u ustima djelovanjem enzima lipaze iz sline. Ostatak masti probavlja se u tankom crijevu, dakle u lužnatom okruženju, djelovanjem skupine enzima pod nazivom lipaze, koje proizvode gušterača ili stanice tankog crijeva. Monogliceridi i masne kiseline ulaze u stanice epitela, odakle preko prsnog limfovoda ulaze u krvotok.

Enzimski potencijal

Četrdesetih godina 20. stoljeća dr. Edward Howell počinje proučavati koncept enzimskog potencijala, koji naknadno dobiva veliku podršku. Naime, organizam proizvodi metaboličke i probavne enzime po potrebi, s tim da je dokazano kako starenjem proizvodi sve manje količine enzima. Upravo se ta ograničena mogućnost proizvodnje enzima naziva enzimski potencijal.

Dr. Howell formulirao je i sljedeći enzimski nutricionistički aksiom: "Duljina života obrnuto je proporcionalna mjeri iscrpljenosti enzimskog potencijala organizma. Povećano uzimanje prehrambenih enzima promiče smanjenje mjere iscrpljenosti enzimskog potencijala". Drugo pravilo može se izraziti na sljedeći način: "Cjelovita hrana daje zdravlje, a hrana bogata enzimima osigurava neograničenu energiju."

Potencijal svakog od nas ovisan je o našem DNA, tj. naslijeđu. Neki ljudi imaju velik enzimski potencijal i dobrog su zdravlja, unatoč načinu života. Oni mogu jesti i piti kad žele i što žele, izbjegavati vježbanje, imati stresan posao, a i dalje su dobrog zdravlja i rijetko bolesni. S druge, pak, strane postoje osobe koje su vrlo često bolesne, unatoč tome što vode računa o svakom aspektu svoga života.

Većini ljudi potrebno je tri do deset dana za razgradnju, apsorpciju i eliminaciju svakoga pojedinog obroka. To drugim riječima znači da je organizam u konstantnom stanju probave, što iziskuje veliku potrošnju energije na proizvodnju probavnih enzima. Preopterećenost probavnih organa skraćuje životni vijek, smanjuje otpornost organizma na stres te dovodi do bolesti. Zato, kako bismo sačuvali svoj enzimski potencijal, potrebno je smanjiti potrebu za proizvodnjom probavnih enzima konzumiranjem sirovih namirnica, smanjenim unosom kalorija ili nadopunom enzima izvana. No, pritom valja voditi računa o sljedećem: koliko god je važno uključiti mnoštvo sirovih namirnica u našu prehranu, određeni nutrijenti postaju lakše dostupni za apsorpciju upravo kuhanjem, koje također neutralizira mnoge toksine koji se prirodno nalaze u biljnoj hrani. Stoga je svakodnevnu prehranu najbolje uravnotežiti na način da se u organizam u dovoljnoj količini unose i sirove i termički obrađene namirnice.

Zbog povezanosti mnogih reakcija u tijelu na način da je produkt jedne reakcije supstrat za iduću, nedostatna ili pretjerana aktivnost enzima može rezultirati genetskim poremećajem (npr. fenilketonurija).

O bolestima uzrokovanim nedostatkom probavnih enzima više pročitajte u članku Temelj zdrav probave 2. dio

Datum objave članka: 1. 3. 2013.