Temelj zdrave probave 2. dio

Bolesti i stanja / Unutarnje bolesti doc. dr. sc.   Marinko Marušić dr. med., spec. internist - gastroenterolog

Jedan od bitnih razloga loše probave je manjak određenih probavnih enzima, koje tijelo nedovoljno proizvodi ili ih ne može proizvesti uopće

S obzirom na to da probavni enzimi sudjeluju u svim fazama probavnog procesa, ne iznenađuje činjenica da su mnoge bolesti probavnog sustava povezane s njihovim manjkom u organizmu. Tegobe mogu varirati od blagih simptoma intolerancije na hranu, preko jače izraženih alergija, ali i drugih težih bolesti, kao što su celijakija, egzokrina insuficijencija gušterače i druge.

Intolerancije na hranu

Intolerancija na hranu je reakcija organizma povezana s konzumacijom određene vrste namirnica. Neki oblik nepodnošenja hrane pogađa otprilike 20 posto odrasle populacije, pri čemu se intolerancije javljaju kod 15 posto populacije, a alergije samo kod dva do pet posto osoba. Iako još nije jednoznačno jasno zašto pojedini ljudi razvijaju intoleranciju na neke sastojke iz hrane, poznato je da u većini slučajeva nastaje zbog nedostatka nekih probavnih enzima.

Intolerancija laktoze

Intolerancija laktoze nastaje zbog manjka ili nedostatka enzima laktaze u probavnom sustavu. Iako nije po život opasna bolest, može znatno umanjiti kvalitetu života. Njezina učestalost varira, pa tako među bjelačkim stanovništvom Europe i SAD-a iznosi sedam do 20 posto, a gotovo 90 posto Azijaca ne tolerira laktozu.

Prema dosadašnjim podacima, svaka treća osoba koja smatra da ima intoleranciju laktoze zapravo je nema. O štetnosti samodijagnoze intolerancije laktoze svjedoči i studija koja je pokazala da se izbacivanje mlijeka i mliječnih proizvoda kod adolescentica negativno odrazilo na kvalitetu kostiju, a samo kod trećine njih potvrđena je intolerancija laktoze.

Ako je smanjena aktivnost enzima laktaze, koji razgrađuje laktozu na glukozu i galaktozu, 75 posto neprobavljene laktoze dospijeva u debelo crijevo. Crijevne bakterije koriste laktozu kao hranu, zbog čega nastaju plinovi, a prisutnost laktoze u debelom crijevu ujedno navlači vodu. Posljedica su neugodni simptomi: nadutost, grčevi, proljev i povraćanje, koji se javljaju najčešće do dva sata nakon obroka mlijeka ili mliječnih proizvoda. Kako zlatnog testa za postavljanje dijagnoze intolerancije laktoze nema, preporučuje se učiniti biopsiju sluznice tankog crijeva, test tolerancije laktoze, te C13 laktoza dišni test.

Većina osoba koje ne podnose laktozu mogu probaviti do 6 g laktoze, što bi značilo oko 1,2 dl mlijeka. Stoga se preporučuje konzumiranje manjih količina mliječnih proizvoda češće tijekom dana kako bi se unos laktoze uskladio s količinom proizvedenog enzima laktaze. Postupno povećanje unosa mliječnih proizvoda, raspoređujući ih po obrocima, kod nekih ljudi uzrokuje promjenu strukture crijevne flore i povećanje mogućnosti tolerancije fermentiranih proizvoda, pa nepoželjni simptomi mogu nestati. Uz to, preporučuje se i nadomjesno uzimanje enzima laktaze uz obrok bogat laktozom.

Intolerancija fruktoze

Voćni šećer fruktoza najslađi je prirodni šećer, a zastupljen je u voću, medu, voćnim sokovima, alkoholnim pićima, te proizvodima zaslađenima fruktozom. Od ovog oblika intolerancije pati oko sedam do 11 posto populacije. Razlikujemo dva oblika intolerancije fruktoze: nasljednu i prehrambenu.

Nasljedna intolerancija fruktoze (NIF) rijetka je genetička bolest karakterizirana nedostatkom enzima odgovornog za jetreni metabolizam prehrambene fruktoze, zbog čega unošenje fruktoze izaziva simptome poput jakih bolova u trbuhu i povraćanja. Kako je dijagnosticiranje NIF-a prilično teško, jedini način da se utvrdi da netko pati od ove bolesti je provođenje jednog od sljedećih testova: analiza aktivnosti enzima aldolaze (u tkivu jetre), test tolerancije fruktoze i neinvazivni DNA test.

Prehrambena intolerancija fruktoze (malapsorpcija fruktoze) ima ukupnu pojavnost u oko 50 posto zdravih odraslih osoba, a tek je nedavno priznata kao klinički problem. Neprobavljena fruktoza djeluje kao osmotsko opterećenje i uzrokuje brzu pokretljivost crijeva i pojavu proljeva. Bakterijska fermentacija fruktoze rezultira formiranjem plinova i pojavom drugih simptoma, poput nadutosti i mučnine.
Moguće rješenje za ovu vrstu intolerancije je uzimanje enzima ksiloza-izomeraze, koji u crijevima fruktozu pretvara u glukozu.

Nepodnošenje glutena

Celijakija je autoimuna bolest koju karakterizira nepodnošenje glutena, proteina koji se nalazi u žitaricama, raži, ječmu i pšenici. Prema podacima svjetskih istraživanja, od celijakije boluje jedan do dva posto stanovništva. Najčešći simptomi u dječjoj dobi su povećan trbuh, povraćanje, proljev, obilna, sjajna i zaudarajuća stolica, mrzovoljnost i umor. Kod odraslih osoba bolest je često neprepoznata i katkad se manifestira kliničkom slikom bolesti drugih organa i organskih sustava, a ne probavnim tegobama. Sama bolest izaziva teško oštećenje sluznice tankog crijeva, zbog čega se smanjuje resorpcija hrane.

Dijagnoza celijakije postavlja se na osnovi seroloških testova, histološkog nalaza i genetskog testiranja. Prvo i osnovno pravilo u liječenju je bezglutenska dijeta koja traje cijeli život. To znači da se iz prehrane izbacuju sve namirnice koje u sebi sadrže žitarice, pšenicu, raž i ječam. Treba napomenuti da je kod oboljelih od celijakije češće izražena i intolerancija laktoze.

Sindrom kratkog crijeva

Opsežne resekcije tankog crijeva obično prati sindrom malapsorpcije (sindrom nedovoljne apsorpcije jednostavnih hranjivih tvari - aminokiselina, masti, vitamina ili monosaharida - iz crijeva). Kod odraslih se ovaj sindrom najčešće pojavljuje kao posljedica kirurškog liječenja Crohnove bolesti, malignih bolesti ili zračenja, a kod djece nakon kirurškog liječenja različitih bolesti probavnog sustava.

Simptomi ovise o fiziološkim karakteristikama i prilagodbi preostalog dijela tankog crijeva. Za kliničku sliku važni su mjesto i veličina resekcije: u slučaju da se odstrani manje od 100 cm tankog crijeva, prisutan je proljev, ako je odstranjeno više od 100 cm, pojavljuje se masna stolica, a ako se odstrani više od pola tankog crijeva, klinički nalazimo znatno izraženu malapsorpciju.

Egzokrina insuficijencija gušterače

Ovaj poremećaj zapravo je nemogućnost gušterače (pankreasa) da luči dovoljne količine probavnih enzima, pa posljedično nije moguća normalna probava hrane. Prisutan je kod raznih bolesti, kao što su cistična fibroza, kronični pankreatitis, karcinom pankreasa. Prepoznavanje i odgovarajuće liječenje ovoga poremećaja bitno utječu na smanjenje najčešćih simptoma, poboljšanje nutritivnog statusa i posljedično smanjenje obolijevanja i smrtnosti.

Osnovna klinička posljedica egzokrine pankreasne insuficijencije je maldigestija (često se očituje sličnim početnim tegobama kao malapsorpcija, s tom razlikom da je u ovom slučaju sluznica tankog crijeva uredna) i malapsorpcija masti i vitamina topljivih u mastima, što često rezultira masnom stolicom i gubitkom na tjelesnoj težini. Egzokrina funkcija gušterače određuje se mjerenjem razine fekalne elastaze. Okosnica terapije je nadoknada enzima gušterače.

Datum objave članka: 1. 6. 2013.