Tumor mozga - simptomi i liječenje

Tumori mozga pojavljuju se u pet do 15 slučajeva na 100.000 ljudi. Osnovna podjela je na primarne i sekundarne.

Primarni tumori su oni nastali od samog tkiva mozga i njemu pridruženih struktura unutar koštanog okvira - lubanje (krvne žile, moždane ovojnice, moždani živci i njihove ovojnice). Dijele se na benigne (dobroćudne) i maligne (zloćudne). Kod benignih tumora pojavljuje se problem njihova nastanka i rasta, jer svojim obujmom pritišću okolne strukture. Drugi problem je njihov smještaj. Ako je benigni tumor lokaliziran u dubini moždanog tkiva ili je u kontaktu sa strukturama koje se nalaze u centrima koji kontroliraju bitne funkcije, poput disanja, rada srca i slično, onda je to velika zapreka u liječenju takvih tumora.

Sekundarni tumori mozga su metastaze (20 posto svih moždanih tumora), gdje maligne stanice stižu u lubanjsku šupljinu ili mozak putem krvi. U mozak najčešće metastaziraju karcinomi bronha, dojke, štitnjače, bubrega i maligni melanomi.

Uzročni čimbenici nastanka tumora mozga najčešće su nepoznati. Ipak, u literaturi se spominju dokazi i podaci o genetskoj, nasljednoj predispoziciji za određenu vrstu moždanih tumora, kao i o povezanosti kemijskih i virusnih uzročnika, te traume, zračenja, kemoterapije i imunosupresivne terapije s nastankom pojedinih vrsta moždanih tumora.

Za razumijevanje zbivanja kod rasta moždanih tumora potrebno je poznavati odnose unutar lubanjske šupljine i promjene koje nastaju rastom tumora.



Lubanja odraslog čovjeka koštani je oklop s vrlo elastičnim svojstvima, namijenjen čuvanju finih živčanih struktura od štetnih mehaničkih utjecaja iz vanjske okoline. Pojedini dijelovi mozga odgovorni su za najrazličitije funkcije organizma (motoriku, osjet, govor, vid, sluh, njuh, intelektualne funkcije, stanje budnosti, životno važne funkcije kao što su rad srca i disanje, regulaciju temperature, funkciju žlijezda u organizmu itd.).

Mozak je dobro opskrbljen krvnim žilama, uronjen u moždanu tekućinu koja cirkulira, zaštićen mekim i tvrdim moždanim opnama koje ga povezuju s unutarnjom koštanom površinom lubanje. U unutrašnjosti moždane mase nalaze se i moždane komore, to jest šupljine koje su međusobno povezane i ispunjene moždanom tekućinom. Patološki procesi mogu poremetiti te odnose i dovesti do povišenja tlaka unutar lubanjske šupljine.

Kod tumora mozga dolazi do porasta tlaka unutar lubanjske šupljine zbog rasta tumorske mase, otekline koja zahvaća uglavnom bijelu moždanu masu, ili zbog prepreka u normalnoj cirkulaciji moždane tekućine. Upravo zbog rasta i nemogućnosti širenja unutar okolnog koštanog oklopa u lubanjskoj šupljini, svaki proces, bio on primarno i dobroćudan, po svome ponašanju je zloćudan i zahtijeva rješavanje.

Mogućnost kompenzacije promjene odnosa unutar lubanje vrlo je mala, malo veća u djece koja još nemaju zatvorene šavove kostiju lubanje i starijih ljudi u kojih je mozak atrofičan, pa u početku ima više mjesta za širenje eventualnih tumorskih izraslina koje će tek kasnije dati simptome.

Sudbina tumorskih procesa unutar lubanje ovisi o mjestu, brzini rasta tumora te slobodnom prostoru koji, osim u već navedena dva slučaja, iznosi prosječno 150 cm³.

Kliničke manifestacije tumora mozga su zbog ranije navedenih anatomskih odnosa s jedne strane posljedica povišenja tlaka unutar lubanje, a s druge lokalnih učinaka, odnosno oštećenja određenih moždanih centara zbog rasta tumorske mase. Ne postoji nikakva pravilna podudarnost između veličine tumora mozga i težine simptomatologije koju uzrokuje. Simptome povišenog tlaka unutar lubanje dijelimo na opće i lokalizacijske.

Opći simptomi

Među općim simptomima najčešće se spominju glavobolja, povraćanje i promjene na očnoj pozadini u smislu takozvane zastojne papile. 

Glavobolja kod tumora mozga može nastati zbog pritiska ili natezanja struktura osjetljivih na bol (tvrde moždane ovojnice, venskih sinusa, arterija na bazi mozga ili moždanih živaca koji prenose osjet boli). Javlja se ranije kod tumora u stražnjoj lubanjskoj jami, često je pulsirajuća ili "paleća", postupno se pojačava, najizraženija je rano ujutro, ponekad se javlja i noću. Obično se pojačava pri aktivnostima koje povećavaju tlak unutar lubanje: tjelesni napori, kašalj, kihanje, naprezanje kod stolice, koitus (snošaj).



Promjene na očnoj pozadini, koje nazivamo zastojna papila, nastaju zbog zastoja u venama na očnoj pozadini uslijed povišenog tlaka unutar lubanje. Javljaju se vrlo rano u slučajevima tumora malog mozga, ali mogu se javiti i zbog drugih razloga.

Povraćanje kod tumora mozga najčešće se javlja u jutarnjim satima, nastupa naglo, u luku, bez prethodne mučnine. Javlja se u 50 posto slučajeva tumora mozga.

Osim tih triju općih znakova tumora mozga, čest simptom koji ukazuje na povišen tlak unutar lubanje jest i neki oblik epileptičkog napada koji se javlja prvi put u životu (iznenadni gubitak svijesti s grčevima ekstremiteta, pjenom na ustima, ugrizom jezika ili spontanim mokrenjem, ili pak suženje svijesti s grčenjem jedne ruke ili ruke i noge jednostrano te grčevima mišića lica).

Mnogi bolesnici žale se na nesigurnost i gubitak ravnoteže, vrtoglavicu, poremećaj intelektualnih funkcija (znaci lagane zanesenosti, osjećajne tuposti, znakovi usporenja intelektualnih funkcija, zaboravljivost, usporenost, smetnje apstraktnog mišljenja, pospanost, depresija), znakove poremećene svijesti (od pospanosti do kome) te poremećaje vegetativnih funkcija (poremećaj pulsa, krvnog tlaka, ritma i pravilnosti disanja).



Lokalizacijski znakovi

Mogu se javiti i takozvani lokalizacijski znakovi koji su posljedica oštećenja funkcije dijelova mozga koje tumor oštećuje svojim rastom, razaranjem, pritiskom ili iritacijom. Mogu se javiti različiti poremećaji govora, oduzetost ekstremiteta, smetnje osjeta (oštećenje sluha, njuha, vida) i slično.

Dijagnoza tumora mozga nailazi na mnoge teškoće, jer u ranim fazama, osobito kod sporo rastućih tumora, ne mora biti izraženih jasnih znakova koji bi upućivali na postojanje tumora. Zbog kostiju lubanje mozak nije dostupan pregledu izvana, a dijagnostičke metode za dokazivanje su različite i brojne.

Osim dobro uzetih anamnestičkih podataka o tegobama od samog bolesnika ili pratnje, važne podatke dobivamo kliničkim neurološkim pregledom, kojim je moguće registrirati različite simptome. Važne su i laboratorijske pretrage krvi (biokemijske i endokrinološke), kao i laboratorijske pretrage moždane tekućine (analiza broja stanica, citološka analiza stanica i količina bjelančevina).

Korisne su i elektrofiziološke metode (EEG - elektroencefalogram i EP - evocirani potencijali), neurooftalmološke pretrage (ispitivanje očne pozadine, to jest fundusa i vidnog polja, testovi na dvoslike).

Najznačajnije metode za dokazivanje tumora mozga i njihove lokalizacije su neuroradiološke metode, prije svega kompjutorizirana tomografija (CT) mozga i magnetska rezonancija (MR) mozga. Te metode, osobito kombinirane s prikazom nakon uštrcavanja kontrastnog sredstva, mogu vrlo precizno prikazati žarišne promjene mozga i njihovu narav.



U nekim slučajevima navedene pretrage potrebno je dopuniti angiografijom (konvencionalnom, CT ili MR), to jest prikazom krvnih žila mozga uštrcavanjem vodotopivoga kontrastnog sredstva putem katetera koji se uvodi kroz krvnu žilu u preponi do krvnih žila koje krvlju opskrbljuju mozak.

Ranije su i neke nuklearno-medicinske metode pretrage imale važnu ulogu, no danas se manje koriste, ponajprije zahvaljujući mogućnostima CT-a i MRI prikaza.

Katkad su nužni dopunski instrument dijagnostike tumorskih procesa unutar lubanje i ultrazvučne metode pretraga. Prije svega se misli na metode ultrazvučnog prikaza moždane cirkulacije, to jest velikih krvnih žila na bazi mozga, osobito zbog mogućnosti funkcionalnog i morfološkog prikaza krvožilnih malformacija.

Značajne su i neuropsihologijske metode pretrage, koje često mogu pružiti osnovne podatke za procjenu početnih simptoma, ako nijedna druga dijagnostička tehnika ne može registrirati početak razvoja tumora.

Precizno dijagnosticiranje vrste tumora provodi se biopsijom i patohistološkom analizom. To je analiziranje komadića tkiva uzetih iz patološke promjene sa živog bolesnika, na nekoliko načina - najčešće za vrijeme operacije ekscizijom, to jest izrezivanjem komadića tkiva iz samog procesa koji se zatim histološki analizira, ili pak aspiracijom debelom iglom stereotaktičnom metodom. Nakon fiksacije (obrade i bojanja) tkiva, preparat se mikroskopski pregleda i postavlja se patohistološka dijagnoza.

Liječenje tumora mozga određuje se prema vrsti i mjestu na kojem se tumor nalazi. Često je potrebna operacija, zračenje ili kombinacija tih metoda.



U slučajevima kad je tumor zbog svog smještaja nedostupan takvom tretmanu ili je previše proširen, može se primijeniti liječenje različitim lijekovima, a najviše se upotrebljavaju oni koji smanjuju moždanu oteklinu i mogućnost nastanka epileptičkih napadaja, koji djeluju protiv glavobolje i mučnine, ili pak lijekovi koji uništavaju tumorsko tkivo - kemoterapeutici.

Provode se i studije liječenja tumora mozga i pomoću specifičnih protutijela na tumorsko tkivo kako bi se reducirala veličina tumora, produljilo vrijeme preživljavanja i poboljšala kvaliteta života.