Udah olakšanja

Bolesti i stanja / Uho - nos - grlo Valentina Krikšić dipl. med. tech.

Prednosti inhalacijske terapije su brz učinak, mala doza lijeka i lokalno djelovanje, čime se izbjegavaju sistemski učinci

Kod inhalacijske terapije lijek ulazi u organizam zajedno s respiracijskim zrakom, tj. zrakom koji udišemo. Stoga i riječ inhalacija dolazi od latinske riječi inhalatio, što znači udisanje. Na taj način lijek dolazi izravno u pluća, na mjesto djelovanja, uz izbjegavanje njegova učinka na ostale organe (sistemske nuspojave). Prednosti inhalacijske terapije su brz učinak, mala doza lijeka i lokalno djelovanje.

Inhalacijska terapija primjenjuje se u liječenju različitih stanja, najčešće kod djece, a to su astma, opstruktivni bronhitis, laringitis (upala grkljana), pneumonija (upala pluća), bronhiolitis (upala najmanjih ogranaka bronha) i pertusis (teška bakterijska zarazna bolest, koja se, zahvaljujući redovitom cijepljenju, kod predškolske djece javlja samo sporadično; u narodu se zove magareći kašalj). Kod odraslih su to najčešće astma i kronična opstruktivna plućna bolesti (KOPB). Lijekovi koji se najčešće koriste u inhalacijskoj terapiji su bronhodilatatori, kortikosteroidi, mukolitici i vazokonstriktori.

Dvjestotinjak godina unatrag

Inhalacijska terapija i njezine blagodati izravna učinka lijeka na dišni sustav poznate su gotovo dvjesto godina. Čak i prije, u 17. stoljeću, spominje se Datura stramonium kao biljka s bronhodilatacijskim učinkom (učinkom širenja bronha). Riječ "inhaler" prvi je upotrijebio engleski liječnik John Mudge 1778. u knjizi A Radical and Expeditious Cure for a recent Catarrhous Cough, u kojoj je predstavio vlastiti inhaler, proizvod nastao prilagodbom vrča. Prve ilustracije inhalatora datiraju iz 1654. (Christopher Bennet). Razvoj modernih pumpica (pMDI – pressurised metered dose inhaler) veže se uz 1955. godinu.

Čestice koje plutaju

Medicinski aerosol je disperzija čvrste ili tekuće tvari u zraku, plinu ili kisiku, s česticama veličine od 0,1 do 10 µ. Da bi se postigla optimalna učinkovitost lijeka, mora se taložiti na sluznici dišnih putova na pravome mjestu. Dubinu prodiranja aerosola određuju mjesto aplikacije, brzina strujanja udahnutog zraka te veličina i težina samih čestica.

Aerosole možemo podijeliti na vlažne, suhe, tople, hladne i izotermne. Vlažni aerosoli upotrebljavaju se pomoću vlažnog raspršivača. Na taj način mogu se primijeniti hipotonične otopine sola (0,5 postotne), izotonične otopine sola (1 postotne) i hipertonične otopine sola (2-3 postotne). Suhi aerosol je lijek u obliku praha, sam ili pomiješan s potisnim plinom.

Nekoliko vrsta aplikatora

Inhalacijska terapija može se primijeniti korištenjem nekoliko vrsta aplikatora. Najprecizniji način primjene podrazumijeva upotrebu sofisticiranih inhalatora – kompresijskih ili ultrazvučnih. Otopina za inhaliranje priprema se prema uputi liječnika, a bolesnik inhalira aerosol putem maske ili usnog nastavka. Upotreba kompresijskih inhalatora kod djece je katkad otežana i nerado ga koriste zbog buke koju proizvodi. Zahvaljujući napretku tehnologije, danas postoje i novi oblici inhalatora koji sadrže tihi kompresor, lagani su i kompaktni te na taj način olakšavaju primjenu.

Kod inhalacijske terapije lijek dolazi izravno u pluća, na mjesto djelovanja, uz izbjegavanje njegova učinka na ostale organe

Postoji i mogućnost primjene inhalacijske terapije korištenjem specijalnog spremnika za doziranje lijeka – inhalera – koji omogućuje individualnu primjenu (MDI/metered dose inhaler – pumpica; DPI/dry powder inhaler – diskus; turbohaler; novolizer). MDI (pumpica) je spremnik pod tlakom u kojem se lijek nalazi pomiješan s potisnim plinom. Diskus i turbohaler nisu pod tlakom i ne sadržavaju potisni plin.

Inhalacijska primjena lijeka putem inhalera kod djece i starijih ljudi katkad je otežana jer podrazumijeva koordinaciju potiska i udaha. Zbog toga se kod djece do pet godina starosti i starijih osoba sa slabijom koordinacijom primjenjuje pumpica s posebnim komorama (spacer) za udisanje (s jednosmjernim ili dvosmjernim ventilom). Lijek se pušta u prostor gdje se čestice lijeka zadržavaju tri do pet sekundi i u tom vremenu bolesnik može udahnuti jedan do dva udaha.

Specifična primjena

Kako smo naveli na početku, najčešća primjena inhalacijske terapije kod odraslih je u liječenju astme i kronične opstruktivne plućne bolesti (KOPB). Kako bi se osigurali kvalitetna primjena i učinak odabranog lijeka, važan je individualan pristup u odabiru odgovarajućeg načina i učestalosti aplikacije.

Astma
Astma je kronična upalna bolest dišnih putova, čiji su ključni patofiziološki elementi upala, hiperaktivnost dišnih putova i reverzibilnost bronhoopstrukcije. Bolest se klinički manifestira ponavljanim napadajima "piskanja", zaduhe, pritiska u prsima i kašlja. Ti napadaji obično su udruženi s difuznom varijabilnom opstrukcijom dišnih putova, koja je najčešće reverzibilna, bilo spontano ili uz liječenje. Zabrinjava podatak da se ukupna pojavnost astme kod djece od 1970. do 1990. povećala više od 200 posto. Danas diljem svijeta od astme boluje 300 milijuna ljudi.

Liječenjem astme želi se postići što bolja, a po mogućnosti i potpuna kontrola bolesti s normalnom plućnom funkcijom. Pravilna primjena lijekova, uz mjere kontrole okolinskih čimbenika i dobru educiranost većine bolesnika, omogućuje postizanje tog cilja.

U liječenju astme koriste se dvije skupine lijekova – simptomatski (bronhodilatatori) i temeljni (protuupalni) – čijom se kombinacijom može postići dobra ili potpuna kontrola bolesti. Ti lijekovi se primjenjuju inhalacijom (udisanjem) iz posebnih spremnika (inhalera). Inhalacijski glukokortikoidi (ICS, najučinkovitiji protuupalni lijekovi u liječenju astme), antikolinergici i beta 2 agonisti u inhalacijskom obliku svoj učinak postižu lokalno na mjestu djelovanja, u bronhalnom stablu, stoga je njihova pravilna primjena vrlo važna.

KOPB
Britansko torakalno društvo KOPB definira kao kroničnu, postupno progredirajuću bolest, koju karakterizira opstrukcija dišnih putova koja se tijekom nekoliko mjeseci znatno ne mijenja. Poremećaj plućne funkcije je konačan, iako djelomično i reverzibilan nakon primjene bronhodilatatora ili drugih lijekova. Po mnogim obilježjima je slična astmi.

Ukupna pojavnost kreće se od pet do 10 posto u osoba starijih od 40 godina. Od KOPB-a u svijetu boluje više od 600 milijuna ljudi, a do 2030. očekuje se da će čak biti na trećem mjestu uzroka smrtnosti, ispred akutnih respiratornih infekcija.

Do uvođenja pojma KOPB dovela je uska povezanost kroničnog bronhitisa i emfizema, jer zapravo nastaje iz različitih kombinacija bolesti dišnih putova i emfizema. Glavno obilježje bolesti je kronična upala kao posljedica djelovanja štetnih plinova, ponajprije cigaretnog dima. Kako patofiziološke i patoanatomske promjene vode u oštećenje funkcije različitih organskih sustava, danas KOPB shvaćamo kao složenu multisistemsku i multikomponentnu bolest koja započinje oštećenjem morfologije pluća. Najznačajnije sistemske posljedice su disfunkcija mišića, osteoporoza, gubitak težine, malnutricija, metabolički sindrom, anksioznost i depresija te srčanožilni poremećaji.

Važnu ulogu u liječenju imaju bronhodilatatori, s tim da je prethodnim funkcijskim testovima bitno utvrditi prihvatljivu reverzibilnost bronhoopstrukcije. Kod blagog oblika – kratkodjelujući beta 2 agonisti ili antikolinergici (npr. ipratropij bromid) u inhalaciji po potrebi. Udisanje ipratropij bromida sastavni je dio Hrvatskih smjernica za liječenje KOPB-a. Korištenje ipratropija mora biti redovito i dugotrajno, uz poštivanje mjera prestanka pušenja i izbjegavanje aerozagađenja. Kod umjerenog oblika – redovito inhaliranje beta 2 agonista ili antikolinergika ili njihove kombinacije. U obzir dolaze i dugodjelujući beta 2 agonisti i retard pripravci teofilina. Kod teškog oblika – primjenjuje se trajna inhalacija navedenih bronhospazmolitika.

Datum objave članka: 1. 12. 2015.