Ultrazvuk glave i vrata

Otorinolaringologija, kao medicinska i kirurška specijalistička grana medicine, susreće se s aktualnim trendom vrlo brzog napretka biomedicinskih znanosti i uz njih nerazdvojive prateće tehnologije. One zajedno otvaraju nove perspektive u dijagnostičkom i terapijskom pristupu bolestima uha, nosa, grla i vrata.

Pri dijagnosticiranju bolesti glave i vrata na raspolaganju nam stoji nekoliko različitih slikovnih metoda pregleda („klasični“ rendgen, CT - kompjutorizirana tomografija, NMR - nuklearna magnetska rezonanca) koje vjerno prikazuju sve važne organe koje želimo promatrati, a ujedno omogućuju detaljnu analizu eventualnih patoloških promjena i stanja. Neke od tih metoda povijesno su potvrđene i imaju čvrsto mjesto u kliničkoj praksi, a neke od njih još su predmet procjene i usavršavanja, zahvaljujući neizbježnu napretku tehnologije.

Ultrazvuk, uz već poznate primjene u različitim specijalnostima, kao dijagnostička i interventna terapijska metoda, u novije je vrijeme zanimljiv i u području glave i vrata (otorinolaringologija, neurologija, oftalmologija).

Metoda dijagnostičkog ultrazvuka u medicini, pa tako i otorinolaringologiji, veliku vrijednost i primjenjivost zahvaljuje fizikalnim karakteristikama ultrazvučnih valova (mogućnost prikazivanja živih tkiva), neinvazivnosti za bolesnika i relativnoj dostupnosti (ultrazvučni aparat je mobilan i prilagodljiv uvjetima pretrage i općem stanju bolesnika). Prema tome, on je prva, a često i jedina slikovna tehnika pretrage kojom se ispituju meki organi te tkiva glave i vrata. Važno je spomenuti da ultrazvučna pretraga ne šteti zbog ionizirajućeg zračenja, što je dragocjena osobina jer pretragu možemo ponavljati bez straha od zračenja za pacijenta i liječnika. Ta činjenica osobito je važna kod osjetljive populacije, prije svega djece i trudnica.

U svakodnevnoj praksi otorinolaringologa praktički nema područja gdje nam ultrazvuk nije od pomoći u dijagnostici, izboru terapijskog pristupa ili praćenju pacijenta nakon liječenja.

Pregled glave i mekih dijelova vrata pomoću ultrazvuka svrsishodan je kod različitih patoloških stanja:

• bolesti štitne žlijezde (ultrazvuk je najkorisnija i neizostavna dijagnostička metoda praktički svih bolesti štitnjače, od difuznih bolesti i upala, do različitih nodoznih, tj. čvorastih promjena i tumora);
• patologija doštitnih (paratireoidnih) žlijezda;
• različite bolesti nosa i paranazalnih sinusa (akutna ili kronična upala - sinuitis, alergijski rinitis, tumori);
• povećani limfni čvorovi (procjena važnosti promjena limfnih čvorova jedna je od najčešćih pretraga), različite ciste (npr. branhiogene) i druge promjene mekih tkiva;
• patološke promjene žlijezda slinovnica (akutne ili kronične upale, sijalolitijaza - kamenci, tumori);
• klinički nejasne promjene mekih dijelova glave i vrata (stanja poput oticanja vrata, apscesa, hematoma, stranog tijela);
• patološke promjene jezika i dna usne šupljine (upale, tumori, proučavanje mehanizama gutanja).

U kliničkoj praksi koriste se ultrazvučni aparati mnogih svjetski poznatih proizvođača medicinske tehnike. Na raspolaganju nam je velik broj različitih konfiguracija koje biramo prema području rada. Ultrazvučne sonde su "srce" takvog aparata. Koriste se sonde visokih frekvencija (5-12 MHz) koje omogućuju bolje razlučivanje detalja u slici, a u praksi upotrebljavamo najviše frekvencije koje su dovoljno prodorne kroz tkiva.

Velika je prednost ultrazvučne dijagnostike mogućnost dodatne Doppler analize krvnih žila u pacijenata s primarnim bolestima krvnih žila (aneurizme, vaskularni tumori, ateroskleroza) i u pacijenata sa zloćudnim tumorima glave i vrata.

Ultrazvučna pretraga glave i vrata provodi se ambulantno, uz pomoć najosjetljivijeg i najbitnijeg dijela aparata, tj. ultrazvučne sonde, a nakon aplikacije ultrazvučnoga gela na kožu područja koje promatramo (lice ili vrat). Tijekom pregleda dobivamo sliku na monitoru koju možemo odmah interpretirati i donijeti zaključak o nalazu. Pretraga je vrlo elegantna i ugodna i ne zahtijeva nikakvu prethodnu pripremu pacijenta. Kvaliteta pretrage u znatnoj mjeri ovisi o iskustvu i izvježbanosti liječnika, a podjednako i o tehničkim osobinama ultrazvučnog aparata.

Kao jedan od tipičnih primjera ultrazvučne pretrage, vrijedno je spomenuti primjenu ultrazvuka u dijagnostici bolesti nosa i paranazalnih sinusa. Uz već prije spomenute prednosti (neštetnost, primjena u trudnica i djece), ultrazvuk ima posebno mjesto kod ranog postavljanja dijagnoze kao nadopuna kompletna otorinolaringološkog pregleda, zatim kod ponovnog pregleda u slučaju već nađenih upalnih promjena na "običnoj" rtg snimci sinusa, kao i u praćenju napredovanja ili povlačenja upalnih promjena.

Limfni čvorovi najčešće su promjene površinskih mekih tkiva na vratu. Važnost promijenjenih limfnih čvorova i njihova pravodobna i točna otkrivanja ilustrira podatak da u području glave i vrata imamo oko 75 limfnih čvorova na svakoj strani vrata! Svoje mjesto ultrazvuk tipično ima kod upalno promijenjenih limfnih čvorova, ako se oni ne smanjuju unatoč liječenju (npr. kod akutnih bakterijskih i virusnih upala, kao i kroničnih specifičnih upala) te kod ranog otkrivanja metastaza malignih tumora glave i vrata. Tu ultrazvuk ima veliku terapijsku i prognostičku važnost zbog sigurnosti otkrivanja metastaza u limfnim čvorovima. Na taj način pomaže nam u postavljanju dijela, nama kliničarima važne, TNM klasifikacije tumora glave i vrata.

Svakako još valja spomenuti da ultrazvuk kod praćenja učinka poslijeoperativne kemoterapije ili radioterapije onkoloških bolesnika omogućuje dragocjenu procjenu dinamike odgovora na liječenje koje je u tijeku ili koje je neposredno završilo. Kod procjene uvećanja limfnih čvorova u svim tim slučajevima bitno je serijsko ultrazvučno praćenje pacijenata.

Ovaj prikaz samo je manji presjek i ilustracija mogućnosti primjene ultrazvučne metode u području glave i vrata, bez namjere da se bavi svim zanimljivim područjima. To nije moguće zbog stalnog napretka radiološke tehnike, kao i ostaloga medicinskog znanja i njegove primjene. Ipak, i iz ovog se može nazrijeti važnost ove metode. Ultrazvučna dijagnostika trebala bi postati dio redovite i obvezne dijagnostike, kako kliničara otorinolaringologa tako liječnika opće medicine, koji uz malo edukacije i mnogo interesa i iskustva može iskoristiti najbolje od te metode i tako omogućiti kvalitetniji rad, uz bolju i kompletniju obradu u korist bolesnika.