Brzopletaš - nemirno, ali simpatično dijete

Dječje zdravlje / Logopedija mr. sc.   Nataša Šunić Vargec prof. logoped

U osnovi brzopletosti je kratki raspon pažnje, a ako se dijete baš ne koncentrira, i fluktuirajuća pažnja nije jako intenzivna

Nered u govoru posljedica je nereda u mislima, ali kako bismo ga prepoznali, mora se nekako očitovati. Dok se emocije mogu pročitati i iz izraza lica, mimike ili geste, nered u mislima očituje se u radu, govoru, pisanju, ponašanju. Najviše se prepoznaje u govoru i pisanju.

Što znači nered u mislima? To je izvjesna kaotičnost, brz prijelaz s jedne misli na drugu, nedovoljno ograničavanje osnovne ideje, nemogućnost razrade osnovne misli, čudne asocijacije koje su ravnopravne po važnosti osnovnoj ideji, nemogućnost koncentracije na bitno. Sve to najčešće se prenosi usmenim izrazom.

U govornoj patologiji način govora koji bi odgovarao neredu misli nazivamo brzopletošću, a služimo se i engleskim nazivom "cluttering", ili pak starim nazivom batarizam, prema imenu legendarnog libijskog kralja Batharosa čiji je način govora, prema opisu, odgovarao brzopletosti.

U osnovi poremećaja je kratki raspon pažnje, što se odražava u svim aktivnostima. Nakon vrlo kratkog skretanja pozornosti na jednu aktivnost, brzopletaša počinju zanimati druge stvari, zaboravlja na prošlu aktivnost, gdje je, s kim je, u kojoj je situaciji, ne razumije, odnosno i ne primjećuje da mu se nešto govori, da se nešto događa. Stane djelovati ili govoriti, ili oboje, ali u neskladu sa situacijom.

Sindrom brzopletosti sadrži različite oblike verbalnoga i neverbalnog ponašanja. U govoru se može očitovati na mnogo načina, pa je taj poremećaj dugo bio tretiran kao slučajni zbroj govornih smetnji kod iste osobe, a kako je zapinjanje u govoru ujedno jedan od najčešćih simptoma, često je smatran mucanjem.

U osnovi brzopletosti je kratki raspon pažnje, a ako se dijete baš ne koncentrira, i fluktuirajuća pažnja nije jako intenzivna. S obzirom na to da učimo živjeti gledajući druge u zajednici, nastojeći se ponašati kao osobe u našoj okolinu, sjediti, hodati, trčati, odijevati se, a i govoriti kao drugi, nedostatak koncentracije i pažnje utječe na sve aktivnosti brzopletaša, u većoj ili manjoj mjeri.

Kako prepoznati brzopleto dijete

To je obično neuredno i nemirno, ali simpatično, vedro i otvoreno dijete. Vrlo teško prihvaća norme okoline, ili pak nikako. Ponaša se prirodno, ne poštujući pravila koja su u biti prisile. Jede kad je gladno, spava kad mu se spava, zaboravlja se oprati, odjenute neke dijelove odjeće. Teško se uklapa među djecu jer mu svaka igra brzo dosadi, pa se može ponašati asocijalno. Obično mu je govor neprihvatljiv te postaje objekt poruge. Neuredno jede, diže se od stola, ne sluša što mu se govori. U školi su to djeca koja brbljaju, dižu se iz klupe, šeću razredom izazivajući opći smijeh, no to ne čine zato što su zločesta ili nepristojna, nego jednostavno zaboravljaju gdje su i kako se trebaju ponašati. Zaboravljaju zadaće, knjige i torbu, a da ne govorimo o svim mogućnostima koje pružaju odjeća i obuća: jedna cipela smeđa, druga crna; na jednoj nozi čarapa, na drugoj je nema; umjesto školske torbe mamina torbica...

Okolina, a posebice roditelji, lakše primjećuje odstupanja u ponašanju nego u komunikacijskim sposobnostima, što dolazi kasnije. Počinju prigovori, kažnjavanja. Roditelji, a poslije i nastavnici, nastoje izjednačiti to toliko drukčije dijete s vršnjacima. No, ono može naučiti sjediti, držati vilicu i nož, paziti da ne izađe bez hlača iz kuće, ali misli se ne mogu kontrolirati. Pažnja i dalje luta. Može sjediti, a ne slušati, tako da se posljedice iskazuju upravo u govoru i srodnim mu aktivnostima, kao i u učenju.

U govoru se može očitovati na mnogo načina, pa je taj poremećaj dugo bio tretiran kao slučajni zbroj govornih smetnji kod iste osobe, a kako je zapinjanje u govoru ujedno jedan od najčešćih simptoma, često je smatran mucanjem

S obzirom na to da se govor uči slušanjem, valja obratiti pozornost na sadržaj i formu govora okoline, povezati situaciju s govorom. Već šestomjesečno dijete počinje prema situaciji upotrebljavati prvi lingvistički element, odnosno paralingvistički - intonaciju, i na taj se način uklapa u situaciju. Dijete koje nikada nije obraćalo pozornost na način govora svoje okoline, naučit će govor aproksimativno. Svladat će ga dovoljno da ga okolina razumije. Takvo dijete, koje nije svladalo govor, poslije šeste godine mora početi učiti čitati i pisati. Ne razlikuje još glasove, a mora naučiti odgovarajuća slova za njih. A slova su međusobno slična! Je li slovo okrenuto lijevo ili desno, gore ili dolje, ima li kvačicu ili ne, to je tako svejedno. I evo novog problema: smetnje čitanja i pisanja. U osnovi poremećaja opet su rastrganost misli, kratak raspon pažnje kombiniran s prethodnim nedovoljnim govornim dozrijevanjem.

Poremećene komunikacijske aktivnosti

Sindrom brzopletosti može se očitovati u četiri osnovne komunikacijske aktivnosti: razumijevanju, govoru, čitanju i pisanju.

Poremećena osnova govora i razumijevanja

Brzopletaš kao da ne zna što će unaprijed reći. Ne diše na odgovarajući način, pa u duljoj rečenici može praviti respiratorne stanke, iako rijetko, jer su mu rečenice uglavnom kratke i po strukturi krajnje jednostavne. Melodija rečenica obično je monotona ili čak neodgovarajuća. Na primjer, izjavna rečenica zvuči upitno ili, pak, intonacijski ostaje visjeti kao da bi još nešto trebalo slijediti. U duljim rečenicama česte su gramatičke pogreške, jer kao da je zaboravio o čemu je počeo govoriti i koje je riječi upotrijebio. Redovito traži riječi ili se pak one nagomilavaju, to jest istodobno pokuša izgovoriti dvije riječi, pa slijede zaplitanje, zamuckivanje ili ispravljanje. Tempo govora je neujednačen i ima tendenciju ubrzavanja, što je jedno od čestih svojstava brzopletosti. Ponavljaju se slogovi, rjeđe glasovi. Izraženi su zamuckivanje i kraći zastoji, ali i potpuni jer je brzopletaš zaboravio što je htio reći. Glas je rijetko ugodan, jer se i on s vremenom uči i oplemenjuje.

Dakle, poremećena je osnova govora, to jest sve što čini veće cjeline, organizaciju: disanje, intonacija, glas, ritmičnost, pa i akcenti, gramatika. No, poremećeno je i ono što bismo uvjetno mogli nazvati detaljima govora, a to su leksik i izgovor glasova. Rječnik takvog djeteta često je vrlo siromašan, bez obzira na godine koje je proveo u školi. Ne razumije i ne upotrebljava rjeđe i biranije riječi, a posebno ne one koje se obično nauče čitanjem. Kod fonetski složenijih i rjeđih može imati problema, jer se ne sjeća točno njihove glasovne i slogovne strukture. Izmišlja nove riječi, starima daje pogrešan ili izmijenjen smisao. Kad se ne može sjetiti riječi ili je ne zna, katkad se služi verbalnim opisima ili gestama. Uz to, mnogo se služi poštapalicama i uzvicima.

Česti su i poremećaji artikulacije, što je posljedica fluktuirajuće pažnje i površna slušanja. Površno slušanje odnosi se na slušanje drugih, no u još većoj mjeri na slušanje samoga sebe, na kontrolu vlastitoga govora. To je posebno važno u doba učenja govora, kad je slušna samokontrola zapravo primarna kontrola govora. Obično stradaju auditivno raspršeniji i artikulacijski teži glasovi, kao i u dislaličara. Znači, i kod brzopletaša će najčešći biti izraženi sigmatizam i rotacizam. Artikulacija može biti općenito oštećena, i to zbog površnosti. Izgovor je takav da su glasovi jedva prepoznatljivi, a preko nekih se prijeđe.

Poveže li se takav način artikulacije sa svim drugim nabrojenim smetnjama, a to su neodgovarajuće govorno disanje, monotonija ili pogrešna intonacija, poremećaji ritma i tempa, pogrešna ili siromašna uporaba gramatike, siromašan rječnik, poremećaji artikulacije i k tome zamuckivanje, dobit ćemo sliku brzopleta govora. No, sve to pravom brzopletašu ne smeta. On je veseo, rado govori, nema nikakvih kompleksa. Nije svjestan svog načina govora.

Čitanje

Što se čitanja tiče, tu se najbolje prepoznaje. Naime, ovisno o drugim pogreškama govora, početak čitanja teksta može biti relativno dobar. U početku se koncentrira na tekst, ali što čitanje dulje traje, pogreške postaju sve brojnije jer pažnja odluta. U jednom trenutku se pribere, pa opet nešto dobro pročita, ali ti su trenuci sve kraći i kad se događaju usred rečenice, ne pomažu u razumijevanju teksta. A osnova dobrog čitanja je razumijevanje teksta.

U teškim oblicima brzopletaš katkad ne raspoznaje sva slova kad ih izoliramo. U tekstu ih otprilike pogodi, ali ne uvijek. Pogađa i riječi, ali nerijetko pogrešno. Kako ne pazi na ono što čita, unakazi tekst gramatički i leksički, a da ne spominjemo nepoštivanje interpunkcije, gdje ima varijacije tempa, zastoja, ponavljanja, zaplitanja. Ne razumije što čita. Drugim riječima, ne može učiti čitanjem.

Pisanje

I u pismu će pokazati svoj nered misli. Sastav neće imati logički slijed, kao što se popularno kaže "glavu i rep". Obično nabacuje pojedinačne misli. Rečenice su najčešće kratke, a ako se upusti u dulje, može se dogoditi da se ne zna iz njih izvući. Počne rečenicu, doda joj umetnutu, a zatim još jednu, a ona glavna se izgubi. Dakle, strada i sintaksa u funkciji izgubljene misli.

Pravopis nije jaka strana brzopletaša. Pišu kako govore, to jest unose svoje nepoznavanje leksika u pismo, a tome se još dodaju razlike određene pravilima: pišu li se neke riječi zajedno ili ne, piše li se -ije ili -je, to je tako nevažno. Rukopis je vrlo neuredan, obično širok, velikodušan, dezorganiziran u prostoru, slova su nejednake veličine, naknadno dopisana, bez detalja, s nedovoljnim razlikama među njima. Izostavlja ih, dodaje slogove, mijenja im mjesto, spaja ih po dva u jedno, ponavlja slogove, ili čak riječi, ili ih izostavlja. Rukopis mu je teško čitati, ali mu to ne smeta, premda ga je možda nešto više svjestan, kao i lošeg čitanja.

Polazak u školu

U vrijeme polaska u školu, roditelji i nastavnici više primjećuju govorne nedostatke djeteta s brzopletošću i posljedično zaostajanje u svladavanju tehnike čitanja i pisanja. Počinju prigovarati i kažnjavati dijete. Prijatelji obično porugom kažnjavaju svakoga tko je drukčiji. Kako su najuočljiviji simptomi zastajkivanje, ponavljanje i zaplitanje, mali se brzopletaš nerijetko proglašava i mucavcem. Ako se takve presije ponavljaju iz dana u dan, ni najveselije dijete neće im "odoljeti". Najprije će shvatiti da ima nedostataka, iako neće točno znati o čemu je riječ, jer nije sposoban za analizu. Nakon toga će se u njega uvući strah zbog govora - logofobija. Dakle, isti je put kao i u razvoju mucanja, a i rezultati mogu biti isti. Zahvaljujući negativnom djelovanju okoline, bezbrižno zaplitanje i zastajkivanje može prijeći u grčevito mucanje.

Nužan strpljiv rad

Kako sindrom brzopletosti nosi u sebi brojne poremećaje, rad s takvom djecom je dugotrajan i iziskuje mnogo strpljenja. Najviše treba vježbati ono što je i najviše oštećeno. Djecu koja su brzopleta i ubrzana treba usporavati u aktivnostima. Kako nisu svjesna vlastitog poremećaja, treba im na njega ukazivati i stalno ih upozoravati na odgovarajući način. Primjerice, ako je riječ o školskom djetetu koje ima smetnje čitanja i pisanja, treba vježbati čitanje i pisanje. Kako su prisutne i smetnje ritma, čitanje treba vježbati uz ritmičke pokrete ruke. Treba vježbati motoriku cijeloga tijela - hodanje po taktu, pljeskanje rukama, plesanje i slično. S obzirom na to da su mu misli konfuzne, posebnu pozornost treba posvetiti razvijanju razmišljanja, jer bez toga nema otklanjanja govornog poremećaja.

SAVJETI RODITELJIMA

- dijete treba stalno upozoravati da najprije smisli što će reći, da rečenicu izgovori u sebi, pa tek onda na glas;
- između rečenica treba praviti veće stanke kako bi imalo dovoljno vremena formulirati novu misao;
- češće treba mijenjati aktivnost djeteta i davati mu nove, njemu prihvatljive zadatke;
- pjevanje i recitiranje usporavaju govor i grade ritam i melodiju, koji takvom djetetu nedostaju. Treba se usredotočiti na osvješćivanje, jer su mnogi nesvjesni svoga brzoga govora. Najbolje ga je snimiti na audio ili videovrpcu, tako da mogu sami sebe slušati, odnosno promatrati;
- nije dovoljno samo govoriti im da uspore, nego ih treba pokušati usporiti metodom lupkanja po slogovima;
- s obzirom na to da im je sposobnost pamćenja siromašnija, valja prakticirati pričanje i prepričavanje priče, u koju treba uključiti što više detalja.

Datum objave članka: 1. 2. 2010.