Debljina u djece - zašto se djeca debljaju

Dječje zdravlje / Prevencija doc. dr. sc.   Gordana Stipančić dr. med., spec. pedijatar

Za većinu je debelih osoba prekomjerna težina posljedica kombinirana djelovanja genetskih i okolišnih čimbenika

Debljinu obilježava nakupljanje masnog tkiva zbog neravnoteže između unosa i potrošnje energije, s tim da prevladava unos. Najčešće se definira indeksom tjelesne mase (body mass index · BMI) što je omjer tjelesne mase (TM) izražene u kilogramima i tjelesne visine (TV) izražene u metrima na kvadrat. U odraslih se BMI između 19 i 25 smatra normalnim, BMI između 25 i 30 znak je prekomjerne tjelesne težine, a osobe čiji je BMI iznad 30 znatno su pretile.

U djece se BMI mijenja s dobi. Rizik za razvoj debljine imaju djeca kojoj je BMI iznad 85 percentile, a debela su ona s većim od 95 percentile za dob. Liječnik koji prati rast i razvoj djeteta uspoređujući BMI s vrijednostima na percentilnoj krivulji može vrlo rano zamijetiti prekomjeran prirast TM djeteta i uočiti prijetnju razvoja deljine. 

Debljinom je ugroženo 30-50 posto ukupne populacije razvijenih zemalja. Razlog je tome što ona povećava pobolijevanje i smrtnost zbog povezanosti sa smanjenom osjetljivošću na inzulin, dislipidemijom, šećernom bolešću tipa 2, hipertenzijom, kardiovaskularnim bolestima te nekim zloćudnim bolestima. Vrlo često problemi počinju već u djetinjstvu. Oko 40 posto debele djece isti problem ima tijekom adolescencije, a oko 80 posto debelih adolescenata debelo je i u odrasloj dobi.

Liječenje debljine, čak i kada je riječ o opsežnu multidisciplinarnom pristupu, težak je i dugotrajan proces. Najveći uspjeh postiže se četiri do šest mjeseci nakon početka liječenja, a potom vrlo često uslijedi ponovni porast tjelesne mase. Zbog toga je najbolje djelovati preventivno, sprječavanjem razvoja debljine. Ako je ona ipak nastupila, bolje rezultate možemo očekivati počnemo li s regulacijom prehrane rano, već nakon nekoliko suvišnih kilograma, a u djetinjstvu nam je od velike pomoći i rast djeteta u visinu.

Razlog težeg uspjeha prevencije i liječenja debljine u nepotpunu je razumijevanju njezinih vrlo složenih uzroka, odnosno tijeka nastanka. Debljinu uzrokuje nekoliko čimbenika, pa je teško reći koji od genetskih, prehrambenih ili drugih uzročnika koji se odnose na ponašanje, odnosno stil života prevladava ili je presudan.

Genetska određenost u fokusu

Iz studija provedenih na eksperimentalnim životinjama i onih na ljudima, uključujući blizance i posvojenu djecu, evidentno je da je regulacija tjelesne mase genetski determinirana. BMI svake osobe snažno je ovisan o BMI-u bioloških roditelja. Takva je genetska određenost prisutna i u drugim biološkim obilježjima, primjerice tjelesnoj visini. Kada je postalo jasno da debljina u ljudi ima genetsku osnovu, najviše se dovodila u vezu s genetski određenim stupnjem osnovnog ili bazalnog metabolizma odgovorna za utrošak energije u mirovanju. Znatne su razlike među ljudima u brzini kojom će razviti debljinu uz učestali, prekomjeran unos hrane. To može biti posljedica i razlika u genetski određenom stupnju bazalnog metabolizma. Posljednjih godina pojavili su se prvi izvještaji o defektima jednoga gena koji dovode do debljine. Većina njih, međutim, kao osnovni razlog debljine navodi poremećaj u apetitu, a ne u energetskoj potrošnji.

Sindromi koji uključuju debljinu, a posljedica su manjka ili defekta samo jednoga gena, vrlo se rijetko javljaju u ljudi. Podloga su za nove spoznaje o mogućim regulatornim mehanizmima koji kontroliraju tjelesnu masu. Vremenom će otkriće specifičnih produkata tih gena, njihove uloge u regulaciji tjelesne mase, interakcije s čimbenicima okoline u razvoju debljine, dovesti do razvoja specifičnih terapija koje će pomoći osobama koje ne mogu regulirati tjelesnu masu promjenom načina prehrane i stila života. 

Za većinu je debelih osoba prekomjerna težina posljedica kombinirana djelovanja genetskih i okolišnih čimbenika. Brojni genski markeri, a poznato je njih više od 250, daju podlogu za razvoj debljine, ali do nje će doći samo uz djelovanje određenih čimbenika okoline koji se odnose ponajprije na prehrambene navike i stil života.

Brojni krivci udružena djelovanja

Brojni su čimbenici okoliša uključeni u razvoj debljine. Primjerice, rodna težina, duljina hranjenja te dob u kojoj je uvedena kruta hrana znatno utječu na stupanj debljine tijekom dojenačkog razdoblja. Težina majke povezuje se s razvojem debljine u drugoj godini života vjerojatno kao odraz majčina utjecaja na unos hrane i stupanj tjelesne aktivnosti. Dokazano je da uporno hranjenje dojenčeta i malog djeteta može znatno pridonijeti kasnijem razvoju debljine.

Uloga smanjene tjelesne aktivnosti u razvoju debljine nije potpuno razjašnjena. Činjenica je da su debele osobe vrlo često neaktivne, ali nije jasno što je uzrok tome, a što posljedica. S obzirom na ukupnu tjelesnu masu, debele osobe troše više energije od mršavih bilo u mirovanju ili aktivnosti. Posljednjih desetljeća tjelesna aktivnost djece bitno je smanjena, a energetske potrebe djece određene su u razdoblju kada su ona bila znatno aktivnija. To može značiti da su sada pretpostavljene energetske potrebe previsoke u odnosu na životni stil sa znatno manje aktivnosti. Djeca uz prosječno smanjenu tjelesnu aktivnost vrlo često istodobno imaju neograničen pristup većoj količini hrane što povećava rizik za razvoj debljine.

Stupanj debljine vrlo se često dovodi u vezu sa satima provedenim u gledanju televizije. To je posljedica ne samo smanjene tjelesne aktivnosti nego i cijelog niza drugih čimbenika. Uz sate gledanja omiljenog programa djeca obično jedu, i to hranu bogatu mastima te dobivaju niz poruka, najčešće preko reklama, koje ih upućuju na nezdravu prehranu. Utrošak energije tada se svodi na bazalni metabolizam te se napretkom smatra uključivanje u videoigre tijekom kojih utrošak energije odgovara umjerenoj tjelesnoj aktivnosti. 

Na razvoj debljine utječu i prehrambene navike. Vrlo često debele osobe, odnosno roditelji debele djece, podcjenjuju količinu unesene hrane. Uz glavne obroke koji oskudijevaju u povrću i voću, a obiluju bijelim kruhom, tijestom ili krumpirom, brojni su međuobroci - slatkiši, masni krekeri i krumpirići, uz kalorične voćne sokove. Upravo dostupnost ukusne, ali istodobno visokokalorične hrane bitno povisuje rizik za razvoj debljine. 

Vrlo su rijetko razne endokrinološke ili metaboličke bolesti uzrok debljine u djece i adolescenatata, poput tumora gušterače koji izlučuje inzulin, pojačana rada nadbubrežne žlijezde ili smanjena rada štitne žlijezde. Posebna obilježja upućuju na takve patološke uzroke debljine i upravo po njima takvu debljinu razlikujemo od znatno učestalije, takozvane konstitucionalne ili egzogene debljine koja je posljedica prekomjerna unosa hrane.

Datum objave članka: 1. 2. 2004.