Djeca i adolescenti pod teretom stresa

Martina je u osnovnoj školi uvijek imala dobre ocjene. Dobre ocjene uglavnom je mogla zahvaliti svojoj majci, koja u tom razdoblju nije radila pa se u potpunosti posvetila Martininu obrazovanju. Tako je mama redovito pisala zadaće s njom (pa čak i u višim razredima osnovne škole), posuđivala joj lektire iz knjižnice da Martina ne gubi dragocjeno vrijeme, pisala s njom lektire jer je željela da Martina dobije dobre ocjene, a profesorica je bila jako stroga... Problemi su nastali kad je Martina krenula u srednju školu. Njezina mama konačno je dobila posao i više nije mogla toliko vremena posvećivati Martininim školskim obvezama. Očekivala je i da će Martina sada biti samostalnija i sama raditi sve ono što se od nje očekuje. No, to se nije dogodilo. Martina je vrlo brzo nagomilala loše ocjene iz hrvatskoga jezika zato što, primjerice, obveznu lektiru nije ni posudila. Jednostavno se nije sjetila na vrijeme otići u knjižnicu - pa to je sve prije radila mama! Zadaće nije pisala (nije je imao tko podsjetiti da ih napiše), a učiti nije znala bez mamine pomoći. I tako isprepadana od promjene škole, novog društva, loših ocjena, bez samopouzdanja i radnih navika, Martina se prvi put u životu susrela s velikim stresom s kojim se nije znala nositi.

Razmatrajući stresne situacije u školi, svakako treba voditi računa o tome kako se prema školskim obvezama postavljaju roditelji. Naime, iako izvor stresa u školi mogu biti osobnost i ponašanje profesora (npr. potiče li međusobno uvažavanje, kakva je emocionalna klima u razredu), fizički uvjeti (npr. prevelik broj djece u razredu, buka koja ometa učenje), te sama okolina (nasilje u školi, krizne situacije i slično), najčešće je to nemogućnost nošenja djeteta sa školskim obvezama. Realno te obveze doista mogu biti vrlo zahtjevne, ali ako se dijete od početka oslanja isključivo na roditelje pri pisanju domaćih zadaća, lektira pa čak i učenju, nije neobično kad prelaskom u srednju školu te obveze za njega postanu prezahtjevne i velik izvor stresa. Dijete već u najranijoj dobi treba učiti kako preuzeti odgovornost za vlastite obveze (a jedna od njih je i škola) jer će jedino na taj način steći radne navike, a uspjeh pripisivati trudu i radu (a ne mami ili tati koji su umjesto njega pisali zadaću), čime automatski raste samopouzdanje. Stoga se zapitajte činite li doista djetetu uslugu kad mu posuđujete i pišete lektiru.

Pojam stresa toliko se ukorijenio u naše živote, da vjerojatno ne postoji osoba koja ga intuitivno ne razumije. Teoretski gledano, stres je psihološki i fiziološki odgovor organizma na situaciju koju procjenjujemo ugrožavajućom. Ona ne mora i realno biti ugrožavajuća, no stvar je u tome da je mi tako procjenjujemo jer smatramo da nemamo dovoljno resursa da se borimo s njom. Tijelo reagira ovisno o tome kako mozak interpretira određenu situaciju, što znači da će na istu neka osoba reagirati stresno, a druga neće. Što je osoba starija i ima više iskustva, znanja i mehanizama suočavanja, to će manja biti reakcija na određenu situaciju. Ono što se odrasloj osobi često čini nevažnim, za dijete može biti jako stresno.

Smanjenju stresa pridonose i različite aktivnosti koje uključuju fizičko kretanje, ne dovode dijete u stanje stresne usporedbe s drugom djecom, predvidljive su i ugodne

Stres se najčešće veže uz odrasle osobe, odnosno uz probleme na poslu, rastrganost između karijere i obiteljskog života, lošu financijsku situaciju, otkaz, nesuglasice u obitelji, kronične bolesti i slično. No, rijetko se spominje da su djeca i adolescenti također izloženi stresorima. Preopterećenost obvezama, preseljenje, rođenje brata/sestre, loši odnosi u obitelji, razvod ili gubitak roditelja, zlostavljanje... samo su neki od primjera stresnih situacija. Akademski i profesionalni stres djeluju na ljude bez obzira na dob, ali u dječjoj i adolescentnoj populaciji je specifičan i može imati dalekosežne posljedice.

Stanje stresa i kod odraslih i kod djece prepoznaje se na temelju određenih reakcija: emocionalnih (tuga, tjeskoba, panika, promjene raspoloženja, ljutnja…), misaonih (samokritičnost, otežana koncentracija, zaboravljivost, nametanje istih misli…), tjelesnih (znojenje dlanova, lupanje srca, crvenilo lica, bol u trbuhu, glavobolja…) te ponašajnih (plakanje, lupanje, agresivnost, nekontrolirani ispadi, povlačenje…).

Za razliku od odraslih, kod djece stres, uz fiziološke i psihološke posljedice, ostavlja trag i na njihov razvoj, te kasniju sposobnost svladavanja stresnih situacija. Pritom je važno kako se dijete nosi sa stresom. Naime, uspješno svladavanje stresa može ojačati dijete na djelovanje budućih stresora, a neuspješno mu dati osjećaj nesposobnosti i bespomoćnosti. Iz toga se dade zaključiti da stres ne mora imati negativne posljedice i da blaži stresori čak mogu potaknuti djetetov razvoj, ako se uspješno suoči s njima.

Iako djeca u pojedinim fazama razvoja mogu imati slične reakcije na uznemirujući događaj, valja imati na umu da su međusobno jako različita. No, posljedice stresa kod sve djece mogu ublažiti dobar odnos u obitelji s jednim ili oba roditelja, dobar uspjeh u školi i održavanja veze s vršnjacima. Razvijanje dobrih odnosa s drugima generalno štiti od stresnih situacija.

Prilikom suočavanja sa stresom, važno je da roditelji podrže svoje dijete. Najbolja podrška su roditelji koji slušaju i čuju dijete, s kojima može razgovarati i koji mu pomažu u razmišljanju i traženju rješenja. Pričanje priča o suočavanju sa stresom, razgovori o tome što se sve može učiniti u teškoj situaciji, kao i davanje do znanja djetetu da je normalno griješiti i da nam pogreške omogućuju da nešto naučimo, pomažu djetetu u razvijanju strategija suočavanja sa stresom. Iako je dobro da su roditelji pozitivni i da pomažu djetetu da na situaciju gleda iz pozitivnog kuta, reakcije poput: "Nemoj biti ljut/tužan/uplašen", djetetu ne pomažu jer mu zabranjuju da osjeća neugodne emocije. Treba postupiti upravo suprotno. Dajte mu do znanja da je u redu biti ljut, uplašen, usamljen, neka priča o svojim osjećajima - oni ne bi trebali biti tabu, ma koliko neugodni bili.

Smanjenju stresa pridonose i različite aktivnosti koje uključuju fizičko kretanje, nenatjecateljske aktivnosti koje djecu ne dovode u stanje stresne usporedbe s drugom djecom, prostorno i vremenski predvidljive aktivnosti, te one koje su djetetu ugodne (to može biti i neki interes ili hobi).

Dijete nije moguće izolirati od svih stresnih situacija u životu, a u krajnjoj liniji nisu dobri ni pretjerana zaštita i izolacija. Ako se nikad ne suoči sa stresnom situacijom, kako će se onda naučiti nositi se s njom i uspješno se prilagoditi na stres jednog dana kao odrasla osoba? Ono što kao roditelj možete jest pružiti djetetu bezrezervnu podršku, pokazati vlastitim primjerom kako se na odgovarajući način nositi sa stresom (kroz fizičku aktivnost, razgovor s obitelji, izražavanje emocija), te prihvatiti činjenicu da ne postoji neuspjeh nego samo povratna informacija.