Hiperaktivno dijete - karakteristike

Poremećaj pažnje koji može biti praćen nemirom i impulzivnošću (ADHD/ADD) razvojni je poremećaj samokontrole. To nije samo razvojna faza koju će dijete prerasti, nije uzrokovan roditeljskim neuspjehom u odgoju, niti je znak djetetove "zločestoće".

Iako se često govori o hiperaktivnosti kao poremećaju, motorički nemir samo je jedan od temeljnih simptoma. Naime, razlikuju se tri podtipa poremećaja pažnje, ovisno o tome koja je skupina simptoma najizraženija. Osnovni su simptomi poremećaja nepažnja, hiperaktivnost i impulzivnost.

Mnoga su istraživanja potvrdila stabilnost tih simptoma tijekom vremena. Osnovni simptomi i prateći obrasci ponašanja zadržavaju se godinama, iako kod oko polovice djece s tim poremećajem simptomi u velikoj mjeri nestaju kako se ona približavaju odrasloj dobi. Većina je djece u jednom razdoblju života nemirna, impulzivna ili nepažljiva. No, da bi simptomi bili klinički važni i zadovoljavali dijagnostičke kriterije, moraju biti izraženiji od onog što se smatra normalnim s obzirom na djetetovu dob i razvojni stupanj te uvelike narušavati funkcioniranje u različitim aspektima djetetova života (funkcioniranje u školi, vrtiću, slobodnim aktivnostima djeteta, socijalnim odnosima).

Iako su brojke dobivene različitim studijama ponešto različite, čini se da je ADHD prisutan kod jedan do pet posto populacije. Pokazalo se da je izraženiji kod dječaka nego kod djevojčica, a omjer se kreće oko 2:1. Neki autori smatraju da je takav nalaz posljedica činjenice da postoji veća vjerojatnost identificikacije poremećaja kod dječaka jer su češće nasilni pa se kod njih lakše zamijete teškoće.

Karakteristična ponašanja hiperaktivnog djeteta

• počinje raditi prije negoli je dobilo upute i shvatilo;
• gleda kako rade druga djeca prije nego što pokuša uraditi sam;
• radi prebrzo i čini nepotrebne pogreške, a ne one vezane uz neznanje;
• stalno je u pokretu, sve dodiruje i ne može dugo sjediti na jednome mjestu;
• na pitanja odgovara prebrzo i ne uzima dovoljno vremena za razmišljanje;
• nije sposobno slijediti upute koje se daju cijeloj grupi;
• ne može zapamtiti upute iako nema teškoća s pamćenjem;
• prelazi s jedne aktivnosti na drugu i rijetko kada završava počete zadatke;
• ima teškoća u organiziranju pismenih radova: oni su obično zbrkani;
• pogrešno tumači jednostavne izjave, ne razumije mnoge riječi i rečenice;
• može ponoviti izjave koje su mu rečene prije dosta vremena, a ne može one koje su rečene nedavno;
• lako posrne i padne, nespretno baca predmete ili mu padaju iz ruku;
• lako se povodi za djecom koja puno pričaju i prave buku, često potpuno prekine rad da bi im se pridružilo;
• previše je pričljivo, često prekida razgovor;
• često napušta klupu i nešto pretražuje po razredu, dok druga djeca mirno sjede;
• ne pazi kada nastavnik nešto objašnjava, gleda nekamo drugdje;
• često kaže "ne mogu to učiniti" i prije negoli pokuša. Lako odustajanje je posebno uočljivo kod novih zadataka;
• govori, pjeva i šapće samo sebi;
• ne može izraziti misli na logičan i razumljiv način.

Normalno je da su mala djeca hiperaktivna, stalno u pokretu, istražuju, nemirna su. U okvirima normalna razvoja motorička aktivnost povećava se do treće godine života, nakon čega se smanjuje.

Hiperaktivnost se katkad dijagnosticira i kod djece mlađe od četiri, pet godina. Ona su već u dojenačkoj dobi neuobičajeno aktivna: puno plaču, do kasnije dobi noću traže jesti, imaju teškoće sa spavanjem, često se bude, teško ih je smiriti i utješiti. U kasnijoj dobi stalno su u pokretu, ne mogu mirno sjediti, sve diraju, stalno nešto zapitkuju, pažnja im je neprimjerena za dob, teže se sama igraju. Zbog nemira hiperaktivna djeca u većoj su opasnosti od ozljeda. Iako vrlo često rano prohodaju, nespretnija su od druge djece, puno padaju, loše planiraju i predviđaju posljedice svojih aktivnosti. Katkad se ne javlja strah od odvajanja te su nekritična u prilaženju nepoznatim osobama. Zbog teškoća u predviđanju posljedica ponašanja često su neustrašiva i ustraju u situacijama koje plaše drugu djecu. Roditelji ih opisuju kao teško odgojivu. Ona to doista i jesu jer ne mogu pratiti i poštovati roditeljske zahtjeve i zabrane.

U predškolskoj i školskoj dobi izrazito su nestrpljiva, nikad nisu na svome mjestu, ne slušaju tetu ili učitelja, brbljaju dok druga djeca rade u tišini. Često prekidaju rad u grupi, upadaju u riječ i ometaju druge u izvršavanju zadataka ili aktivnosti. Imaju teškoća u organizaciji, često zaboravljaju ponijeti knjige, bilježnice, pribor, skloni su gubiti stvari. Zbog takvog ponašanja nastavnici ih vide kao nediscipliniranu i zločestu. Druga djeca u početku ih smatraju zabavnima i zanimljivima, međutim, kada hiperaktivno dijete reagira impulzivno, fizički ili verbalno napadne ili ozlijedi drugo dijete, ili ga omete u učenju, testu ili igri, vršnjaci ga počinju odbacivati.

Osnovna je teškoća kod sve djece s hiperaktivnošću smanjena kontrola impulsa, odgovarajućih i neodgovarajućih. Djeca s tim problemom doživljavaju stalne teškoće s impulzivnošću, osobito s kontrolom reagiranja na signale, podražaje ili događaje koji su nevažni za obavljanje tekućih zadataka. Reagiranje bez razmišljanja o mogućim posljedicama ponašanja izaziva brojne probleme hiperaktivnoj djeci i obiteljima. Roditelji moraju biti stalno na oprezu kako bi spriječili nezgode i ozljede kojima su djeca sklona. Tipičan je primjer toga prelaženje ceste: roditelji znaju da će, ako nešto skrene pažnju djetetu, zakoračiti na cestu bez obzira na to postoji li na njoj opasnost ili ne. I samo kućanstvo može biti prijeteće za hiperaktivnu djecu: otvoreni prozori, vruća pećnica, sredstva za čišćenje, noževi, lako dostupni lijekovi...

U školskoj dobi i adolescenciji impulzivnost predstavlja velik problem. Impulzivna djeca lako su nagovorljiva. U želji da budu prihvaćena od vršnjaka, često naprave stvari na koje ih nagovaraju. Takva ponašanja mogu biti bezazlena, od sitnih nepodopština, poput zalijepljene žvake na stolcu učiteljice do životno ugrožavajućih situacija kao što je penjanje na rasvjetni stup. Impulzivno ponašanje može biti motivirano i pukom znatiželjom, tek toliko da dijete vidi što će se dogoditi kada se u juhu stavi tempera.

Impulzivnost može ometati i socijalne odnose djeteta. Vrlo često impulzivna djeca imaju teškoća sa stvaranjem i održavanjem prijateljstava. Upadanje u riječ, nametanje, govorenje krivih stvari u krivo vrijeme, tapšanje, grljenje ili dodirivanje drugih bez razloga, agresivno rješavanje sukoba mogu dovesti do problema u odnosima s vršnjacima pa dijete koje traži i treba prijatelje na kraju bude odbačeno.

Iako hiperaktivna djeca obično bivaju zamijećena zbog impulzivnosti i hiperaktivnosti, zbog kojih iskaču iz skupine vršnjaka, ozbiljne teškoće koje doživljavaju zbog kratkog opsega pažnje mogu imati dugoročne posljedice. Zbog problema s pažnjom vrlo teško uče te mogu imati teškoća s akademskim uspjehom, ali i s usvajanjem praktičnih i motoričkih vještina (vožnja biciklom ili plivanje). Iz istog razloga mogu se mučiti s učenjem govora, što se može očitovati u teškoćama kod uključivanja u konverzacije i grupne aktivnosti.

Mnogi problemi hiperaktivne djece koji se odnose na školske i socijalne vještine zapravo su odraz nesposobnosti da zadrže koncentraciju dovoljno dugo kako bi naučili ono što je potrebno. Često su sposobni naučiti potrebne vještine, ali im treba pomoć kako bi uspjeli zadržati pažnju dovoljno dugo da to i učine. Posljedice nesposobnosti da se koncentriraju očituju se i u domeni normalnih, zadovoljavajućih odnosa s članovima obitelji i prijateljima.

Postoji određeni broj djece, posebno djevojčica, koja nisu izraženo hiperaktivna niti impulzivna, ali imaju ozbiljnih teškoća zbog velikog deficita pažnje i sposobnosti koncentracije. Za tu skupinu djece kažemo da imaju poremećaj pažnje bez hiperaktivnosti. Nerijetko ostaju neidentificirana zbog nenametljivosti njihovih smetnji. Budu li prepoznata i tretirana na odgovarajući način, takva djeca mogu napredovati.