Jedno dijete - dva jezika

Dječje zdravlje / Logopedija mr. sc.   Nataša Šunić prof. logoped  /  Ivana Banjan prof. logoped

Djeca ne moraju biti podjednako vješta u oba jezika: dok jedan od njih bolje upotrebljavaju, drugi možda bolje razumiju, odnosno dok su u jednom aktivni govornici, u drugom su pasivni slušatelji

Što je uopće bilingvizam? Termin bilingvizam mnogi definiraju različito. Dok za neke predstavlja podjednaku sposobnost komuniciranja dvama jezicima, za druge znači sposobnost (pojedinca ili skupine) komuniciranja na dva jezika, ali s mogućnošću izuzetnih vještina samo u jednome od njih.

Bilingvizam (lat. bilinguis) ili dvojezičnost definira se kao sposobnost pojedinca, grupe ili naroda da se služi dvama jezicima bez vidljive veće sklonosti za jedan od njih. Valja razlikovati nekoliko termina. Ranim bilingvizmom smatra se usvajanje obaju jezika do četvrte godine, a kasnim bilingvizmom usvajanje drugog jezika poslije četvrte godine života. Simetrični bilingvizam označava podjednako poznavanje obaju jezika, a asimetrični slabije poznavanje drugoga jezika (pasivni i nereciptivni bilingvizam).

Bilingvizam se dijeli i na socijalni ili društveni, koji obuhvaća neku društvenu skupinu na određenom prostoru, i individualni, koji predstavlja pojedinačne izolirane pojave.

Rana životna dob - pravo vrijeme

Postoje različite teorije kako dijete najbolje učiti da se istodobno služi dvama jezicima. Mnogi se znanstvenici slažu da će dijete koje je istodobno izloženo dvama jezicima u ranoj životnoj dobi prirodno naučiti služiti se njima. Također, očekivati je da će djeca prolaziti kroz razdoblja miješanja jezika te posuđivanja rječnika (riječi) iz drugog jezika kako bi izrazili neke ideje, katkad i u istoj rečenici. To se događa jer rječnik (odnosno riječ) može postojati u jednom jeziku, ali ne i u drugome. Ili da pojednostavimo, riječi jednog jezika mogu pratiti poruku koja se ne može lako prevesti na drugi. A podjela među tim jezicima odvijat će se postupno.

Djeca mogu eksperimentirati jezicima kako bi stvorili specijalni učinak ili isticali sebe u određenim događajima. Primjerice, dok jedan jezik djetetu može biti manje važan pa će ga stoga koristiti za prijenos informacija o raznim događajima vezanim uz njegovu kuću i obitelj, drugi može biti više formalan i dijete će ga koristiti u komunikaciji izvan kuće. Uza sve to, ipak će se javljati razdoblja kada će jedan jezik biti upotrijebljen, odnosno korišten češće nego drugi.

Djeca ne moraju biti podjednako vješta u oba jezika. Dok jedan od njih bolje upotrebljavaju, drugi možda bolje razumiju, odnosno dok su u jednom aktivni govornici, u drugom su pasivni slušatelji. Miješanje jezika bit će manje ako dijete jedan jezik uči u stalnom razgovoru s majkom, a drugi isključivo s ocem, ili ako uči oba jezika istodobno i u što ranijem životnom razdoblju. Ako mu se drugi jezik ãpredstaviÓ u kasnijoj predškolskoj dobi, u vrijeme kada je dijete već usvojilo i ovladalo osnovama prvog jezika, mogu nastati ozbiljniji problemi. Neki znanstvenici vjeruju da, ako se učenje drugog jezika omogući djetetu u vrijeme dok prvi nije potpuno usvojen, tj. u vrijeme dok dijete nije njime potpuno ovladalo, razvoj prvoga može biti usporen, pa čak i regresivan. Drugi su, pak, mišljenja da će razina vještina u drugom jeziku dosegnuti eventualno istu razinu kao i u prvom.

Kriteriji materinjeg jezika

Vjerojatno većina ljudi u svijetu danas bez teškoća određuje materinji jezik, ali vrlo malo njih razmišlja o tome koje kriterije primjenjuju kada za neki jezik kažu da im je materinji. Laički, materinji jezik bio bi onaj koji dijete prvo nauči ili jezik koji dijete najbolje zna, najbolje se koristi njime, jezik s kojim se osoba identificira i sl. Nerijetko bi njegov slobodan prijevod glasio i ovako · jezik kojim govori majka, s tim da se pod majkom nužno ne misli na biološku nego na osobu koja će uspostaviti redovitu i trajnu jezičnu komunikaciju s djetetom. No, govoreći o kriterijima određenja materinjeg jezika, upravo oni kažu da je materinji jezik onaj na kojem mislimo, sanjamo i računamo. Naime, sve te funkcije spadaju u onu vrstu koja se usvaja u prvom jeziku, pa se i dalje rade na tom jeziku, iako i drugi jezici kasnije mogu za nekoga postati isto tako važni ili možda još važniji.

Je li moguće imati dva materinja jezika?

Ako je riječ o roditeljima koji imaju različite materinje jezike, a svaki od njih podjednako usmjerava pažnju na dijete i govori s njim na svom jeziku, dijete će odrastati usvajajući dva jezika, učit će ih istodobno, pa će tako imati dva prva, odnosno dva materinja jezika. U tom se slučaju postavlja pitanje hoće li bilingvalno dijete imati dovoljno vremena da bude izloženo širokom spektru jezičnih stimulacija na oba jezika, kao što je to slučaj s jednojezičnim djetetom na njegovu jeziku? I hoće li dvojezično dijete moći posvetiti onoliko vremena za svoja dva jezika koliko jednojezično ima za svoj jedan?

Naravno, dijete neće moći iskusiti sve istodobno na oba jezika, i zato treba paziti na to da ne dođe do funkcionalne diferencijacije između jezika. Dijete koje ima dva materinja jezika trebalo bi podjednako dobro znati oba (balansirana dvojezičnost) i svaki jezik znati dobro kao i monolingvalni govornik.

U svakom slučaju, ako se roditelji dovoljno bave djetetom i ako ono nema nikakvih dodatnih smetnji, rano uvođenje drugog jezika ne mora stvarati veće teškoće. Takva situacija kod djeteta djeluje stimulativno na sposobnost učenja stranog jezika, ali pouzdano se ne zna kako utječe na njegov psihofizički razvoj. No, kod djeteta čak s blažim govorno-jezičnim teškoćama ili onoga kojemu se u doba govornog razvoja ne posvećuje dovoljno vremena i pažnje (pod tim prije svega mislimo na pedagoški zapuštenu djecu), dvojezičnost predstavlja samo dodatnu teškoću u usvajanju govora. Daljnji govorni razvoj takve djece bit će usporen i siromašan, a neće naučiti nijedan od dva jezika. Govoreći jednim jezikom, ona će u iskaze unositi riječi iz drugoga, a neće biti sigurna ni u uporabi gramatičkih oblika. Nesigurnost i zbrka posebno će doći do izražaja u izgovoru glasova, što će dovoditi do zabuna u izgovoru sličnih glasova dvaju jezika.

Uvođenje drugog jezika - kada i kako?

Ako je moguće, možda bi bilo najbolje da dijete istodobno ne počinje usvajati dva jezika nego mu treba omogućiti da najprije stvori bazu govora na osnovnom, materinjem. Praćenje razvoja njegova govora na materinjem jeziku omogućit će nam da odredimo vrijeme pogodno za uvođenje drugog jezika.

Poželjna bi bila i situacijska razdvojenost tih dvaju jezika · dijete bi se jednim jezikom sporazumijevalo s određenim ljudima i u određenim situacijama, a isto pravilo vrijedilo bi i za drugi jezik. Na taj način izbjeći će se mogućnost zbrke, koju može izazvati istodobno usvajanje dvaju jezika.

Ako dijete koje živi u dvojezičnoj okolini pokazuje teškoće u razvoju govora, trebalo bi riješiti problem dvojezičnosti, odlučiti se samo za jedan jezik, i to najčešće onaj na kojem će se školovati. Takvim se djetetom govorno treba mnogo baviti, razgovarati s njim, čitati mu i prepričavati razne priče, te pitanjima provjeravati je li razumjelo što mu govorimo. Naše obraćanje njemu treba pojednostaviti koristeći kraće rečenice, poznate riječi i izbjegavati pretrpavati ga bujicama njemu nepoznatih izraza. Iskazi trebaju biti prilagođeni njegovim govornim mogućnostima. Zapravo, jednostavnost našega govora upravo će ovisiti o njegovu (ako je njegov govor slabije razvijen, i naš će biti jednostavniji). Poželjno je uključivanje takvog djeteta u vrtić, gdje će imati više poticaja za razgovor s odgojiteljima i drugom djecom.

U djece kod koje govor jače zaostaje za govorom vršnjaka i upućuje na vidljiv poremećaj, neće biti dovoljna samo pojačana govorna stimulacija kod kuće ili u vrtiću nego takvo dijete treba pravodobno uključiti u logopedsku terapiju.

Datum objave članka: 1. 2. 2004.