Krivci juvenilnog dijabetesa

Dječje zdravlje / Pedijatrija doc. dr. sc.   Srećko Severinski dr. med., spec. pedijatar - endokrinolog i dijabetolog

Najvažniji okolišni čimbenici za koje se smatra da posreduju u autoimunom oštećenju beta stanica gušterače su enterovirusi i antigeni kravljeg mlijeka

Dijete, odnosno adolescent u pravilu obolijeva od tipa 1 šećerne bolesti (tip 1 dijabetesa), koju karakterizira potpun deficit inzulina. U većini slučajeva uzrok tome je autoimuna reakcija posredovana T limfocitima, što dovodi do uništenja beta stanica gušterače koje proizvode inzulin. Serološki markeri autoimunog procesa - antitijela na stanice otočića gušterače, GAD (dekarboksilaza glutaminske kiseline), IA-2 (tirozin fosfataza) i inzulinska antitijela - prisutni su u 85 do 90 posto oboljelih. Bolest se pokazuje tipičnim simptomima kad se uništi oko 90 posto tih stanica.

Poligenski uvjetovana bolest

Prijemčivost za razvoj tipa 1 šećerne bolesti određena je poligenski, jer je više od 40 različitih genskih lokusa udruženo s rizikom njezine pojave. Najveći rizik za razvoj bolesti nosi HLA fenotip DR3-DQ2 i/ili DR4-DQ8, tako da osobe s tim fenotipom imaju rizik od pet posto za razvoj bolesti. Čak 95 posto djece mlađe od deset godina koja boluju od tipa 1 šećerne bolesti posjeduje DR3 ili DR4 alele, dok su u općoj populaciji prisutni kod njih 50 posto.

Rizik za pojavu tipa 1 dijabetesa:

  • kod jednojajčanih blizanaca iznosi 36 posto, a za brata ili sestru oboljelog od tipa 1 dijabetesa četiri posto u dobi od 20 godina (rizik u općoj populaciji iznosi 0,5 posto)
  • u djece čiji je otac dijabetičar iznosi između 3,6 i 8,5 posto, a u djece majke dijabetičarke od 1,3 do 3,6 posto.

Najvažniji okolišni čimbenici za koje se smatra da posreduju u autoimunom oštećenju beta stanica gušterače su enterovirusi i antigeni kravljeg mlijeka. Enterovirusi mogu izravno uništiti beta stanice gušterače, a mogu i inicirati autoimunu reakciju ili lokalnu upalnu citokinsku reakciju s povećanom koncentracijom slobodnih radikala, koji uništavaju beta stanice. Uz njih, spominju se manjak vitamina D i cjepiva. Hipoteza molekularne mimikrije govori da postoje okolišni antigeni koji su slični antigenima beta stanice gušterače, te se u njihovoj prisutnosti javlja reakcija imunog sustava na vlastite antigene, uz određeni HLA tip.

Uzrok je autoimuna reakcija posredovanja T limfocitima što dovodi do uništenja beta stanica gušterače koje proizvode inzulin. Serološki markeri autoimunog procesa prisutni su u 85 do 90 posto oboljelih

Epidemiološki podaci iz šire perspektive

Rasprostranjenost tipa 1 šećerne bolesti iskazana prevalencijom (ukupnom pojavnošću) i incidencijom (učestalošću) varira među pojedinim državama, unutar država i među različitim etničkim skupinama i do 400 posto. Tako, primjerice, incidencija varira od 0,1 (Fiji) do 57,6 (Finska) na 100.000 stanovnika iste dobi. Nakon Finske, najveću incidenciju ima Sardinija - 40, Kanada - 35,1, Švedska - 34, Velika Britanija - 33, i dalje opada prema jugu i istoku. Indoeuropska rasa, pogotovo stanovnici sjevernih područja, imaju najvišu, a narodi Azije najmanju incidenciju tipa 1 šećerne bolesti: Kina - 0,1, Japan - 2,4. Međutim, Japanci koji žive u Sjedinjenim Američkim Državama i Francuzi koji žive u Kanadi imaju dva puta veću incidenciju nego u Japanu i Francuskoj, što govori o utjecaju okolišnih čimbenika rizika za razvoj tipa 1 šećerne bolesti. Incidencija u Hrvatskoj je 15 na 100.000 stanovnika. Najveća incidencija događa se u zimskim mjesecima, što se tumači povećanom izloženošću virusima u to doba godine.

Dobna raspodjela
Podjednak je broj oboljelih od tipa 1 šećerne bolesti među muškarcima i ženama, obično uz predominaciju muškog spola, ali ne statistički značajnu. Bolest se može razviti u bilo kojoj dobi, od novorođenačke do starosti, međutim obično je rijetka u dojenačkoj dobi i poslije četrdesete godine života. U ovisnosti o dobi, dva su vrha incidencije tipa 1 dijabetesa: prvi u dobi od pet do sedam godina - u vrijeme polaska u školu, što nosi povećanu izloženost djeteta infektivnim čimbenicima; drugi vrh je u doba puberteta, zbog pojačana lučenja spolnih hormona i hormona rasta (koji su antagonisti inzulina), kao i zbog emocionalnog stresa karakterističnog za tu dob.

Porast učestalosti u budućnosti
Posljednjih desetak godina incidencija tipa 1 dijabetesa povećava se dva do pet posto godišnje, s tim da zemlje s manjom incidencijom bilježe veće povećanje. Neki autori upućuju na porast broja novooboljelih od dijabetesa tipa 1 među mlađima od pet godina za 320 posto u tridesetogodišnjem razdoblju, za razliku od porasta od 50 posto u dobi između 10 i 14 godina.

Porast incidencije ovakvim trendom ne može biti uzrokovan genetskim promjenama, nego kao mogući uzrok sugerira čimbenike okoliša. Moguće objašnjenje je higijenska hipoteza, koja kaže da neinficiranost virusima u djetinjstvu može dovesti do povećane sklonosti infekciji virusima tijekom trudnoće i posljedično većem riziku za razvoj tipa 1 šećerne bolesti u potomaka.

Hipoteza akceleracije sugerira da je porast novooboljelih od tipa 1 šećerne bolesti uzrokovan boljom prehranom koja dovodi do povećana rasta i razvoja djece. Veća tjelesna masa djece zahtijeva pojačanu metaboličku aktivnost beta stanica gušterače, što pojačava njihovu imunogenost i posljedično dovodi do većeg broja oboljelih od tipa 1 dijabetesa.

Datum objave članka: 1. 12. 2013.