Naslijeđe, ljubav i njega u ranom razvoju mozga

Uobičajena je predrasuda da smo svojim rođenjem stvoreni u cijelosti, da nam je potrebno samo malo hrane i vremena kako bismo porasli i postali odrasli. No, skriveno od očiju roditelja, događaju se zadivljujući procesi u kojima se nastavlja rađanje i sazrijevanje. Možda su događaji koji se odvijaju u mozgu djeteta u razdoblju od njegova rođenja pa sve do odrasle dobi najtajanstveniji i najznačajniji.

Nove tehnologije omogućile su nam upoznati cijeli jedan svijet i razumjeti što se događa te koji čimbenici utječu na rani razvoj mozga. S jedne strane, riječ je o našem naslijeđu, o genima i programu koji određuju potencijale razvoja našeg mozga, dok je s druge riječ i o vanjskim utjecajima koji određuju koliko će se ti potencijali razviti. Bez skladnog međusobnog djelovanja nema niti skladnog i potpunog razvoja mozga.

Tijekom prenatalnog razvoja stanice mozga nastaju zapanjujućom brzinom od oko 250.000 stanica u minuti. Sredinom trudnoće već su stvorene milijarde moždanih stanica (neurona). Pri rođenju, mozak dosegne 70 posto veličine i 25 posto težine odraslog mozga. U razdoblju koje slijedi nastaju nove moždane stanice (neuroni) koje putuju na svoja konačna odredišta. Potaknute podražajima izvana, moždane stanice stvaraju međusobne poveznice (sinapse), što omogućava njihovo međusobno komuniciranje. Većina kasnijeg prirasta težine mozga događa se upravo na račun stvaranja sinaptičkih veza između neurona te povećanja broja potpornih (glija) stanica. Sinaptičke veze umrežuju moždane stanice i omogućuju međusobni prijenos signala. I same moždane stanice postupno sazrijevaju te mijenjaju svoj izgled i funkciju.

Tipični neuron sastoji se od staničnog tijela, dendrita i aksona. Stanično tijelo osigurava biološke funkcije, baš kao i kod svake druge žive stanice. Dakle, tijelo neurona uključuje i jezgru u kojoj se nalazi DNK koja omogućuje ekspresiju gena uz pomoć kojih neuron postiže svoju funkciju: procesiranje informacija. Dendriti i aksoni su produžeci staničnoga tijela, vrlo su tanki u odnosu na veličinu tijela stanice, a funkcija im je prikupljanje (dendrit) i odašiljanje (akson) informacija. Dendriti i aksoni omogućuju moždanim stanicama da se povežu u veliku mrežu koju nazivamo mozak ili, još općenitije, živčani sustav. S obzirom na to da neuroni međusobno komuniciraju odašiljući elektro-kemijske signale, izdanci preko kojih se to događa postaju sve razgranatiji, a dugački krak (akson) putem kojeg se impulsi iz jedne moždane stanice prenose prema drugoj moždanoj stanici dobiva ovojnicu koja omogućava brži prijenos impulsa. Tako, s vremenom, mreža kojom se prenose informacije iz jednog dijela mozga u drugi postaje sve bogatija, a prijenos signala sve brži.

U procesu razvoja, neuroni odgovaraju na stimulaciju iz okoline međusobnim povezivanjem tako da se stvaraju (granaju) neuronske poveznice. Niti kojima se neuroni povezuju (dendriti) stvaraju složene živčane putove. Ako je stanica mozga opetovano izložena stimulaciji jednakog obilježja, te poveznice postaju deblje. Jedinstven način na koji majka njeguje i odgaja dijete vjerojatno i uvjetuje našu različitost; način na koji razmišljamo, komuniciramo i djelujemo. I ne samo majka, nego i otac i svi ostali koji redovito održavaju vezu s djetetom ostavljaju neizbrisiv trag u njegovoj osobnosti. Sjetimo se samo koliko djetetu znači njegova "teta" u vrtiću; sjećanje na sve što je ona donijela ostaje do odrasle dobi. No, ako se podražaj ne ponavlja, poveznice se stanjuju i ubrzo nestaju ("sasuše" se). Konačni učinak je gusta mreža neuralnih putova koji nastaju kao posljedica fizioloških procesa potaknutih stimulacijom i učenjem. Ustvari, možemo reći da su povećanje veličine i težine mozga predvidljivi neurofiziološki rezultat stimulativnog utjecaja okoliša na njegov razvoj.

Doživljaji kojima je dijete izloženo poticaji su koji pokreću aktivnost između dendrita i aksona pa nastaju sinapse (poveznice). U daljnjem tijeku razvoja djeteta sinapse postaju sve složenije, poput mladog drveta koje pruža nove grane i ogranke. Nakon treće godine sinaptogeneza se usporava i traje otprilike do desete godine. Od poroda do navršene treće godine u mozgu nastaje više sinapsi nego što je potrebno u odrasloj dobi. Sinaptičke veze i putovi koje mozak češće koristi ostat će očuvani i učvrstiti se, dok će veze koje se ne koriste zauvijek nestati. U usporedbi s odraslim mozgom, u dobi od tri godine mozak ima dvostruko više međusobnih veza među svojih 100 milijardi neurona koji se nalaze u kori velikoga mozga.

Mozak ima sposobnost mijenjanja fizičkih, kemijskih i strukturnih obilježja kao odgovor na vanjske podražaje - doživljaje iz okoline, stoga se može reći da se arhitektura svakog ljudskog mozga mijenja pod utjecajem svih novostečenih vještina i znanja. Kako bismo pomogli djetetu da bude uspješno, trebamo osigurati mnoštvo pozitivnih socijalnih prilika i mogućnosti učenja, kako bi njima podražene sinapse trajno ostale.

Najznačajnija spoznaja je činjenica da na te procese utječu nasljedni čimbenici (potencijal rasta i razvoja mozga uvjetovan je naslijeđem), uz gotovo jednako važan utjecaj vanjskih čimbenika, kao što su ljubav, njega, kretanje, odgoj i obrazovanje. Tek uz međusobnu interakciju dolazi do stvaranja konačnog izgleda (arhitekture) i funkcije mozga jer bez vanjskih čimbenika nema normalnog rasta i razvoja moždanih struktura i njihovih funkcija.

U dojenačkoj dobi i ranom djetinjstvu stres može poremetiti razvoj mreže moždanih stanica. Povišena razina glavnih prenosioca signala (kemijske supstancije - "messengers") koja se javlja kao odgovor na stres, može zakočiti proces umrežavanja stanica (sinaptogenezu). Kronično doživljavanje stresa može stvoriti negativne obrasce razmišljanja i osjećaja koji mogu ostati trajno, cijeli život. Odvajanje od roditelja jedan je od najvećih stresova u prvim godinama života jer izaziva osjećaj egzistencijalne ugroženosti, apsolutne bespomoćnosti i nezaštićenosti.

Novije epidemiološke studije pokazale su da stres u dojenačkoj dobi može pridonijeti nastanku različitih poremećaja (psihičkih poremećaja - u rasponu od autizma pa sve do depresije, bolesti krvnih žila srca, nasilja u obitelji, alkoholizma i narkomanije), odnosno da izloženost stresu u najranijoj dobi višestruko povećava učestalost tih bolesti.

Izrazito zaštitno djelovanje ima skladan rani odnos između roditelja i dojenčeta - takozvani sigurni tip privrženosti. U njemu su majka i dijete nedjeljiva cjelina, toplo i skladno komuniciraju i međusobno se razumiju. Iz toga dijete dobiva osjećaj zaštićenosti i voljenosti. Uz takve osjećaje i potporu majke, stres ima znatno manje nepovoljnih utjecaja na razvoj mozga. No, djeca koja su izložena zlostavljanju, zanemarivanju, nesigurnosti ili dezorganiziranosti odnosa s roditeljem (uključujući i maternalnu depresiju) mogu dugotrajno imati poremećen obrazac izlučivanja kortizola, hormona nadbubrežne žlijezde. To u odrasloj dobi može imati za posljedicu osjećaj da ih nitko ne razumije, postaju "buntovnici bez razloga", manje su uspješni kasnije u životu i češće odlaze u bolesti ovisnosti, socijalnu patologiju i kriminal. Tim se podacima možda može objasniti i tako velika učestalost depresije i ostalih psihičkih poremećaja odraslih. Naime, suvremeni način življenja donio je i znatne promjene u živote mladih roditelja - djeca se sve ranije odvajaju od njih (polazak u jaslice u dobi od šest mjeseci!), a međusobna komunikacija postaje sve oskudnija. Sve se manje vremena provodi s djecom, život je užurban i prevladava bitka za egzistencijalna pitanja obitelji. To je nešto o čemu bi trebalo pametno promišljati te donositi odluke koje će biti usmjerene na dobrobit djeteta, njegova rasta i razvoja do fizički i psihički zdrave jedinke sposobne za samostalan život i djelovanje.