Prehrambene smjernice za male dijabetičare

Dječje zdravlje / Pedijatrija doc. dr. sc.   Srećko Severinski dr. med., spec. pedijatar - endokrinolog i dijabetolog

Prehrana mora pružiti optimalan kalorijski i nutritivni unos za normalan rast i razvoj, te omogućiti povoljno zdravstveno stanje

Jedan od stupova liječenja šećerne bolesti je prehrana, koja u oboljele djece treba biti pravilna i uravnotežena, kao što se preporučuje i svim ostalim ljudima. Unatoč tome, valja biti pragmatičan i osjetljiv na individualne potrebe pacijenta, te se ne treba strogo pridržavati zacrtanih pravila.

Prehrana djece oboljele od šećerne bolesti mora pružiti optimalan kalorijski i nutritivni unos za normalan rast i razvoj, omogućiti da glikemija i glikozilirani hemoglobin budu unutar ciljanih vrijednosti, uz izbjegavanje hipoglikemija, osigurati poželjne koncentracije masnoća u krvi, prevenirati akutne i kronične komplikacije šećerne bolesti i omogućiti povoljno zdravstveno stanje. Stoga se preporučuju tri glavna obroka dnevno, uz dva međuobroka (ako je potrebno), a takozvani bazal-bolus režim, to jest intenzivirana inzulinska terapija (bilo višekratnom primjenom inzulina penom ili pomoću inzulinske crpke) omogućuje veću fleksibilnost uzimanja hrane, njezina sastava i količine. No, pritom pacijent mora biti dobro educiran o računanju ugljikohidrata iz hrane i pokrivanju brzo djelujućim inzulinom, kao i o tome da takav način primjene inzulina ne znači i totalnu slobodu u izboru hrane, nego da se i dalje treba pridržavati osnovnih načela pravilne prehrane.

Bolesnici na konvencionalnoj inzulinskoj terapiji (primjena inzulina brzog i produljenog djelovanja dva puta dnevno) moraju jesti određenu količinu hrane u točno određeno vrijeme - tri glavna obroka uz dva međuobroka i obrok uoči spavanja. Takav način prehrane nužan je jer unosom određene količine ugljikohidrata u određeno vrijeme pokrivamo pikove djelovanja pojedenih inzulina i time sprječavamo hipoglikemiju.

Preporuke dnevnoga energetskog unosa

Ugljikohidrati - od 50 do 55 posto (od toga do 10 posto saharoze). Ugljikohidrati bi trebali biti iz cjelovitih žitarica, leguminoza, voća i povrća, te obranog mlijeka i jogurta. Navedena hrana, među ostalim, sadrži vlakna koja djeluju na sniženje lipida u krvi i pomažu u pravilnu radu crijeva.

Masti - 30 posto (od toga manje od 10 posto zasićenih i transmasnih kiselina, manje od 10 posto polinezasićenih i više od 10 posto mononezasićenih, te 0,15 mg n-3 masnih kiselina). Poželjne masnoće su one iz maslinova, sezamova i repičina ulja te orašastog voća (mononezasićene masnoće), zatim iz kukuruznog, suncokretovog i sojinog ulja, kao i plave ribe (polinezasićene masnoće).

Bjelančevine - od 15 do 20 posto. Najbolji izvor bjelančevina su riba, bijelo meso peradi, kunić, leguminoze, nemasno crveno meso te mlijeko i mliječni proizvodi sa smanjenom masnoćom. Preporučena količina bjelančevina bila bi oko 2g/kg/dan u ranom djetinjstvu, odnosno 1g/kg za adolescente.

Svakodnevno se preporučuje uzimati povrće za ručak i večeru, te dvije do tri porcije voća, bilo uz obrok kao desert ili za međuobrok. Uz takav režim prehrane nema potrebe za dodatnim unosom vitamina, minerala ili antioksidansa. Preporučuje se unositi do 6 g soli dnevno i ne dosoljavati hranu.

Konzumacija alkohola se ne preporučuje jer može suprimirati glukoneogenezu i uzrokovati hipoglikemiju (čak 10 do 12 sati nakon konzumiranja, ovisno o količini popijenog alkohola). Ako se alkohol ipak konzumira, potrebno je uzeti obrok s ugljikohidratima prije, a nekad i poslije pijenja.

Hrana posebno namijenjena "za dijabetičare" jednom riječju se ne preporučuje. Naime, takva hrana obično je skuplja od uobičajenih proizvoda i često sadrži visok postotak masnoća, a može sadržavati i zaslađivače s laksativnim učinkom.

Glikemijski indeks je brzina kojom hrana podiže razinu glukoze (glikemiju) u krvi. Hrana s niskim glikemijskim indeksom, manjim od 55, može sniziti postprandijalnu hiperglikemiju. U takvu hranu ubrajaju se žitarice od cjelovitog zrna, integralna tjestenina, neko voće, mlijeko i jogurt.

PREVENCIJA ŠEĆERNE BOLESTI I KOMPLIKACIJA

Unatoč svim poznatim, potencijalno preventabilnim rizičnim čimbenicima, praktične i učinkovite mjere primarne prevencije tipa 1 šećerne bolesti još ne postoje, dok su smjernice za tip 2 šećerne bolesti dobro definirane, a njihova učinkovitost i djelotvornost dokazane u brojnim istraživanjima i iskustvom. Međutim, najveći su izazov i dalje pokušaji njihove što šire i učinkovitije implementacije u svakodnevnu javnozdravstvenu praksu.

Mjere na pojedinačnoj razini intervencije moraju biti udružene s mjerama prevencije na populacijskoj razini epidemiološkim i javnozdravstvenim metodama, kao što su praćenje trendova na populacijskoj razini (registar, epidemiološke studije), političko-zdravstveno-edukativne mjere, smanjenje poreza na zdravstveno prihvatljive namirnice ili kontinuirana edukacija o stilu života od najranije dobi.

Suvremeni pristup primarnoj prevenciji šećerne bolesti tipa 2 provodi se u sklopu integrirane prevencije kroničnih nezaraznih bolesti. Naime, rizični čimbenici za pojavu kroničnih bolesti suvremenog društva s aspekta obolijevanja i smrtnosti su zajednički. Tako se djelovanjem na njihove zajedničke odrednice (primjerice prekomjerna tjelesna težina i debljina, tjelesna neaktivnost, pogrešna prehrana, pušenje, prekomjerna konzumacija alkohola, hipertenzija ili hiperlipidemija) istodobno provodi primarna prevencija šećerne bolesti, ali i srčanožilnih bolesti, karcinoma i drugih kroničnih nezaraznih bolesti.

Zbog sve učestalijih komplikacija šećerne bolesti prijeko je potrebno uvesti mjere sekundarne prevencije. No, jedno od glavnih pitanja koje se nameće, pored učinkovitosti, je ekonomska isplativost pojedinih preventivnih mjera. Prema dosadašnjim istraživanjima, ekonomski isplative mjere prevencije komplikacija šećerne bolesti su: liječenje povišene razine glukoze i lipida u krvi, liječenje visokog tlaka, rano otkrivanje i liječenje retinopatije, rano otkrivanje proteina u urinu, prevencija dijabetičkog stopala i prestanak pušenja.

U Hrvatskoj se od javnozdravstvenih aktivnosti usmjerenih na šećernu bolest uglavnom provode mjere sekundarne i tercijarne prevencije, a u području primarne prevencije teži se integriranom pristupu u prevenciji kroničnih nezaraznih bolesti. U okviru njega Ministarstvo zdravlja i socijalne skrbi provelo je i Akcijski plan za prevenciju i smanjenje prekomjerne tjelesne težine 2010. - 2012. godine.

Datum objave članka: 1. 3. 2013.