Računalo - prozor u svijet ili jednooko čudovište

Dječje zdravlje / Odgoj djeteta Iva Prvčić prof. psiholog  /  Mihaela Rister Zec prof. psiholog

Ukoliko likovi u igrama imaju opciju nasilja za rješavanje nekog problema, djeca uče da je takvo ponašanje jedan od mogućih načina rješavanja sukoba

Ujecaj nasilnih kompjutorskih igara na razvoj i funkcioniranje djece

Svako dijete tijekom razvoja mora naučiti razlikovati dobro od lošeg, kako se ponašati prema drugim ljudima, rješavati probleme s kojima se susreće... Osim iz vlastitog iskustva, djeca uče opažajući iskustva drugih, bilo da se radi o drugoj djeci i odraslima koji ih okružuju ili o likovima koje gledaju na televiziji ili se s njima susreću u kompjutorskim igrama. Opažajući ponašanje svojih roditelja, prijatelja, učitelja, stječu određeni repertoar ponašanja kojim će raspolagati te uče koja jesu/nisu prihvatljiva. Npr. ako zbog nekog ponašanja dobije pohvalu ili nagradu, takvo ponašanje će u nekoj budućoj situaciji spremnije upotrijebiti, odnosno ako doživi kritiku ili zbog njega bude kažnjeno smanjit će se vjerojatnost da takvo ponašanje ponovi.

Različite igre poput lovice, skrivača, igara zamišljanja, s loptom ili lutkama, imaju važnu ulogu u djetinjstvu, jer djeca uče kroz vlastitu igru. One omogućavaju fizički kontakt, stjecanje samopouzdanja, pružaju im priliku da koriste svoju maštu i uče kako se odnositi prema vršnjacima kao i socijalno prihvatljive načine za natjecanje, oslobađanje energije i agresivnosti.

Međutim, danas je razvoj tehnologije doveo do značajnih promjena u tradicionalnim socijalnim igrama. Djeca sve više vremena provode igrajući igre na kompjutoru ili Play-station ili pak gledajući televiziju. Takav oblik igre zahtijeva malo socijalnih vještina, ne omogućava fizičku aktivnost i kontakt među djecom i najčešće je individualan. Kompjutorske igre djeci pružaju premalo mogućnosti da sama odlučuju, da koriste vlastitu maštu i fantazije ili stvaraju vlastita rješenja različitih problema. Većina igara, iako ne sve, ne potiču djetetovu osobnu inicijativu i kreativnost niti isprobavanje vlastitih ideja. Sve više igara uglavnom nudi nasilje kao instrument za prolaske nivoa i prikupljanje bodova ili života. Pritom se u igrama pojavljuju sve realnije i "živopisnije" scene nasilja i bogatiji izbori "istrebljenja" neprijatelja.

Unatrag nekoliko godina sve su češća istraživanja i polemike kojima se nastoje utvrditi utjecaji igranja nasilnih kompjutorskih igara na razvoj i funkcioniranje djece. Imajući u vidu da djeca uče kroz opažanje ponašanja pa tako i kroz opažanje ponašanja likova u kompjutorskim igrama, može se pretpostaviti da će usvojiti neka od nasilnih ponašanja koja postaju dio njihovog repertoara ponašanja, postaju nešto što djeca znaju i mogu upotrijebiti kada se nađu u konfliktnim situacijama. Ukoliko likovi u igrama imaju opciju nasilja za rješavanje nekog problema (a u većini akcijskih igara nasilje predstavlja praktički jedinu opciju) i put do cilja ili imaju opciju pretući ili ubiti nekoga tko im se suprotstavi (npr. ljude, vanzemaljce, životinje, čudovišta), djeca će naučiti da je takvo ponašanje jedan od mogućih načina rješavanja sukoba pa postoji vjerojatnost da će ga upotrijebiti u rješavanju vlastitih sukoba s djecom ili odraslima. Ova vjerojatnost je to veća što djeca više vremena provode u takvoj igri, a manje u igri s drugom djecom gdje stječu odgovarajuće socijalne vještine i širi spektar vještina rješavanja sukoba. Ako je u igrama nasilje najbolji ili jedini način da se postigne cilj i pritom donosi obilje bodova, omogućuje prelazak na sljedeći nivo ili pruža neki drugi oblik nagrade, takvo ponašanje može se učvrstiti i još više povećati vjerojatnost uporabe u stvarnim sukobima.

Iako postoje određeni pokazatelji da djeca koja gledaju više nasilnih scena češće koriste agresivne oblike ponašanja, ne može sa sigurnošću govoriti da igranje nasilnih kompjutorskih igara uzrokuje agresivno ponašanje. Dakle, veza nije uzročno-posljedična. Nadalje, pokazalo se da je gledanje nasilja na televiziji više povezano s agresivnošću u djece nego igranje nasilnih kompjutorskih igara. Pretpostavlja se da djeca scene na televiziji doživljavaju realnijima, dok kod kompjutorskih igara lakše razlučuju igru od zbilje. U istraživanjima je sa sigurnošću utvrđeno i da radi dinamičnosti i brzine kompjutorskih igara djeca ne uče odgodu zadovoljenja jer su odmah nagrađena za svoje postupke te da postaju manje osjetljiva na nasilje u smislu da ga više toleriraju i smatraju opravdanim. Naime, djeca se kroz igre navikavaju na ubijanje i nanošenje boli, što dovodi do toga da u stvarnom životu manje spremno reagiraju na pojavu nasilja i manje spremno priskaču u pomoć. Nerealno prikazivanje posljedica agresivnog ponašanja u igrama (npr. ubojstvo nakon kojeg lik može oživjeti, rana koja odmah zacijeli) može dovesti do pogrešne percepcije opasnosti od nekog agresivnog čina i neshvaćanja mogućih posljedica.

Argumenti ZA igrice

Važno je imati na umu da nisu sve kompjutorske igre negativne i štetne za razvoj djeteta. Postoji cijeli niz poučnih i zabavnih igara, koje mogu biti vrijedan medij za učenje i približavanje računala djetetu. Igre koje omogućavaju konstruiranje i istraživanje svjetova, rješavanje zagonetki, upoznavanje različitih kultura, odgonetanje "misterija" i stvaranje strategija, mogu poticati kreativnost, apstraktno mišljenje te razvijati vještine rješavanja problema.

Postoji i cijeli niz poučnih paketa, osobito za predškolsku djecu, koji mogu pomoći u svladavanju nužnih vještina (npr. imenovanje, predvježbe čitanja i pisanja, računanja, razvoj perceptivnih sposobnosti).

Uporaba Interneta može biti vrijedan način da dijete stječe nova znanja i spoznaje, širi interese i uči razlikovati bitno od nebitnog pri pretraživanju i izboru linkova. Interes za kompjutorske igre i računalnu tehnologiju često je predmet vršnjačkih razgovora, što može doprinijeti i djetetovom socijalnom razvoju kroz stvaranje vršnjačkih skupina sličnih interesa i izmjenu znanja i ideja.

Presudna roditeljska uloga

Roditelji trebaju imati na umu da računalo ne predstavlja niti prozor u svijet niti jednooko čudovište. Njegovu korist i vrijednost odrediti će način na koji se koristi i sadržaj koji dijete putem njega prima. U tome veliku i važnu ulogu imaju upravo roditelji, koji mogu doprinijeti da računalo ima pozitivan utjecaj na dijete.

Zato je važno da roditelj:

  • pomogne djetetu u odabiru poučnih i zabavnih igara;
  • odabere i provjeri kakvog su sadržaja igre kojima dijete ispunjava slobodno vrijeme te jesu li prikladne razvojnom nivou djeteta;
  • postavi granice u količini vremena koje dijete provodi za računalom;
  • ne dopusti da računalo postane dadilja i zamjena za vrijeme koje dijete treba provesti s roditeljima;
  • ima na umu da računalo ne može biti zamjena za vrijeme koje dijete treba provesti u socijalnoj igri s vršnjacima;
  • barem povremeno s djecom sudjeluje u igrama na računalu, pri čemu je važno s djecom razgovarati o nekim aspektima igara i pomoći im da razlikuju fantaziju igre od stvarnosti,
  • ne zaboravite da će on djeci uvijek biti najvažniji i najsnažniji model ponašanja kako bi učeći iz roditeljskih postupaka djeca naučila razlikovati dobro od lošeg.
Datum objave članka: 1. 12. 2002.