Studiranje s disleksijom

U posljednje vrijeme sve su češći upiti o disleksiji i mogućnosti studiranja, odnosno kako „ograničenja„ pretvoriti u mogućnosti. No, prije toga pojasnimo što je disleksija, koji su mogući uzroci njezine pojave te kako posumnjati i procijeniti stanje.

Za većinu nas, jednom kad naučimo čitati, čitanje nije nikakav problem pa i ne razmišljamo o tome koliko je svladavanje čitanja složen process. Taj proces, naime, ima pet faza: spremnost za čitanje (glasovna i slogovna analiza i sinteza), početno čitanje, brzi razvoj vještine čitanja, proširivanje čitanja i usavršavanje čitanja. 

Treba znati da spremnost za čitanje podrazumijeva da dijete poznaje govorni jezik da bi razumjelo poruku teksta, da zna rastavljati riječi na sastavne dijelove (glasove i slogove), da poznaje vezu između glasova i slova, da treba svladati orijentaciju u prostoru i praćenje slijeda lijevo – desno i gore – dolje te znati da je pisana riječ znak za izgovorenu riječ i da ima isto značenje, a na kraju i da treba razumjeti pisanu poruku.

Disleksija nije bolest i ne liječi se u punom smislu te riječi, nego je jedna od nekoliko specifičnih smetnji u učenju, odnosno teškoća vezana uz čitanje i pisanje. Pojavljuje se diljem svijeta bez obzira na kulturu i jezik te zahvaća oko 10 posto populacije. Nije nepoznata niti kod nadarenih, kreativnih i uspješnih osoba, koje u tom slučaju imaju specifične probleme pri čitanju, sricanju, pisanju, izgovaranju ili slušanju. U svakom slučaju, disleksija nije rezultat smanjene inteligencije, niti problem ponašanja ili motivacije.

Kao mogući uzroci disleksije navode se nasljedni čimbenici, trauma, cerebralna disfunkcija, nedovoljno razvijena dominacija hemisfere (anomalije u lateralizaciji), periferna organska i funkcionalna oštećenja, smetnje s vidom ili sluhom, smetnje u auditivnoj (slušnoj), virtualnoj (zamišljajnoj) i kinestetskoj (osjetilnoj) percepciji te smetnje u motorici.

Simptomi disleksije:

• teškoće pri čitanju – slovkanje, nepovezivanje riječi;
• teškoće u pronalaženju primjerenog značenja riječi;
• teškoće u razumijevanju teksta;
• teškoće pri upotrebi zamjenica i priložnih oznaka;
• zabune u orijentaciji lijevo – desno ili gore – dolje;
• teškoće u orijentaciji jučer – danas – sutra i teškoće u orijentaciji po satu;
• pogrešno ponavljanje onoga što se čuje;
• teškoće u matematici vezane uz nizove brojeva ili redoslijed matematičkih operacija.

Osim toga, disleksičare zbunjuju i međusobno slični brojevi: 7-1, 5-3, 8-4, 6-9, 2-3, a kod dvoznamenkastih to su 23-32, 45-54, 36-63, 71-17 i tako dalje. Teškoće im također zadaju i matematički simboli za četiri računske operacije: plus (+), minus (-), množenje (X) i dijeljenje (/).

Unatoč navedenim teškoćama, svakako je važno napomenuti da osobe s disleksijom imaju i jake strane, koje nerijetko ostaju neprepoznate: 

• jak predodžbeni kapacitet; 
• originalnost i kreativnost;
• dobar vizualni kapacitet (mogućnost da prepoznaju i upamte slike, dijagrame, prikaze...);
• dobar kapacitet globalnoga razumijevanja i zahvaćanja (prepoznavanje cjelina, shvaćanje biti i izdvajanje bitnog kod velike količine informacija);
• intuitivan način donošenja odluka;
• „umjetnički” način mišljenja.

Važno je istaknuti da osoba koja pati od disleksije može upisati željeni fakultet i, uz određene prilagodbe, biti dobar student. 

Da bi bilo tako, poželjno je sljedeće: 

• dopustiti audio-snimanje predavanja bez dodatnog posebnog odobrenja, s tim da snimke mogu koristiti isključivo za vlastite potrebe (u tom slučaju student bi unaprijed trebao obavijestiti profesora o korištenju opreme za snimanje);
• profesor bi trebao omogućiti da materijal za aktualno predavanje studentu s disleksijom bude dostupan prije samoga predavanja (npr. putem interneta, e-maila ili tiskanih materijala); 
• unaprijed dostupan popis tema, cjelina i sadržaja svake cjeline predavanja olakšava praćenje nastave svim studentima, a posebno onima koji pate od disleksije; 
• prezentacije – ne smiju sadržavati previše teksta, korisno je upotrijebiti pozadinu i boju teksta koja prezentaciju čini lako čitljivom i stvara jasan kontrast (npr. svijetla pozadina i tamna slova); 
• koristiti dijagrame i mentalne mape uz tekst kad god je to moguće;
• u svim materijalima razmak između redova trebao bi biti 1,5 ili dvostruki, a cjeline razlomljene na manje podnaslove;
• koristiti „jednostavna“ slova kao što su Arial ili Comic Sans;
• posebno paziti na vrstu slova koja nisu odgovarajuća za neke ispise i simbole (npr. ako je riječ o kemiji, matematici ili nekim drugim područjima, u pitanju su sličnosti između 1, i , I, l), odnosno koristiti drugu vrstu slova (npr. Book Antiqua) ili odijeliti simbole podebljanom izvedbom te tako izbjeći miješanje i zamjenu simbola;
• tekst poravnati samo s lijeve strane jer omogućava lakše snalaženje i praćenje reda; 
• posebno ispisati nove stručne termine (npr. na ploči, u posebnom dodatku uz prezentaciju ili predavanje, na materijalima za umnažanje i slično); 
• u materijalima za vježbanje ili rješavanje zadataka jasno odijeliti upute i poredati ih redom kojim se očekuje da student izvodi taj zadatak ili vježbu, a sa svrhom lakšega praćenja.