Za udah s olakšanjem

Nos je početni dio dišnog sustava građen od dvije nosnice, koje s prednje strane komuniciraju s vanjskim zrakom, a straga s nosnim ždrijelom. U svakoj nosnici nalaze se nosne školjke koje se nastavljaju u nosne hodnike. U donji nosni hodnik otvara se suzni kanal, a u gornji i srednji sinusi. Nosna šupljina preko ždrijela komunicira i sa srednjim uhom, i to preko Eustahijeve cijevi.

Unutrašnjost nosa oblaže sluznica prekrivena višeslojnim trepetljikastim epitelom s cilijama, na površini kojeg se nalazi nosna sluz. Pomoću takozvanoga mukocilijarnog transporta sve nečistoće zajedno sa sluzi putem cilija kreću se prema ždrijelu. Sluz sa svim česticama najčešće se nesvjesno proguta i nakon toga probavlja u probavnom sustavu. Uz to, sluznica je bogata imunosnim stanicama i njihovim produktima, koji odrađuju obrambenu ulogu protiv različitih bakterija i virusa.

Disanje kroz nos ne samo da je prirodno nego je i učinkovitije jer anatomsko-fiziološki koncept nosa omogućuje brži protok zraka prema donjim dijelovima dišnog sustava, ali i vlaženje, grijanje i pročišćavanje udahnutog zraka

Osnovna funkcija nosa je respiratorna, no tu je još nekoliko važnih funkcija. Čovjek refleksno diše kroz nos (iako može i kroz usta). Međutim, djeca mlađa od šest mjeseci ne znaju disati kroz usta, nego automatski dišu samo kroz nos. Disanje kroz nos ne samo da je prirodno nego je i učinkovitije jer anatomsko-fiziološki koncept nosa omogućuje brži protok zraka prema donjim dijelovima dišnog sustava, ali i vlaženje, grijanje i pročišćavanje udahnutog zraka, čemu dodatno pridonose i imunosne komponente u sluznici. Prilikom strujanja zraka kroz nos aktiviraju se i refleksni mehanizmi koji utječu na normalan rad srca, disanje i lučenje suza. Način na koji zrak prolazi kroz nos utječe i na formiranje pojedinih glasova, tako da nos ima važnu ulogu i u vokalizaciji. Nos je i glavni perceptorni organ osjeta mirisa, od kojeg se signali odašilju prema mozgu. Dobra prohodnost nosa preduvjet je i uredna otjecanja suza, kao i dobre ventilacije Eustahijeve tube i održavanja normalna tlaka u srednjem uhu, a samim time i urednog sluha.

Najčešći uzrok nosne kongestije, to jest slabije prohodnosti nosa zbog otoka sluznice, je upalne prirode. Zbog upalne komponente šire se kapilari u sluznici nosa te nakupljaju tekućine i upalne stanice u međustaničnom prostoru, što uzrokuje oteknuće sluznice i proizvodnju prekomjerne količine sluzi, zbog čega je otežan protok zraka. Najčešći uzrok upale su akutne virusne, rjeđe bakterijske infekcije gornjih dišnih puteva, a alergije nerijetko uzrokuju kronične kongestije.

U dječjoj dobi tegobe su češće i izraženije nego u odraslih, jer su nosni hodnici uži, tako da i kongestija slabijeg intenziteta izaziva smetnje disanja. Kako mala djeca ne znaju disati kroz usta, začepljenost nosa čini ih iznimno razdražljivima i često ometa uzimanje obroka. Da bi dojenčad mogla sisati, moraju moći disati kroz nos. Uz to, začepljenost nosa povećava rizik od razvoja sekundarnih bakterijskih infekcija i komplikacija, primjerice upale uha. Slabija prohodnost nosa mijenja i vokalizaciju glasova (nazalni prizvuk), što narušava normalan govor. Ako kongestija predugo traje, pogotovo u djece, može negativno utjecati na osjet njuha, sluha (provodne smetnje sluha) i razvoj govora, a jako izražena začepljenost može ometati spavanje i uzrokovati hrkanje, ali i apneje tijekom sna (kratkotrajni prekid disanja).

Kako ne bi došlo do razvoja ozbiljnih posljedica, važno je spriječiti začepljenost nosa, odnosno ublažiti je kad se pojavi, posebno ako traje dulje.

Preventivne mjere obuhvaćaju izbjegavanje u najvećoj mogućoj mjeri iritansa i alergena koji mogu provocirati nosnu kongestiju, poput prašine, duhanskog dima, peludi, duljeg boravka u prostorijama sa suhim zrakom... Od koristi mogu biti i ovlaživanje zraka i prozračivanje prostorija te izbjegavanje pretjerana grijanja. Te mjere poželjne su i nakon što nastupi začepljenost nosa.

Preparati koji mogu biti od koristi za poboljšanje prohodnosti nosa i olakšano disanje, a dolaze u obliku kapi ili spreja, su sljedeći:

• fiziološka otopina i izotonična morska voda - pomažu čišćenju nosa i vlaženju sluznice
• klasični dekongestivi - sadrže aktivne supstancije koje smanjuju otok i sekreciju
• prirodni dekongestivi - smanjuju otok sluznice po principu osmoze i razrjeđuju sekret.

Fiziološku otopinu ili izotoničnu morsku vodu korisno je obilno ukapati ili uštrcati u nos, malo pričekati i potom ispuhati nos. Kod dojenčadi i male djece natopljeni sekret može se izvući pomoću pumpice ili nosnog aspiratora. Njihova je prednost što primjena nema nuspojava i što se mogu često i dugotrajno koristiti, bez opasnosti od isušivanja ili oštećenja sluznice. Mana im je u tome što nisu pretjerano učinkoviti i ne smanjuju otekline tkiva i sekreciju, to jest nemaju dekongestivni učinak. Imaju istu koncentraciju soli kao i tjelesne tekućine, zbog čega ne mogu izvući suvišnu tekućinu iz otečenog tkiva, a nemaju ni protuupalni učinak.

Klasični dekongestivi sadrže aktivne tvari (npr. oksimetazolin, efedrin klorid, nafazolin...) koje smanjuju otok sluznice i lučenje sekreta tako što sužavaju krvne žilice u sluznici nosa, zbog čega su znatno učinkovitiji. Najbolje ih je upotrijebiti nakon preparata za čišćenje. Međutim, nakon što prestanu djelovati, mogu uslijediti reaktivno širenje kapilara i ponovno jače lučenje sekreta. Uz to, prečesta i dugotrajna primjena nepovoljno djeluje na sluznicu jer je isušuje i može uzrokovati oštećenje. Zbog svega toga važno je kontrolirati njihovu primjenu, odnosno ograničiti na najviše pet do sedam dana u kontinuitetu. Najbolje je koristiti ih samo kad to preporuči liječnik. Posebno treba biti oprezan kod male djece, a nisu preporučljivi ni u dojenačkoj dobi.

Danas postoje i takozvani prirodni dekongestivi čija je pojava na tržištu izazvala pravu malu revoluciju. Riječ je o preparatima hipertonične morske vode, koji su znatno djelotvorniji od prve skupine (izotoničnih otopina), a nisu agresivni, to jest nemaju nepovoljne učinke kao klasični dekongestivi. Ti preparati sadrže prirodne mineralne soli mora, a zahvaljujući hipertoničnosti jednostavnim mehanizmom osmoze izvlače suvišnu tekućinu iz tkiva i razrjeđuju gusti sekret. Dobro vlaže sluznicu i obnavljaju mukocilijarni transport (aktivnost cilija) te čiste nos. Uz to, dokazano je i djelovanje na medijatore upale, to jest imaju protuupalni učinak.
Važno je napomenuti da se prirodni dekongestivi na bazi hipertonične morske vode dobro podnose i mogu se dugo koristiti upravo zbog prilagođene optimalne razine hipertoničnosti. U najtežim stanjima nosne kongestije mogu se kombinirati s klasičnim dekongestivima, nakon čega se mogu primjenjivati samostalno sve dok postoji potreba. Kako nema ograničenja u primjeni hipertonične morske vode, može se koristiti već od novorođenačke dobi. Do šest mjeseci starosti djeteta poželjna je jednostavnija primjena u obliku kapi, a nakon šest mjeseci može se koristiti i sprej koji raspršuje maglicu morske vode u nos.

Bez obzira na to čime je uzrokovana, neprohodnost nosa stvara smetnje i može biti preduvjet razvoju komplikacija bolesti dišnog sustava, odnosno smetnji njuha, sluha i govora. Poželjno je koristiti preparate koji pružaju optimalan učinak i ne štete. Ako se nosna kongestija učestalo ponavlja ili je već posrijedi kronična forma, svakako treba posjetiti specijalista otorinolaringologa kako bi se otkrio uzrok i ordinirala odgovarajuća terapija.