Zašto je tata važan
Tek od treće godine života djetetu postaje bitno da je majka žena, a otac muškarac
Uloga roditelja, odnosno ženske i muške figure, važna je još prije začeća djeteta, razvija se tijekom trudnoće i porođaja, traje cijelo razdoblje odrastanja, nastavljajući se i kad djeca odu od kuće. Štoviše, roditelji nastavljaju utjecati na nas i onda kad ih više nema među živima, jer su se njihove figure ugradile u našu psihu tijekom odrastanja. Većina ljudi nije svjesna toga intrapsihičkog utjecaja roditelja. No, oni koji jesu i žele taj utjecaj mijenjati mogu očekivati dugotrajnu i neizvjesnu avanturu.
Na početku tata može biti i mama
Uloga majke znatno je više proučavana i većina bi se ljudi složila s tim da je majka najvažnija osoba u životu djeteta. Naravno, ne mora biti i biološka majka, a u prvih nekoliko godina života ne mora biti ni ženska osoba. Naime, u prve tri godine života majka je svaka osoba koja uspješno zadovoljava potrebe djeteta za emocionalnim vezivanjem, hranom i njegom. Mnogi bi muškarci bili sposobni uspješno preuzeti tu ulogu. Tek poslije, od treće godine nadalje, djetetu postaje bitno da je majka žena, a otac muškarac.
Tatina uloga u razrješenju simbioze
U trudnoći otac nerođenog djeteta stvara ozračje sigurnosti, povjerenja, optimizma i tako pomaže majci da se trudnoća odvija sa što manje stresova, da se osjeća ugodno i voljeno te da s radošću očekuje novorođenče. Povoljna obiteljska atmosfera zasigurno pozitivno utječe na razvoj djeteta tijekom trudnoće, što je mnogim roditeljima poznato, jer su s djetetom počeli komunicirati mjesecima prije njegova rođenja.
Odnedavno i otac može prisustvovati rođenju svog djeteta. Zabi-lježena su mnoga pozitivna iskustva, a najviše koristi od toga ima novorođenče. Utvrđeno je, naime, da očevi koji su prisustvovali porođaju znatno više pričaju o svom djetetu, da su mnogo točniji u njegovu opisivanju i da se tijekom odrastanja znatno više vežu uza nj.
Tijekom prva tri mjeseca majka i novorođenče razvijaju posebnu vrstu odnosa koju nazivamo simbioza. Oni se u mnogočemu ponašaju kao jedno biće i otac je u tom razdoblju potisnut u drugi plan. Ipak, simbioza se ne bi mogla dobro razvijati bez njegove podrške, zaštitničkog stava, razumijevanja i brige o svakodnevnim potrebama djeteta i majke. Kako dijete raste, počinje sve sigurnije zamjećivati postojanje i drugih osoba osim majke, a to znači da i otac biva uključen u njegov svijet. Otac tako potiče lakše razrješenje simbioze te kroz svoju različitost omogućuje djetetu brži kognitivni i motorički razvoj te stvaranje obrazaca budućih socijalnih odnosa. M. Yogman (1982.) utvrdio je da djeca od osam tjedana starosti drukčije reagiraju u prisutnosti očeva nego majki.
Potreba za emocionalnom vezanošću
Britanski psihoanalitičar John Bowlby uveo je u psihodnamsku teoriju važan koncept pod nazivom att-achment (emocionalno vezivanje ili privrženost) između djeteta i majke, odnosno osobe koja ima tu ulogu. Proučavajući djecu u dječjim domovima, otkrio je važnost tog fenomena u prve tri godine života te teške posljedice na razvoj djeteta ako se ta potreba za emocionalnom vezanošću nije mogla više-manje skladno razvijati. U obitelji s oba roditelja emocionalna vezanost bit će veća uz jednog roditelja, najčešće majku, ali će se istodobno razvijati i emocionalna vezanost uz drugog roditelja, oca. Time će vezanost dobiti na dinamici i sigurnosti, a poslije će prisutnost oca olakšati odvajanje - osamostaljivanje djeteta iz zajednice s majkom.
Formiranje strukture nad-ja
Između treće i pete godine života djeteta uloga oca postaje vrlo specifična i odnosi koji se stvaraju u obiteljskom trokutu majka - dijete - otac bitno će utjecati na daljnji razvoj njegove osobnosti, prije svega na formiranje strukture nad-ja. Nad-ja (ili superego) je instancija u strukturi ličnosti odgovorna za našu savjest, samonadzor i stvaranje ideala.
S navršene tri godine života dijete postaje sve svjesnije svoga spolnog organa. Kažemo da je ušlo u falusnu fazu. Spolovilo mu počinje donositi ugodu, dijete se igra njime i obično otkriva masturbaciju. Nešto poslije zainteresira se za spolnu različitost u odnosu na drugu djecu i svoje roditelje, pa govorimo o edipalnoj fazi razvoja. Djevojčice i dječaci tijekom prve tri godine života obično su emotivno više vezani uz majku, ali ih u dobi od oko četiri godine počinje brinuti odnos između roditelja. Počinju primjećivati da su majka i otac "previše angažirani" jedan oko drugoga. Dječak zaključuje da ne uspijeva konkurirati ocu jer je previše jak, sposoban i opasan. Istodobno voli svog oca i divi mu se, ali i razmišlja o tome kako ga potisnuti u trokutu majka - sin - otac. S tim agresivnim fantazijama u dječaka se javlja osjećaj krivnje, ali i straha da će zbog svojih želja biti kažnjen, tj. kastriran. Da bi razriješio tu mučnu situaciju, dječak se počinje sve više identificirati s ocem, nastojeći preuzeti njegove atribute moći. Tako smanjuje svoj kastracijski strah i izgrađuje svoj nad-ja.
Djevojčica tijekom zaljubljenosti u oca i rivaliziranja s majkom zaključuje da je već prije kažnjena - kastrirana zbog svojih fantazija prema roditeljima. Želja vezana uz oca i dalje postoji, ali kako se ne može realizirati, djevojčica prihvaća identifikaciju s majkom koju joj nudi društvo u kojem živi, a želju za muškim spolnim organom premješta na želju da rodi dijete.
Zatišje pred buru
Nakon završetka te burne faze razvoja, u dobi od oko šest godina dijete ulazi u znatno mirnije razdoblje koje se zove latencija i postaje zrelo za školu. Polaskom u školu očekuje podjednaku pomoć obaju roditelja za svojih prvih đačkih godina. Otad su roditelji ujednačeniji po važnosti.
Dolaskom puberteta (adolescencije) u 12. godini dijete postaje ponovno vrlo zahtjevno i teško shvatljivo roditeljima. Takva situacija često potiče roditelje na međusobne prepirke i optuživanja, a prema djeci znaju oscilirati od pretjerane strogosti do totalnog popuštanja. Djeca ih gledaju drugim očima i ne shvaćaju da su to oni isti roditelji prema kojima su nekad gajili ljubav i strahopoštovanje. Adolescenti postaju bolno svjesni dvoličnosti odraslih i raznih pogrešaka koje su roditelji činili tijekom odgoja. Umjesto da zadrže mir, toleranciju, mudrost, pouzdanje i da nastave međusobno komunicirati, roditelji se često nepotrebno upliću u život svojih adolescenata, iz straha da će ih izgubiti na ovaj ili onaj način. Umjesto da uvažavaju njihovo mišljenje i pregovaraju s njima, roditelji postaju smiješni s pozivanjem na svoj autoritet i na nekakve moralne norme društva kojih se ni sami ne drže. Kad se adolescencija približi kraju (oko dvadesete godine), nekad djeca, a sada odrasli vidjet će kod svojih roditelja i dobre i loše strane, shvaćajući da su i oni samo obični ljudi.