Genetički preinačena hrana - kontroverze, strah i zbunjenost

Pitanje proizvodnje odgovarajuće količine nutritivno vrijedne i sigurne hrane nastoji se riješiti tehnološkim dimenzijama. U tom kontekstu dolazi do razvoja biotehnologije i genetičkog inženjerstva.

Biološki imperativi, proizvodnja nutritivno vrijedne i sigurne hrane te humanitarno pitanje glavni su pokretači nastojanja da se postigne ravnomjerna distribucija hrane na svjetsku populaciju. Sustavi proizvodnje hrane stoga su pred velikim izazovom kako zadovoljiti sadašnje i buduće potrebe za hranom, i to u svjetlu eksponencijalnog rasta svjetske populacije i sve većih životnih očekivanja, kada je jasno da su izvori hrane poprilično ograničeni.

Pitanje proizvodnje odgovarajuće količine nutritivno vrijedne i sigurne hrane nastoji se riješiti tehnološkim dimenzijama. U tom kontekstu dolazi i do razvoja biotehnologije i genetičkog inženjerstva.

Biotehnologija je primjena biljnih i životinjskih stanica, mikroba i njihovih proizvoda u proizvodnji tvari korisnih čovječanstvu. Biotehnološke metode proizvodnje koriste se već desetljećima kako bi se povisio prinos i dobile vrste sa željenim karakteristikama. Razlika u novijim biotehnološkim metodama je primjena genetičkog inženjerstva uz konvencionalno križanje vrsta.

Genetičko inženjerstvo uključuje tehnologiju rekombinantne DNA kako bi se geni prenijeli iz jednog organizma u drugi. Geni se prenose iz jednog organizma, primjerice bakterije, u potpuno drukčiji organizam, primjerice biljku.
Primjenom biotehnoloških metoda proizvode se biljni materijali s poboljšanim sastavom, funkcionalnim karakteristikama ili organoleptičkim svojstvima. Razvijaju se biljke otporne na bolesti, uvjete okoliša te određene herbicide ili pesticide. Najčešće manipulirane biljne vrste su soja, kukuruz, rajčica, krumpir, pšenica, riža, pamuk i canola. U svjetskim razmjerima polovica ukupne količine soje i trećina ukupne količine kukuruza je transgenična. U SAD-u 30 do 50 posto soje je transgenično, a dvije trećine procesirane hrane sadrži transgeničke sastojke.

U počecima biotehnološke proizvodnje nastojale su se dobiti vrste otporne na insekte, herbicide i bolesti te razne klimatske uvjete. Danas je biotehnologija usmjerena na dobrobit potrošača i nastoji razviti hranu s poboljšanim okusom, nutritivnom vrijednošću, duljim vremenom uskladištenja te smanjenom toksičnošću.

Svinje s genom iz špinata - Japanski znanstvenici ugradili su gen iz špinata u svinju i pritom tvrdili da su prvi tim znanstvenika koji je uspješno "preselio" gene iz biljke u životinju. Cilj pothvata bio je dobivanje svinjskog mesa koje sadrži 20 posto manje zasićenih masti od konvencionalnoga svinjskog mesa. Gen pod nazivom FAD2 koji je uspješno implementiran u genom svinje odgovoran je za pretvorbu zasićenih masti u nezasićenu linolensku kiselinu. Poznato je da nutricionisti i liječnici zaziru od uključivanja svinjetine u jelovnike zbog visokog udjela zasićenih masnoća, a upotrebom genetičkog inženjerstva pokušalo se dobiti meso s poboljšanim karakteristikama.

Rajčica obogaćena beta-karotenom i likopenom - Europski znanstvenici kreirali su rajčicu obogaćenu beta-karotenom i likopenom u nadi da će vremenom pomoći u prevenciji nekih malignih i srčanih bolesti. Genetički modificirana rajčica imala je četiri puta više beta-karotena i dva puta više likopena u odnosu na prirodno uzgojenu rajčicu. Okus joj je bio identičan prirodnoj rajčici, no imala je izrazito crvenu boju. Beta-karoten i likopen su antioksidansi koji štite organizam od nakupljanja slobodnih radikala koji mogu utjecati na razvoj srčanih i malignih bolesti. Tim stručnjaka koji je radio na kreiranju rajčice obogaćene nutrijentima ističe kako su geni implementirani u rajčicu geni koje ljudi ionako već unose te da stoga nema sumnje u sigurnost tog proizvoda.

Zlatna riža - Riža uzgojena konvencionalnim načinima siromašna je vitaminom A i željezom. Biotehnologija se može primijeniti kako bi se genskom manipulacijom povisio sadržaj vitamina A i željeza. Zbog potencijalne toksičnosti i teratogenosti vitamina A riža je genetički preinačena kako bi sadržavala veće količine beta-karotena. U genom riže unesena su četiri nova gena koji kodiraju proteine potrebne za sintezu beta-karotena: dva iz cvijeta narcisa i dva iz bakterije Erwinia uredovora. Takva riža se zbog žute boje još naziva i "zlatna riža". Približno 300 g kuhane riže sadrži preporučenu dnevnu dozu vitamina A.

Genetički preinačeni kukuruz i pamuk opasnost za leptire - U Sjedinjenim Državama gen bakterije Bacillus thuringiensis, koja djeluje kao pesticid, korišten je u procesu proizvodnje genetički modificiranog pamuka i kukuruza. Cilj je bio poizvodnja usjeva otpornih na različite nametnike, odnosno smanjenje gubitaka proizvodnje. U blizini plantaža genetički modificiranog kukuruza i pamuka znanstvenici su postavili posude s biljkama kako bi stimulirali procese koji se inače događaju u okolini pantaža. Polen s genetički modificiranih usjeva nanesen je na obližnje biljke, uključujući i one kojima se hrane bezopasni insekti, primjerice leptiri. Prema tvrdnjama nekih znanstvenika, postoji opasnost da će leptiri koji se hrane biljkama iz okoline plantaža s genetički modificiranim usjevima, čak i ako su biljke od plantaža udaljene i do deset metara, biti ugroženi te da će se povećati njihovo ugibanje ili migracije.

Brojne rasprave vode se o razvoju i uporabi moderne biotehnologije, a posebice o sigurnosti genetički preinačene hrane. Tehnologija rekombinantne DNA implicira brojna pitanja, prije svega etička, socio-ekonomska, pitanja sigurnosti hrane i okoliša te neškodljivosti za ljudsko zdravlje. Dobrobiti za ljudsko zdravlje, jednako kao i rizici, mogu se podijeliti u četiri kategorije:

• dobrobiti:
  • povećanje sigurnosti hrane;
  • poboljšanje nutritivnog sastava namirnica;
  • hrana s još više zdravstvenih dobrobiti;
  • smanjenje nekih kroničnih bolesti vezanih uz prehranu.
• rizici: 
  • alergije;
  • toksičnost;
  • neravnoteža nutrijenata;
  • smanjenje raznolikosti hrane.

Primjenom genetičkog inženjerstva određenim su se žitaricama uspjeli poboljšati organoleptička svojsta i rok trajanja. Odgađanje procesa truljenja voća i povrća osigurava bolju kvalitetu, okus, boju i teksturu. Također, moguće je dulje skladištenje te su bolje mogućnosti transporta.

Uz pomoć genetičkog inženjerstva moguće je kreirati namirnice s većom razinom minerala, vitamina i antioksidansa. Jedna od dobrobiti primjene genetičkog inženjerstva u prehrambenoj industriji moglo bi biti i kreiranje ulja s boljim profilom masnih kiselina, odnosno većim udjelom nezasićenih, a manjim zasićenih masnih kiselina. To bi u budućnosti moglo pomoći u razvoju hrane sa specifičnim nutritivnim učincima, dizajniranim tako da zadovoljavaju određene potrebe pojedinaca. Takva hrana, koja sadržava biološki aktivne komponente koje imaju moć blagotvorna djelovanja na zdravlje ili reduciraju rizik od različitih bolesti, može pomoći u neutraliziranju djelovanja određenih gena, pa čak odgoditi razvoj određenih kroničnih bolesti i zdravstvenih problema.

Postoji bojazan da primjena genetičkog inženjerstva u prehrambenoj industriji može povećati preosjetljivost na neke alergene. Naime, može se dogoditi da se alergena svojstva donora prenesu na primatelja. Primjerice, ako se za dobivanje kukuruza s poboljšanim svojstvima koriste neki geni iz soje, može se kod osoba koje su inače alergične na soju javi alergijska reakcija i pri konzumiranju genetičkom modifikacijom dobivenog kukuruza. Iz navedenoga razloga se u tehnologiji rekombinantne DNA najčešće koriste mikroorganizmi čiji su alergeni potencijali nepoznati ili ih uopće nema.
Slična bojazan vezana je i uz toksičnost. Nekad se prijenosom gena, uz željena svojstva, mogu prenijeti i neželjena, primjerice svojstvo poticanja stvaranja i lučenja prirodnih toksina, što ponekad može biti pogubno za konzumente genetički preinačene hrane.

Strani geni mogu poremetiti ravnotežu nutrijenata. Povećane koncentracije nekih nutrijenata mogu uzrokovati smanjenje razine drugih. Rezultat je genetički modificiran proizvod koji se po sastavu razlikuje od originala. Vezano uz promjenu ravnoteže nutrijenata, postavlja se pitanje kako će promjena sastava nutrijenata utjecati na:

• međusobnu interakciju nutrijenata;
• interakciju nutrijenata i gena;
• bioraspoloživost nutrijenata;
• metabolizam; 
• "snagu" nutrijenata.

Pri proizvodnji genetički preinačene hrane različiti geni iz različitih genetički modificiranih organizama prenose se na različite načine. To znači da je vrlo teško izreći generalnu tvrdnju o sigurnosti genetički preinačene hrane, odnosno preporuke i tvrdnje o sigurnosti trebale bi se davati pojedinačno za svaku novu namirnicu dobivenu genetičkim inženjerstvom. Hrana koja je zasad prisutna na tržištu odobrena je na osnovi ispitivanja i malo je vjerojatno da predstavlja ozbiljniji rizik za zdravlje čovjeka. S tim u vezi, u zemljama gdje je genetički preinačena hrana dopuštena i na tržištu dostupna općoj populaciji nisu uočene nikakve posljedice za zdravlje zbog njezina konzumiranja.

Kontinuirano ispitivanje rizika i, kada je to moguće, dugotrajno praćenje konzumenata genetički preinačene hrane trebalo bi stvoriti osnovu za procjenu sigurnosti ove hrane. Zbog prisutnosti genetički preinačene hrane u svakodnevnoj prehrani posljednjeg desetljeća među stručnjacima i laicima javljaju se kontroverze, strah i zbunjenost u vezi s njezinim manama i prednostima. Neki autoriteti smatraju da je sadašnje znanje o genski preinačenoj hrani nedovoljno da bi mogli odgovorno tvrditi da kulture uzgojene takvim načinom neće štetno utjecati na okoliš i zdravlje ljudi. S druge strane, gledano u svjetskim razmjerima, polovica ukupne količine soje i trećina ukupne količine kukuruza je transgenična, odnosno genetički preinačena hrana je svuda oko nas.

Stručnjaci su suglasni da potrošaču treba pružiti mogućnost odabira između konvencionalno uzgojene i genski preinačene hrane. Stoga je deklariranje ovakvih proizvoda od velike važnosti za razvoj biotehnologije.

Kako bi odredili stajalište prema genetički preinačenim proizvodima, potrebno je uzeti u obzir mnoštvo čimbenika, poput ubrzana rasta svjetske populacije, dostupnih obradivih površina, očuvanja okoliša i obilježja genetički modificirane hrane te njezina utjecaja na zdravlje čovjeka. Istodobno je potrebno veliko znanje i multidisciplinaran pristup toj problematici kako bismo iskoristili ono najbolje što nam je razvoj znanosti ponudio i izbjegli negativne učinke.