Prirodni čuvari cinka

Premda se čini da pravilnom prehranom osiguravamo dovoljan unos minerala, pojedina životna razdoblja, kao što su pubertet, trudnoća i dojenje, menopauza, intenzivno bavljenje sportom, stanja poslije trauma, prijeloma i obilnih krvarenja, ipak znatno mijenjaju metaboličke potrebe organizma. Baš kao i vitamini, minerali se ugrađuju u neproteinski dio enzima i ubrzavaju sve biokemijske reakcije u organizmu.

Minerali su anorganske tvari od kojih je sačinjeno četiri, pet posto organizma. Poput vitamina, i minerale moramo unositi hranom, s obzirom na to da ih organizam ne može sam proizvesti. Minerale dijelimo u dvije skupine:

• makroelementi koje trebamo u većim količinama (natrij, kalij, kalcij, magnezij, fosfor, klor i sumpor);
• mikroelementi ili minerali u tragovima (cink, željezo, fluor, bakar, mangan, krom, selen, jod, molibden, bor) koji su nam potrebni u količinama manjim od 100 mg na dan.

Minerali nakon apsorpcije postaju dio strukture tijela: stanica, enzima, hormona, mišića, krvi i kostiju. Dakle, pohranjeni su u različitim dijelovima tijela, ponajviše u kostima i mišićnom tkivu. Nužni su za održavanje normalne koncentracije tekućine u organizmu. A kako se svakodnevno gube iz organizma (znojenje, probava), potrebno ih je i nadoknađivati.

Veći nedostatak pojedinih minerala bilježi se kod ljudi koji drže dijetu ili uzimaju lijekove, trudnica, vegetarijanaca, starijih osoba, ljudi koji češće konzumiraju rafiniranu i prerađenu hranu, gotova jela te u slučaju neredovite prehrane i preskakanja obroka. Bijelo brašno, primjerice, ima samo 20 posto cinka u odnosu na integralno, a rafiniranjem šećer gubi gotovo sav cink, tako da ostaje samo dva posto količine koju sadrži sirovi šećer.

Cink spada u mikroelemente koji su nam potrebni u malim količinama. U tijelu ga ima 1,3 do 2,3 g, uglavnom se nalazi u stanicama i najkoncentriraniji je unutarstanični mikroelement. U formi kompleksa s proteinima nalazi se u gotovo svim organima, najviše u prostati, zatim u jetri, bubregu, slezeni, gušterači, plućima, mišićima, mozgu i koži. Nalazimo ga i u tjelesnim tekućinama: slini, želučanom soku, žuči, znoju i krvnom serumu odnosno plazmi. Njegov prijelaz u tkiva pomaže vitamin C. Dnevno se normalnom prehranom unosi 10 do 15 mg tog cinka, najviše kroz hranu bogatu bjelančevinama (meso, riba, mahunarke, mlijeko i mliječni proizvodi).

Cink aktivira mnoge enzime u organizmu kao što su: alkalna fosfataza, RNA polimeraza, laktat dehidrogenaza, pomaže apsorpciju kalcija i sastavni je dio enzima alkalne fosfataze koja igra važnu ulogu u okoštavanju.

Osim toga, potreban je i za proizvodnju soli žučnih kiselina (koje su sastavni dio žuči), a žuč je ujedno glavni put za izlučivanje žučnih pigmenata i kolesterola iz organizma. Prehrana bogata bjelančevinama, a osobito mastima, utječe na stvaranje žučnih soli, a samim tim i na pojačano stvaranje žuči. Suprotno tome, ona s više ugljikohidrata smanjuje stvaranje žuči. U žučnoj vrećici u fazi apsorpcije vode i koncentriranja žuči važnu ulogu imaju žučne soli - održavaju u topljivom stanju masne kapljice i kristale kolesterola i time sprječavaju njihovo odlaganje u obliku žučnih kamenaca. Svaki poremećaj tog odnosa, primjerice povećanje kolesterola ili smanjenje žučnih soli, može dovesti do stvaranja kamenaca u žuči. Inače, količina kolesterola u žuči ovisi dijelom o količini masti koju uzimamo hranom, s obzirom na to da jetrene stanice stvaraju kolesterol kao jedan od produkata metabolizma masti u organizmu. Stoga osobe koje uzimaju masniju hranu (osobito kroz dulje razdoblje) povećavaju rizik za pojavu žučnih kamenaca.

Preporučena dnevna doza za odrasle je 15 mg. Cink je snižen kod pušača (kadmij iz duhanskog dima neprijatelj je cinka) i alkoholičara, zatim dijabetičara, trudnica, u slučaju poremećaja u apsorpciji kod nekih crijevnih bolesti, te u stanjima nakon operativnih zahvata. Osim u ovim slučajevima, veće potrebe za njim imaju i sportaši i aktivni rekreativci jer se cink pojačano troši tijekom treninga.

CINK... 

- je potreban za rast i razvoj novih stanica;
- sudjeluje u procesu sinteze proteina i kolagena;
- poboljšava funkcije mozga;
- sudjeluje u održavanju konfiguracije molekule RNA;
- potiče na proizvodnju i izlučivanje inzulina u gušterači;
- ubrzava zacjeljivanje rana;
- jača imunološki sustav (pomaže dozrijevanje T limfocita);
- skraćuje vrijeme trajanja virusnih infekcija;
- utječe na rast i razvoj reproduktivnih organa;
- pomaže smanjenju kolesterola;
- jača duh, osnažuje organizam, "podiže" raspoloženje;
- smanjuje apsorpciju i taloženje teških metala u tijelu (olovo, kadmij)

NAJČEŠĆI SIMPTOMI MANJKA

- umor i iscrpljenost;
- gubitak osjeta okusa i mirisa;
- slabiji tek;
- prostatitis (upala prostate);
- veća sklonost alergijama i upalama (osobito virozama);
- pojačano ispadanje kose, bijele točkice na noktima;
- upale kože (dermatitis, aknasta koža);
- sporije zarastanje rana;
- usporen rast i spolno sazrijevanje.

Namirnice koje su bogate cinkom su: pšenične klice i žitarice (osobito raž), pivski kvasac, sjemenke bundeve, suncokreta i sezama, plodovi mora, mahunarke (soja, grah, grašak, slanutak, leća), orasi, lješnjaci, bademi, nemasno mlijeko i meso, riba, jaja, kikiriki, povrće (brokula, cvjetača, kelj pupčar (prokulica), kupus, artičoka), gljive, cvjetni prah (pelud)... Stoga dodajte mljevene bučine ili sezamove sjemenke u jogurt ili mladi sir. Slično možete učiniti s pšeničnim posijama (mekinjama) koje su iznimno bogate cinkom, ali i drugim vitaminima i mineralima. Koristite bučino ulje u salatama ili prilozima od povrća (ali kao i svako ulje, u malim količinama). U krajevima gdje se tradicionalno više koristi to ulje manja je pojavnost adenoma prostate (dobroćudno uvećanje žlijezde), što je povezano s otežanim mokrenjem i većom sklonošću mokraćnim infekcijama.

Pomnim odabirom namirnica i raznolikom prehranom pridonosimo unosu cinka. Međutim, u slučaju bolesti ili stanja praćenih povećanim gubitkom ili poremećajem u metabolizmu tog minerala svakako treba potražiti savjet stručne osobe.