Bezazlene, ali i upozoravajuće

Muško zdravlje / Urologija prim. dr. sc.   Ante Reljić dr. med., spec. urolog

Infekcije mokraćnog sustava ujedno mogu biti i prvi znak upozorenja na postojanje druge bolesti koja podržava infekciju

Upalne bolesti mokraćnog sustava vrlo su česte u urološkoj praksi. Riječ je o heterogenoj skupini bolesti koje se razlikuju po uzročnicima, metodama dijagnostike i liječenja te prevenciji. Iako je upala mokraćnog sustava najčešće uzrokovana mikrooganizmima, postoje i bolesti neinfektivne prirode čiji uzrok još nije dovoljno razjašnjen (npr. nebakterijski prostatitis, intersticijski cistitis, uretralni sindrom).

Uretritis najčešća upala

Otkriće antibiotika znatno je pridonijelo uspjehu liječenja upalnih bolesti. S vremenom su gotovo nestale neke bolesti koje su, ne tako davno, stvarale velike probleme. Takvu sudbinu doživjela je urogenitalna tuberkuloza. Istodobno se, osobito u posljednjih tridesetak godina, javljaju novi oblici upalnih infektivnih bolesti mokraćnog sustava. Osobito valja naglasiti spolno prenosive infekcije.

U praksi se najčešće viđa bakterijska upala urogenitalnog sustava. Upala uzrokovana mikroorganizmima najčešće nastaje uzlaznom kolonizacijom crijevnih bakterija iz donjeg dijela mokraćne cijevi (uretre) prema mokraćnom mjehuru, dovodeći tako do upalne reakcije mokraćne cijevi (uretritis) i sluznice mokraćnog mjehura (cistitis). To su najčešće bolesti koje se zajednički nazivaju upalna bolest donjeg mokraćnog sustava s obzirom na to da, barem u žena, bez iznimke postoje istodobno.

U muškaraca je cistitis iznimno rijetka bolest, a najčešća upalna reakcija, osobito u mlađih, spolno aktivnih muškaraca je uretritis. Može ga izazvati uzročnik gonoreje, kad govorimo o specifičnom uretritisu, a u posljednje su vrijeme češće infekcije klamidijom i mikoplazmom, koje dovode do nespecifična uretritisa. Te dvije vrste infekcija ubrajaju se u spolno prenosive bolesti, ali se simptomatologijom razlikuju u muškaraca i žena. Većina žena inficirana klamidijom (nespecifični klamidijski cervicitis) ne pokazuje nikakve simptome upale. Posljedica takve dugotrajne asimptomatske infekcije može biti sterilitet zbog začepljenja jajovoda. Infekcija istim uzročnikom u muškaraca obvezno dovodi do tegoba zbog upale sluznice mokraćne cijevi i ne može biti asimptomatska.

Neliječena upala mokraćne cijevi u muškaraca može se proširiti u prostatu (bakterijski prostatitis) ili sjemenovodom u epididimis (epididimitis). Akutni oblici prostatitisa i epididimitisa su bolesti praćene općim simptomima (povišena tjelesna temperatura, malaksalost, znaci toksemije), za razliku od uretritisa i cistitisa, kod kojih nema tih simptoma.

Velik broj muškaraca ima postavljenu dijagnozu kroničnog prostatitisa. Pod tim nazivom najvjerojatnije postoje različite bolesti, pa je bitno razlučiti bakterijski prostatitis od nebakterijskog oblika, jer antibiotska terapija neće dati zadovoljavajuće rezultate ako uzrok tegoba nije mikroorganizam. Stoga je neobično važno bakteriološkim pretragama dokazati da je riječ o bakterijskoj bolesti i tako usmjeriti liječenje. Naime, znatan broj mlađih muškaraca s nespecifičnim smetnjama mokrenja ima dijagnozu kroničnog prostatitisa (što u nas još uvijek implicira bakterijski uzrok) i liječi se antibioticima, iako nema bakterioloških dokaza o infektivnom uzroku bolesti. Većina njih najčešće ima samo funkcijske smetnje mokrenja, pa liječenje antibiotikom može polučiti samo negativne učinke.

Daljnjim širenjem bakterijske infekcije iz donjeg urotrakta prema bubrezima razvit će se upala bubrega (pijelonefritis). Gotovo redovito je prate opći simptomi i zahtijeva dovoljno dugo liječenje kako bi se uništio uzročni mikroorganizam i spriječila ponovna pojava bolesti ili nastanak daljnjih komplikacija, poput kroničnog pijelonefritisa, apscesa bubrega ili perinefritičkog apscesa.

Važno za urologa, ali i pacijenta

Bitno je razlučiti dvije vrste upalnih bolesti urogenitalnog sustava - nekomplicirane i komplicirane infekcije.

Nekomplicirane infekcije - Nastaju bakterijskom kolonizacijom morfološki i funkcijski urednog urotrakta, te ne zahtijevaju druge oblike terapije, osim antibiotika i općih potpornih mjera. Tipična bolest tog tipa je recidivirajući bakterijski cistitis u žena. Antibiotsko liječenje provodi se kratkotrajno uz obilnu hidraciju, a najčešće je riječ o uzročniku fekalne flore osjetljivom na konvencionalne antibiotike. Katkad je potrebno dugotrajno liječenje antibioticima kod kroničnih recidivnih oblika, ili dugotrajno uzimanje niskih profilaktičkih doza antibiotika.

Komplicirane infekcije - Označavaju upalnu bolest bolesnika kod kojeg postoji neka morfološka (strukturalna) ili funkcijska bolest urotrakta, što umanjuje učinkovitost antibiotske terapije, pa se upala ne može izliječiti bez otklanjanja osnovne bolesti mokraćnog sustava. Takve bolesnike treba liječiti kirurški i medikamentozno.

Gotovo svaka urološka bolest može izazvati bakterijsku upalu, a takvom razvoju osobito su skloni oboljeli od šećerne bolesti i stariji bolesnici s drugim kroničnim bolestima koje im smanjuju obrambene sposobnosti. Kamenac mokraćnog sustava najčešća je urološka bolest koja dovodi do infekcije i čini je kompliciranom. Postoji i vrsta kamenaca (tzv. struvitni konkrementi) koji upravo i nastaju zbog inficirane mokraće. Suženje (striktura) mokraćne cijevi i uvećanje prostate daljnji su česti uzroci infekcije koji zahtijevaju kirurško liječenje. Uzroci upalnih komplikacija mogu biti i urogenitalni tumori i malformacije urotrakta. Od funkcijskih poremećaja bitno je navesti neurogeni mokraćni mjehur (poremećena inervacija mjehura), koji gotovo neizbježno dovodi do infekcije donjeg urotrakta i nastanka kamenaca u mjehuru. Neki oblici neurogenog mjehura direktno oštećuju i funkciju gornjega mokraćnog sustava. Urološki bolesnik općenito je često izložen riziku infekcije zbog potrebe kateterizacije mjehura i provođenja drugih endoskopskih pretraga.

Postavlja se pitanje kako posumnjati da je posrijedi komplicirana infekcija? Dob bolesnika donekle može biti smjernica. U starijih muškaraca svakako najprije treba pomišljati na uvećanje prostate kao uzrok bolesti. U dječjoj dobi već prvi recidiv infekcije zahtijeva daljnju dijagnostičku obradu kako bi se potvrdilo ili isključilo postojanje malformacije mokraćnog sustava (najčešće vezikoureteralni refluks, ureterokela, megaureter, hidronefroza itd.), te tako pravilno usmjerilo liječenje i spriječilo trajno oštećenje bubrežne funkcije.

U slučaju recidivne infekcije u odraslih i djece, ultrazvuk je metoda izbora za morfološki screening mokraćnog sustava s ciljem otkrivanja osnovne bolesti. Postoje li i najmanje sumnje, potrebno je učiniti dodatne radiološke pretrage, a to su najčešće intravenska urografija, mikcijska cistouretrografija i retrogradna pijelografija.

Nakon postavljanja dijagnoze osnovne bolesti, a za potrebe planiranje eventualnoga kirurškog liječenja, katkad je potrebno dijagnostiku proširiti koristeći dinamičku scintigrafiju bubrega s ciljem procjene bubrežne funkcije ili komjutoriziranu tomografiju zbog morfološke analize mokraćnog sustava.

Infekcije mokraćnog sustava mogu biti bezazlene i lako rješive, ali i prvi znak upozorenja na postojanje druge bolesti koja podržava infekciju, tvoreći tako začarani krug komplikacija koje mogu i vitalno ugroziti bolesnika.

Datum objave članka: 1. 6. 2010.