Aktivno i zdravo starenje

Starenje i starost jasno se razlikuju. Dok je starenje prirodan i nepovratan fiziološki proces, koji u pojedinih ljudi napreduje različitom brzinom, starost predstavlja određeno životno razdoblje povezano s kronološkom dobi.

S odmakom životne dobi događaju se brojne promjene organa i organskih sustava, što izaziva progresivno slabljenje i oštećenje njihove funkcije, pa se u starosti učestalije javljaju pojedine kronične bolesti, a time i funkcionalna onesposobljenost čovjeka.

Biološka i kronološka starost nisu istovjetne, nego uvjetovane genotipskom i fenotipskom (sve vidljive karakteristike ili osobine nekog organizma) individualnošću čovjeka, a izražavaju se u različitim životnim razdobljima. Zbog toga proces starenja počinje od začeća i traje do smrti. Znanstvene spoznaje potvrđuju kako se ne može odrediti stvarna granica između evolucijske i involucijske faze starenja.

Zahvaljujući porastu općeg životnog standarda i unaprjeđenju zdravstvene zaštite, u razvijenim zemljama produljio se životni vijek, a time je porastao udjel starijih osoba u cjelokupnoj populaciji, čemu pridonosi i smanjenje prirodnog prirasta. Broj stanovnika starijih od 65 godina neprekidno i ubrzano raste, prije svega u ekonomski razvijenim zemljama, ali ta tendencija prisutna je i u zemljama u razvoju.

Prema podacima  Državnog zavoda za statistiku, a prema popisu stanovništva iz 2021., udio stanovništva u dobi od 65 i više godina iznosi 22,45 posto, što Hrvatsku definitivno svrstava u skupinu država sa vrlo starom populacijom.

Ljudi starije životne dobi vrlo su specifična i vulnerabilna dobna skupina, čije progresivno povećanje udjela bitno utječe na zdravstvenu, ekonomsku, socijalnu, obrazovnu i gospodarstvenu strukturu pučanstva.

Znanstvena disciplina koja proučava starenje u najširem smislu, tj. njegove kliničke, biološke, ekonomske, socijalne i psihološke aspekte, naziva se gerontologija. Iz toga proizlazi sveobuhvatan, cjelovit pristup zaštiti zdravlja starijih ljudi, koji osigurava i unaprjeđivanje zdravlja. Spoznaje o starenju neprestano se i ubrzano povećavaju i mijenjaju, pa zbog toga gerontologija kao znanstvena disciplina zauzima sve važnije mjesto u razvijenim državama svijeta.

Gerijatrija je medicinska specijalizacija koja se bavi liječenjem, dijagnostikom, njegom i rehabilitacijom bolesnih starijih te sprječavanjem nastanka bolesti.

U sadašnjim uvjetima življenja, starija životna dob od 65 i više godina vrijeme je prilagodbe na nove aktivnosti nakon prestanka radnog odnosa. To je vrijeme izazova i nove šanse za razvoj uloge starijeg čovjeka u "mirovini", čiji se odlazak u mirovinu sve više produljuje, pa je tako u nekim europskim državama pomaknut na 68 godina.

Aktivnost zdravog starijeg čovjeka nikad ne prestaje, ona samo mijenja svoj oblik. Europske i hrvatske gerontološke spoznaje potvrdile su kako se ne može zanemariti međuovisnost starijeg čovjeka i očuvanja njegova zdravlja u odnosu na zajednicu u kojoj živi i stvara. Funkcionalno sposoban stariji čovjek vrlo je koristan član zajednice u kojoj živi i stvara. On je iskoristiv potencijal za prijenos znanja, umijeća, vještina i radnog iskustva na mlađe i druge starije generacije kako se ne bi ponavljale nepotrebne pogreške.

U primitivnim, nerazvijenim zajednicama često se zbog predrasuda i neznanja vrlo usko gleda na problematiku bolesnih starijih ljudi. Važno je postaviti pitanje: ako se od nekoga ne očekuje praćenje i iskazivanje interesa za događanja, donošenje odgovornih odluka, proširivanje spoznaja, stvaranje, rad i učenje, zašto bi takva osoba to isto očekivala od sebe? Osamdesetogodišnjak je desetljećima bio uvjeravan kako stariji ljudi nisu sposobni misliti, nešto korisno raditi, čak ni uživati u životu, davanju i primanju ljubavi i seksualnim aktivnostima kao sastavnicom te ljubavi. Na taj način postaju žrtve vlastitih očekivanja, predrasuda, stereotipa i neznanja o starenju.

Starost je vrijeme kad život dobiva nove duhovne dimenzije i prednosti kojih nije bilo u mladosti. Otvaraju se šanse razvoja i mogućnosti ostvarenja preorijentacijskih radnih aktivnosti. Aktivno, zdravo starenje uključuje prilagodbu novim okolnostima, spoznajama te stalno učenje i otkrivanje prednosti starenja i starosti. Stariji ljudi nisu homogena skupina i ne doživljavaju sebe kao odvojenu populacijsku skupinu nego su sastavni integralni dio zajednice u kojoj aktivnim uključivanjem žive, rade i stvaraju.

Osnove za zdravo, aktivno starenje, uz očuvanje funkcionalne sposobnosti i unaprjeđivanje zdravlja u dubokoj starosti, postavljaju se u ranijoj životnoj dobi kroz vlastite odluke i pozitivno zdravstveno ponašanje. Nepušenje, pravilna i uravnotežena prehrana, održavanje normalne tjelesne težine te redovita, svakodnevna, umjerena tjelesna aktivnost najvažniji su u održavanju zdravlja i vitalnosti.

Planiranje razvoja za obitelj i lokalnu zajednicu u kojoj stariji ljudi žive uključuje razvoj novih oblika skrbi za starije osobe. Jedan od istaknutih modela cjelovite skrbi za starije osobe u lokalnoj zajednici upravo je model Gerontološkog centra. On je multifunkcijski centar neposredne i integralne multidisciplinarne izvan-institucijske skrbi za starije osobe u lokalnoj zajednici u kojoj žive i stvaraju. Osnovni je cilj zadržati starijeg čovjeka što je dulje moguće u njegovu prebivalištu uz obitelj. U njima se provode: programi preventivnih pregleda primarne prevencije; trajne tjelesne, psihičke i okupacijsko-rekreacijske radne aktivnosti; fizikalna terapija; zdravstveno, psihološko i pravno savjetovanje; dnevni boravak; njega i pomoć u kući te dostava obroka; posudionice ortopedskih pomagala i raznih usluga geronto-servisa.

Centar za gerontologiju Zavoda za javno zdravstvo, Referentni centar Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi Hrvatske za zaštitu zdravlja starijih osoba bavi se utvrđivanjem, praćenjem i proučavanjem te izvješćivanjem i procjenom zdravstvenih potreba i funkcionalne onesposobljenosti starijih osoba za svoje županijsko područje djelovanja i grad Zagreb, a obuhvaća 35.000 starijih osoba. Svrha je izrada programa zdravstvenih mjera i postupaka u zaštiti zdravlja starijih osoba, kao i primjerenog programa osnovnih preventivnih zdravstvenih mjera primarne, sekundarne i tercijarne prevencije za starije osobe. Tako vodi Registar zdravstvenih potreba i funkcionalne onesposobljenosti starijih ljudi po županijama Hrvatske i grada Zagreba, s Podregistrom hrvatskih stogodišnjaka te Podregistrom za oboljele od Alzheimerove bolesti i psihičkih poremećaja u starijih.

"4N" u gerijatriji

Hrvatska gerontološka istraživanja upućuju na četiri glavna gerontološko-javnozdravstvena problema u starijih ljudi. To su nepokretnost, koja se pojavljuje kao gerijatrijsko-imobilizacijski sindrom u starijih osoba, slijedi nestabilnost zbog velikog udjela ozljeda i padova u starijih, zatim nesamostalnost sa sve većim udjelom demencije i Alzheimerove bolesti u najstarijih osoba te visoki udio nekontroliranog mokrenja (inkontinencije) u gerijatrijskih bolesnika.

Primjenom primjerena programa primarne, sekundarne i tercijarne prevencije fokusiranog na čimbenike koji dovode do bolesnog starenja, mogu se u znatnoj mjeri prevenirati vodeći gerontološko-javnozdravstveni problemi.

Pod pravilnom prehranom starijih ljudi podrazumijeva se prehrana koja zadovoljava energetske potrebe i potrebe za esencijalnim hranjivim tvarima, a istodobno smanjuje rizik obolijevanja od kroničnih bolesti povezanih s načinom prehrane. Kako se tijekom starenja javljaju i određene promjene u funkciji probavnog sustava, prehrana starijih treba biti usklađena s općim preporukama zdrave prehrane, njihovim energetskim potrebama i tjelesnom aktivnošću.

Najčešća pogreška u prehrani je prekomjeran unos soli, šećera, bijelog brašna i zasićenih masnoća, koji pogoduju nastanku bolesti u starosti, a time i funkcionalne onesposobljenosti. Zamjena za te pogrešne prehrambene navike starijeg čovjeka je primjena osam prehrambenih pravila za starije.

Sa životnom dobi postupno se smanjuje sadržaj vode u tijelu. Zbog toga je u starijoj dobi nužno uzimati minimalno osam čaša nezaslađene i negazirane tekućine dnevno. Pritom se mora voditi računa je li ta količina vode već nadoknađena tekućom hranom (npr. juha ili varivo).

Čimbenici koji utječu na stanje uhranjenosti

Povećanjem životne dobi slabi osjet okusa, opipa, mirisa, vida i sluha, što može imati negativan utjecaj na prehranu i stanje uhranjenosti. Pored fizioloških promjena uvjetovanih starenjem, kroničnih bolesti i oštećenja funkcije pojedinih organa i organskih sustava kao i načina prehrane, na prehrambeni status starijih osoba utječu i psihološki (žalovanje, apatija...), sociološki (npr. izoliranost uvjetovana teškom pokretljivošću.) i ekonomski čimbenici. Nadalje, ljudi starije dobi uzimaju i brojne lijekove. Poznato je da mnogi od njih mogu uzrokovati gubitak apetita, smanjiti osjet okusa i mirisa, ili doći u interakciju s drugim prehrambenim tvarima, smanjujući tako njihovu apsorpciju.

Tijekom procesa starenja, kao posljedica smanjenja mišićne mase i količine vode u tijelu, uz istodobno povećanje rezervi masnog tkiva, dolazi do sniženja bazalnog metabolizma. Kao posljedica toga i smanjene tjelesne aktivnosti smanjuje se energetska potreba, ali ne opada potreba za vitalnom hranom. Stoga je potrebno osigurati izbor hrane bogate nutrijentima, a siromašne kalorijama, kako bi se u isto vrijeme osigurali svi esencijalni hranjivi sastojci i potrebna količina energije.

Piramida korisne mediteranske prehrane prikazuje opće proporcije i frekvenciju obroka, koja zbog različitih životnih stilova i potreba namjerno nije strogo definirana. Baza piramide odnosi se na preporučeni dnevni unos tekućine - minimalno osam čaša vode. U drugoj razini piramide su žitarice i proizvodi od punog zrna žitarica - tamni kruh, integralna tjestenina, integralna riža i soja. Sljedeća razina odnosi se na što veći unos sezonskog voća i povrća. Unos bjelančevina putem plave i bijele ribe, osobito srdela i inćuna, zatim meso peradi (bez kože) i kunića, čini četvrtu razinu piramide. Gerontološki nutricionisti preporučuju unos bezmasnih mliječnih proizvoda, koji su također u četvrtoj razini. Šećer treba što je moguće više ograničiti jer se nalazi na uskom vrhu piramide.

Najčešća pogreška u prehrani je prekomjeran unos soli, šećera, bijelog brašna i zasićenih masnoća, koji pogoduju nastanku bolesti u starosti, a time i funkcionalne onesposobljenosti

Osam prehrambenih pravila za starije osobe

• Prehrana starijih treba biti usklađena s općim preporukama zdrave prehrane, njihovim energetskim potrebama, kao i tjelesnom aktivnošću.
• Svakodnevno jesti što raznovrsniju hranu, uz obvezan doručak. Doručkovati voće i bezmasne mliječne proizvode. Ručati što više povrća i ribe, uz najviše jedan decilitar crnoga vina. Večerom unositi što manje namirnica, najkasnije tri sata prije spavanja, po mogućnosti uvijek u isto vrijeme.
• Dnevno uzimati osam čaša od 2 dl vode ili negazirane i nezaslađene tekućine, koji se umanjuje unosom tekuće hrane.
• Povećati unos sezonskog voća, povrća, klica i integralnih žitarica.
• Crveno meso svakako zamijeniti bijelim mesom peradi bez kože i osobito plavom ribom.
• Primjereno unositi nemasno mlijeko, nemasni sir, jogurt, kefir, tofu, orašaste plodove.
• Posebno ograničiti unos soli, šećera, bijelog brašna i masnoća u hrani (zamjensku masnoću nadoknaditi uljem buče, masline ili suncokreta).
• Povećati unos brokule, cvjetače, prokulice, cikle, crvenog i bijelog luka, sojinih proizvoda te bućinih koštica, radi sprječavanja bolesnoga starenja.
•  

Dodatni savjeti

• posvetite pozornost izgledu hrane i serviranju (cvijeće, svijeće...)
• jedite polagano, u miru, uz dobro žvakanje i koncentraciju na uživanje u obroku (uživajte u okusima i mirisima hrane)
• sa stola se dignite prije osjećaja sitosti (pojedite 80 posto obroka koji bi vas inače u potpunosti zasitio)
• nemojte se prečesto vagati, jer će vam se činiti da se kilogrami tope presporo (mršavljenje je polagan proces; ne zaboravite da se niste ni udebljali preko noći)
• znojenjem se gubi sol - oprez kod nadoknade soli (hipertenzija, bubrežni bolesnici, drugi lijekovi)
• dodatni oprez potreban je ljeti, jer je zbog vrućine ubrzan proces kvarenja hrane, što uz smanjen osjet mirisa i okusa te oslabljen vid kod starije osobe povećava mogućnost trovanja hranom
• osigurajte dostavu hrane u kuću ili posjet gerontološkom centru.

Juhe i variva preporučljiva su hrana za starije, koju ne treba dosoljavati i začinjavati, jer velika većina povrća sadrži prirodnu slanost. Proklijale klice žitarica, kefir, acidofil i bio-aktiv osobito su korisna hrana za starije. Idealno je svaki zalogaj prožvakati 30 do 40 puta. Starije osobe koje ne mogu dobro žvakati hranu moraju hranu usitniti, učiniti je kašastom. Također je važno održavati higijenu zubi i zubala.

Debljina je kronična metabolička bolest uzrokovana brojnim i složenim čimbenicima, uključujući povećan unos energije, smanjenu tjelesnu aktivnost te genetske utjecaje. Povezana je sa skraćenjem očekivana trajanja života, i važan je rizični čimbenik za nastanak bolesti srca i krvnih žila, šećerne bolesti (tip 2), hiperlipidemije, žučnih kamenaca, osteoartritisa i nekih karcinoma (karcinom prostate, debeloga crijeva, dojke, jajnika, endometrija i žučnog mjehura).

Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije, debljina je poprimila epidemijske razmjere i postaje jedan od vodećih javnozdravstvenih problema. Osim što se u visokom postotku javlja u razvijenim zemljama te i dalje ima tendenciju porasta, debljina je u porastu i u nerazvijenim zemljama, gdje se taj problem javlja zajedno s pothranjenošću. Temeljni uzroci epidemije debljine su suvremen način života, karakteriziran smanjenom tjelesnom aktivnošću, kao i visokokalorična prehrana bogata mastima i rafiniranim ugljikohidratima.

Metodološko utvrđivanje pojavnosti prekomjerne tjelesne težine i debljine procjenjuje se utvrđivanje količine masnoga tkiva uporabom dviju jednostavnih metoda:

• izračunavanjem indeksa tjelesne težine (ITM; engl. Body Mass Index - BMI), koji se izračuna dijeljenjem tjelesne težine u kilogramima s kvadratom visine u metrima (kg/m2); ITM veći od 25 kg/m2 definira se kao prekomjerna tjelesna težina, a veći od 30 kg/m2 kao debljina
• mjerenjem opsega struka - istraživanja su pokazala da je nakupljanje viška masnoga tkiva na trbuhu (oblik jabuke) važan čimbenik rizika za razvoj određenih bolesti. Naime, muškarci s opsegom struka većim od 100 cm i žene sa strukom većim od 90 cm imaju veći rizik za razvoj šećerne bolesti, dislipidemije, hipertenzije i kardiovaskularnih bolesti upravo zbog nakupljanja masnoga tkiva u području abdomena tijekom starenja.

Sveobuhvatna strategija prevencije

Budući da su negativni utjecaji debljine na zdravlje poznati te da je broj debelih osoba u stalnom porastu, treba poduzimati konkretne akcije radi promicanja zdravlja i promjene stila življenja. 

Prevenciju valja početi već u dječjoj dobi, pri čemu treba staviti naglasak na promicanje tjelesno aktivnijeg života. Naime, znanstveno je dokazano da dugotrajno sjedenje pred televizorom i računalom višestruko povisuje rizik od nastanka hiperkolesterolemije (visoka razina kolesterola u krvi) i debljine u djece. Nametanje težih dijetnih ograničenja u dječjoj dobi nije poželjno, nego se preporučuju raznolike namirnice, a redukciju zasićenih masnoća i kolesterola u prehrani treba početi postupno od treće do pete godine života i striktno je provoditi tek nakon završena rasta.

U starijih osoba, promjena načina življenja, prvi je i osnovni pristup koji uključuje:   

• promjena načina prehrane - mora se temeljiti na smanjenju unosa rafiniranih ugljikohidrata i smanjenju unosa masti. Preporučuje se puno svježeg voća i povrća zbog sadržaja biljnih vlakana, vitamina, minerala i antioksidansa. Od mesa je prikladno nemasno bijelo pureće ili pileće meso ili riba. Potrebno je obratiti pozornost i na pripremu hrane - najbolje je kuhati ili pirjati, a zabranjeno je prženje u masnoći. Pri kupnji namirnica važno je obratiti pozornost na informacije o energetskoj vrijednosti te sadržaju masnoća i šećera.
• umjerena tjelesna aktivnost - mora postati dio svakodnevne rutine. Starost nije ograničavajući čimbenik za stručno vođenu i nadziranu tjelesnu aktivnost. Najvažnije je da je stalna i redovita (po mogućnosti svakodnevna), odgovarajućeg trajanja (15 do 30 minuta), a opterećenje usklađeno sa zdravstvenim stanjem osobe.

Šećerna bolest je kronična bolest karakterizirana povišenom razinom šećera u krvi zbog nedovoljna stvaranja inzulina ili njegove nedjelotvornosti. Dugotrajno povišena razina šećera u krvi oštećuje mnoge organske sustave, osobito krvne žile i živce.

Inzulin je hormon koji stvaraju beta-stanice Langerhansovih otočića gušterače. Nakon obroka raste razina šećera (glukoze) u krvi, što stimulira gušteraču na lučenje inzulina, a on omogućuje ulazak glukoze u stanice tijela, osobito mišićne, gdje se ona iskorištava za dobivanje energije ili se pohranjuje za buduću upotrebu. Kad se razina šećera u krvi normalizira, smanjuje se proizvodnja inzulina u gušterači, a tijelo koristi pohranjenu energiju do sljedećeg obroka.

Dva su osnovna oblika šećerne bolesti:

• šećerna bolest tip 1 - šećerna bolest ovisna o inzulinu, koja se javlja u mladenačkoj dobi, a nastaje zbog nemogućnosti gušterače da proizvede inzulin
• šećerna bolest tip 2 - šećerna bolest neovisna o inzulinu, koja se javlja u zrelijoj dobi. Povezana je sa stanjem koje se naziva inzulinska rezistencija - gušterača proizvodi inzulin, ali zbog poremećaja na razini mišićnih i jetrenih stanica taj inzulin nije djelotvoran. Mnogo je češća kod starijih osoba nego tip 1. Njezina pojavnost raste sa životnom dobi, sa oko tri do pet posto kod osoba u četvrtom i petom desetljeću života, na 10 do 20 posto kod osoba u sedmom i osmom desetljeću života.

Čimbenici nastanka šećerne bolesti tip 2

Iako nije u potpunosti objašnjen njihov mehanizam djelovanja, poznato je da naslijeđe ima važnu ulogu u razvoju bolesti. Naime, u 25 do 33 posto bolesnika bolest je prisutna kod različitih članova obitelji. Smatra se da važnu ulogu ima i debljina, te način prehrane i stil življenja. Debljina je vrlo česta među oboljelima od šećerne bolesti tip 2, i važan je čimbenik u razvoju inzulinske rezistencije, pri čemu je bitan i raspored masnoga tkiva. Oblik jabuke (nakupljanje masnoga tkiva na trbuhu) češće se povezuje s inzulinskom rezistencijom, bolestima srca, povišenim krvnim tlakom, povišenim kolesterolom i moždanim udarom. Osobito je važno istaknuti ulogu umjerene tjelesne aktivnosti, za koju je dokazano da može spriječiti ili barem odgoditi razvoj izražene šećerne bolesti. Šećerna bolest tip 2 i njezine komplikacije češće se javljaju kod pušača.

Kad posumnjati

Kod starijih osoba bolest se najčešće otkrije slučajno, tijekom rutinskih sistematskih liječničkih pregleda, nalazom povišenih vrijednosti glukoze u krvi i mokraći. Simptomi se ne moraju javiti godinama. Tek u napredovalom stadiju bolesti mogu se javiti klasični simptomi - prekomjerna žeđ, pojačano mokrenje, gubitak težine, umor, zamagljen vid, sklonost svrbežu i kožnim infekcijama, osobito gljivičnim (kod žena su učestale gljivične vaginalne infekcije). Također se mogu javiti neobični osjeti u ekstremitetima, npr. trnci i žarenje.

Komplikacije šećerne bolesti

Od kratkoročnih komplikacija česta je hipoglikemija, odnosno niska koncentracija glukoze u krvi, koja može biti posljedica intenzivna davanja inzulina ili lijekova koji oslobađaju inzulin, ali i nedovoljna uzimanja hrane, pojačane tjelesne aktivnosti ili uzimanja alkohola. Obično se javljaju znojenje, podrhtavanje, glad, ubrzano lupanje srca, a teži oblici mogu ugrožavati život ako bolesnik ne prepozna znakove.

Dugoročne komplikacije javljaju se zbog promjena na velikim i malim krvnim žilama i živcima. Srčani udar vrlo je često uzrok smrti među osobama koje boluju od šećerne bolesti tip 2, ali i moždani udar. Naime, šećerna bolest ubrzava aterosklerozu, što dovodi do suženja i začepljenja krvnih žila. Kod oboljelih od šećerne bolesti povišene su razine triglicerida, a snižene vrijednosti zaštitnih HDL lipoproteina, što također predstavlja rizični čimbenik u razvoju srčanih bolesti.

Promjene na malim krvnim žilama mogu izazvati promjene na očima i bubrezima. Oštećenja živaca ili dijabetička neuropatija manifestiraju se peckanjem i trncima u prstima, a katkad oboljeli ne osjećaju bol. To je osobito važno jer zbog neuropatije može izostati bol u prsima kao jedan od najupečatljivijih znakova srčanog infarkta, pa bi oboljeli od šećerne bolesti i njihova okolina trebali biti upućeni i u druge znakove koji upozoravaju na srčani udar kao što su: nagli umor, znojenje, kratkoća daha, mučnina ili povraćanje. Oboljeli od šećerne bolesti tipa 2 također su podložniji i razvoju demencije, te poremećaja pažnje i pamćenja, osobito starije osobe.

Opće smjernice u liječenju šećerne bolesti tip 2

U sprječavanju razvoja kroničnih komplikacija najvažnije je održavati koncentraciju glukoze u krvi i krvni tlak što bliže normalnim vrijednostima. Kod gotovo trećine oboljelih bolest se može kontrolirati samo pravilnim načinom prehrane i tjelesnom aktivnošću, a ostali uzimaju lijekove za stimulaciju izlučivanja preostalog inzulina ili povećavanje osjetljivosti na inzulin.

Od velike je važnosti održavanje normalne tjelesne težine, a kod debelih smanjivanje tjelesne težine jedan je od najvažnijih ciljeva, jer već 10-postotni gubitak tjelesne težine može usporiti napredovanje bolesti, a važno je i povećanje osjetljivosti na inzulin. Način prehrane treba planirati u
suradnji s nutricionistima i njegovateljima, uvažavajući pritom želje, potrebe i prehrambene navike starijeg bolesnika.

Redovita umjerena tjelesna aktivnost također vrlo pozitivno utječe na trošenje kalorija i povećanje osjetljivosti na inzulin. Starijim oboljelim od šećerne bolesti preporučuje se da vježbaju u skladu sa svojim mogućnostima (šetnje na svježem zraku, plivanje i ostale aerobne aktivnosti).

Rezultati gerontoloških analiza potvrđuju kako su ozljede dominantne u starijoj životnoj dobi te kako su posljedice mnogo teže nego u mlađim dobnim skupinama. Svake godine oko trećina starijih osoba doživi pad. Osim boli, straha i osjećaja nesigurnosti, dio padova dovodi i do fizičkih ozljeda, zdravstvenih komplikacija i prijevremene smrti. 

Ozljede i nesreće valja spriječiti uklanjanjem prepreka i onečišćenja u kući i okolišu u kojem starija osoba živi. U kući treba popraviti oštećenja, prilagoditi namještaj, tepihe i osvjetljenje, paziti na mokre podove, laštenje, mrvice ili sitnije predmete na podu te kućne ljubimce ili djecu koji se nenadano mogu pojaviti. Starije osobe moraju imati i prikladnu obuću koja se ne kliže.

Na mogućnost pada mogu utjecati i lijekovi ili alkohol. Svaka starija osoba treba postati svjesna svojih ograničenja. Ako je funkcionalna sposobnost jako smanjena, starija osoba će trebati pomoć i njegu u kući kako bi bila sigurnija i zaštićena od mogućeg pada i ozljede.



Vremenom se pojavljuju anatomske i degenerativne promjene uzrokovane prirodnim starenjem, koje su vidljive na sustavu za kretanje, osobito na kralježnici. U većine osoba te se promjene pojavljuju neprimjetno i polako napreduju. Zbog tihog nastanka mnogi i ne primjećuju da su tu, nego ih postaju svjesni tek nakon rutinskoga liječničkog pregleda ili pojave komplikacija. Kako bi se izbjegla ili barem odgodila pojava promjena važna je redovita tjelesna aktivnost. 

Rezultati gerontološke analize nedvojbeno upućuju na nužnost unaprjeđenja interdisciplinarnih preventivnih programa u cilju smanjivanja broja ozljeda u starijih osoba i njihovih komplikacija, a sa svrhom očuvanja funkcionalne sposobnosti starijih osoba u srednjoj i u dubokoj starosti.

Dekubitus (dekubitalni ili trofički ulkus) je gerontološko-javnozdravstveni problem koji rapidno raste upravo u starijim dobnim skupinama. Javlja se kao posljedica ishemične nekroze i ulceracije kože, eventualno i dubljih tkivnih struktura na područjima najviše izloženim pritisku na podlogu, posebice ako je neposredno ispod kože kost. Najčešće su to izbočenja koja stvara križna kost, kvrga sjedne kosti, zglob kuka, gležanj, koljena i laktovi, gdje dolazi do pojačana pritiska kože na bilo koju tvrdu površinu (madrac, invalidska kolica, sredstvo za imobilizaciju, tijesna obuća i sl.).

Osim starije životne dobi, najčešći unutarnji čimbenici rizika za razvoj dekubitalnoga ulkusa su: urinarna inkontinencija, bolesti cirkulacijskog sustava (srčani udar, moždana kap), šećerna bolest, ozljede kralježnice, bolesti periferne cirkulacije, multipla skleroza, određene duševne bolesti i dr.

Od vanjskih čimbenika najvažnijim se pokazao izostanak redovite promjene položaja teško bolesnih i nepokretnih gerijatrijskih bolesnika u krevetu. Tome pogoduju trenje ili grebanje kože, nabori na posteljini i osobnom rublju, vlažna i nečista koža te neodgovarajući i neudoban madrac.

U sklopu programa primarne, sekundarne i tercijarne prevencije za starije, najvažnije antidekubitalne mjere u očuvanju zdravlja i vitalnosti kože su: promjena načina življenja, uključujući prestanak pušenja, promjena načina prehrane te svakodnevna, umjerena tjelesna aktivnost.

Druge mjere uključuju redovito mijenjanje položaja u krevetu ili invalidskim kolicama, barem svakih dva sata, redovit pregled kože na mjestima predisponiranim za nastanak dekubitalnog ulkusa, svakodnevnu okolišnu (posteljina, rublje) i osobnu higijenu, primjenu posebnih antidekubitalnih madraca i jastuka, redovito održavanje kože suhom i čistom, svakodnevnu masažu tijela sredstvima koja potiču cirkulaciju kože, primjena posebne zaštite za dijelove kože koji se nalaze neposredno iznad kostiju i zglobova.

Mokraćna inkontinencija je nevoljno otjecanje mokraće, a riječ je o fokusiraniom gerontološko-javnozdravstvenom problemu u starijih osoba. Kao posljedica demografskih promjena koje karakterizira sve veći udio starijih ljudi u populaciji, raste i broj inkontinentnih osoba.

Unatoč učestalosti, inkontinencija mokraće ostaje tabu tema i vrlo često je neprepoznata, jer je bolesnici rijetko prijavljuju svom liječniku obiteljske medicine. Međutim, zbog njezinih negativnih učinaka na opće zdravlje i svakodnevni život, problem inkontinencije osobito je važno prepoznati i liječiti u ranijoj dobi. U početku, zbog ispuštanja nekoliko kapi mokraće, oboljela osoba odustaje od bavljenja sportskim aktivnostima, a poslije se počinje povlačiti iz društva, uz moguću depresiju, koja stanje dodatno pogoršava.

Rizični čimbenici za pojavu inkontinencije

• starija životna dob
• kronične upale mokraćnih putova
• neke neurološke bolesti
• oštećenja mentalnih funkcija
• nepokretnost
• istodobno uzimanje nekoliko vrsta lijekova
• višestruki morbiditet (istodobna prisutnost nekoliko različitih bolesti kod jednog starijeg bolesnika).

Najčešći oblici mokraćne inkontinencije

• Stres inkontinencija. Nehotično je ispuštanje mokraće kao posljedica slabljenja funkcije mišića dna zdjelice, odnosno zatvarača (sfinktera) mokraćne cijevi, zbog čega pri malom tjelesnom naporu (npr. smijeh, kašalj) otječe manja količina mokraće. Slabljenje mišića dna zdjelice može biti posljedica teških ili brojnih poroda, dugotrajna kašlja (npr. kronični bronhitis), debljine, uzimanja nekih lijekova i dr. Češće pogađa žene, prije svega zbog njihove tjelesne građe i prirodne funkcije. Daljnji uzrok kod žena može biti i manjak estrogena tijekom menopauze i nakon nje. Kod muškaraca je najčešće posljedica oštećenja sfinktera mokraćnog mjehura nakon operacije prostate.
• Nagonska inkontinencija. Zbog preosjetljivog mokraćnog mjehura dolazi do iznenadnog podražaja za mokrenjem koji se ne može potisnuti. Osobe s tim oblikom inkontinencije idu često mokriti, ali u malim količinama i s jakim mlazom. Brojni uzroci mogu dovesti do razvoja nagonske inkontinencije: upala mokraćnog mjehura, hipertrofija prostate, manjak estrogena, kamenci mokraćnog mjehura, neke neurološke bolesti, psihički uzroci i dr.
• Preljevna inkontinencija. Karakterizira je smanjen nagon za mokrenjem, zbog čega dolazi do ispuštanja mokraće tek kod već prepunjenog mjehura. Mokraća istječe gotovo neprekidno, u manjim količinama i uz slab mlaz. Razlog nastanka kod žena najčešće je dugotrajno potiskivanje nagona za mokrenjem, a kod muškaraca hipertrofija prostate.
• Neurogena inkontinencija. Poznato je kako uzimanje određenih lijekova može uzrokovati ili pogoršati inkontinenciju u gerijatrijskog bolesnika - npr. antihipertenzivi, lijekovi koje vrlo često uzimaju upravo starije osobe, sedativi, triciklički antidepresivi, narkoanalgetici i dr.

Rano prepoznavanje

Glavnu ulogu u ranom prepoznavanju problema inkontinencije ima liječnik u primarnoj zdravstvenoj zaštiti (liječnik obiteljske medicine ili ginekolog).

Osnovni dijagnostički pregled morao bi uključiti ciljanu anamnezu, analizu mokraće, procjenu ostatnog (rezidualnog) urina i, ono najbitnije, dnevnik mokrenja. Detaljna specijalistička obrada, među ostalim, uključuje endoskopski pregled, urodinamski pregled, video-urodinamski pregled te ehografiju gornjeg i donjeg dijela mokraćnog sustava.

Suvremena strategija liječenja

Temelji se na aktivnom i multidisciplinarnom pristupu. U nju su uključeni liječnik, medicinska sestra, fizioterapeut, radni terapeut, psiholog, farmaceut, njegovatelj i sama inkontinentna osoba. Ovisno o tipu i stupnju inkontinencije, postoje razni načini liječenja.

Važno je istaknuti da se pravodobnim i pravilnim liječenjem mokraćna inkontinencija u mnogim slučajevima može spriječiti, osobito primjenom Kegelovih vježbi, i to u mlađoj dobi. Riječ je o vježbi stezanja (kontrakcije) mišića dna zdjelice.

Demencija je klinički sindrom karakteriziran propadanjem ranije stečenih mentalnih funkcija, koje vodi smanjivanju ili nemogućnosti obavljanja svakodnevnih aktivnosti. To je jedan od najozbiljnijih poremećaja koji pogađa starije ljude, a i važan je rizični čimbenik za razvoj drugih gerijatrijskih problema, kao što su padovi, mokraćna inkontinencija i sl. Pojavnost demencije ubrzano raste sa životnom dobi te se poslije 60. godine života podvostručuje svakih pet godina. Gerontološka istraživanja u razvijenim zemljama upućuju na udio oboljelih od 50 posto u dobi od 85 i više godina.

Najčešći uzroci sindroma demencije su Alzheimerova bolest i vaskularna demencija, koje su zajedno odgovorne za oko 90 posto slučajeva demencije.

Najčešći simptom u ranoj fazi demencije je smanjena sposobnost kratkotrajnog pamćenja i nesposobnost učenja novih informacija. Velik je problem i što dementne starije osobe često odlutaju. Ipak, gerontološka istraživanja potvrđuju kako se trajnom psihičkom aktivnošću u starijih osoba može prevenirati nastanak demencije, pa čak i Alzheimerove bolesti.



Je li demencija isto što i staračka zaboravljivost?

Važno je razlikovati demenciju od benigne staračke zaboravljivosti, koja je rezultat usporavanja mentalnih procesa u starosti. Za razliku od dementnih osoba, osobe sa staračkom zaboravljivošću imaju sposobnost pamćenja novih informacija, a mogu se sjetiti i onih prije naučenih, samo što su pritom nešto sporiji nego u mladosti.

Smjernice liječenja i skrbi 

Terapijska nastojanja usmjerena su na ublažavanje akutnih simptoma bolesti. Uklanjanje svih čimbenika koji negativno utječu na mentalne sposobnosti može znatno poboljšati svakodnevno funkcioniranje i kvalitetu življenja starijih dementnih osoba, ali i odgoditi ozbiljnu funkcionalnu onesposobljenost i potrebu za institucionalizacijom.

Stariji bolesnici u ranijem stadiju bolesti obično se najbolje osjećaju u poznatom okruženju. Zbog toga je za sve oboljele starije osobe koje žive u vlastitom domu potrebno procijeniti sigurnost stanovanja i provesti odgovarajuće prilagodbe u smislu smanjivanja mogućnosti samoozljeđivanja. Također im treba osigurati pomoć u dnevnim aktivnostima kao što su dostava i priprema hrane, posjeti patronažne sestre, nadzor nad uzimanjem lijekova i sl.

Osobama koje boluju od demencije treba omogućiti i odgovarajuću tjelesnu aktivnost (npr. lagane šetnje 15 do  20 minuta dnevno), mentalnu aktivnost (ovisno o bolesnikovim interesima prije pojave demencije - čitanje, umjetnost i sl.), odgovarajuću uravnoteženu pravilnu prehranu kao i socijalizaciju.

Važan aspekt brige o dementnim osobama je i podrška članovima obitelji, odnosno osobama koje skrbe o dementnim starijim bolesnicima.

Hrvatska gerontološka istraživanja potvrdila su kako je osamljenost glavni problem u starijih osoba. Zbog socijalne izolacije, sklonije su trajnoj nepokretljivosti, koja je posljedično povezana s depresijom, ali i povećanom tjelesnom težinom ili pothranjenošću u starosti.

Depresija je bolest ili stanje koje je epidemijski u stalnom porastu, što je praćeno i povećanim udjelom hrvatskoga staračkog pučanstva. Najveći broj gerijatrijskih bolesnika rijetko se zbog takvog problema javi svom liječniku, a članovi njegove uže obitelji to smatraju normalnom pojavom u starosti.



Starija životna dob, stres, otuđenost, nezadovoljstvo, odlazak u mirovinu, gubitak bračnog partnera, odlazak djece, smanjenje potrebe i motivacije za aktivnostima koje su nekad bile normalan dio života, dodatni su "objektivni" okviri koji stvaraju pogodno tlo za depresivnu reakciju starijeg čovjeka. Zbog toga je nužna prevencija za starije, odnosno primjena primarnih i sekundarnih preventivnih zdravstvenih mjera trajne tjelesne i psihičke aktivnosti. Nužno je potražiti stručnu pomoć, ne samo izabranog liječnika obiteljske medicine nego i psihogerijatra.

Centar za gerontologiju Zavoda za javno zdravstvo Grada Zagreba - Referentni centar Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi Hrvatske za zaštitu zdravlja starijih osoba posljednjih godina putem medija i provoditelja zdravstvene zaštite starijih ljudi izdaje upute i upozorenja najvišeg stupnja rizika zbog velikih vrućina. 
 

• Starije osobe nikako se ne smiju izlagati suncu između 10:00 i 17:00 sati, osobito ne stariji srčani bolesnici niti oni oboljeli od šećerne bolesti.
• Tijekom izlaska iz svojih domova nužno moraju zaštititi glavu šeširom, maramom ili kapom.
• Nužno je dnevno piti do dvije litre tekućine, bilo da je riječ o osam čaša negazirane vode ili u obliku juhe, variva ili čajeva, te izbjegavati pržena, pohana, slatka i jako zasoljena te začinjena jela; treba uzimati puno sezonskog voća i povrća, pridržavajući se osam osnovnih pravila prehrane u starijih osoba.
• Osim pridržavanja uputa o liječenju i kontrolnih uputa liječnika o uzimanju lijekova, nužna je češća kontrola krvnog tlaka
• Glavobolje, mučnine, vrtoglavice i dehidracija znak su uzbune za stariju osobu, osobito bolesnu i funkcionalno onesposobljenu, te se gerijatrijski bolesnik mora hitno javiti svom liječniku obiteljske medicine ili najbližoj hitnoj pomoći.
• Članovi obitelji, prijatelji, susjedi, znanci, članovi udruga koje se brinu o starijima moraju za ljetnih mjeseci češće kontaktirati stariju osobu, a ako je slabije funkcionalne sposobnosti, čak i po nekoliko puta na dan.
• Starija osoba mora uvijek uza se imati svoje osnovne podatke: ime i prezime, godinu rođenja, adresu stanovanja i broj telefona osobe kojoj se može javiti.
• Važno je redovito održavati higijenu tijela starijeg čovjeka i njegova okoliša te se strogo pridržavati uputa liječenja i kontroliranog uzimanja lijekova.
• ​Nužne su tjelesne i psihičke aktivnosti, osobito kretanje, i to isključivo u jutarnjim i večernjim satima. Treba što više boraviti u prirodi (parkovi, vrtovi, vinogradi, voćnjaci i slična prirodna okruženja, šetnje uz more, jezera, rijeke). Ako se osoba otežano kreće, mora se redovito, višesatno provjetravati prostoriju u kojoj boravi.