Kada i zašto se cijepimo 1. dio

Imunitet definiramo kao otpornost organizma na razne štetne činitelje. Kao posljedica velikog broja štetnih činitelja u životnoj sredini, čovjekov organizam morao je stvoriti velik broj različitih mehanizama obrane, odnosno imunosti.

Razlikujemo dvije vrste imuniteta. Aktivni imunitet nastaje prebolijevanjem određene zarazne bolesti ili cijepljenjem, a pasivni imunitet nastaje davanjem gotovih zaštitnih protutijela i organizmu pruža privremenu zaštitu od određene infekcije.

Cijepljenje (imunizacija) je proces kojim se ubrizgavanjem cjepiva stimulira vlastiti imunosni sustav za zaštitu od naknadne infekcije ili bolesti. Imunizacija je dokazan postupak za kontrolu i sprječavanje zaraznih bolesti, za koji se procjenjuje da u svijetu svake godine sprječava između dva do tri milijuna smrti. To je jedna od najisplativijih zdravstvenih investicija, koja bi trebala biti dostupna cjelokupnoj svjetskoj populaciji, jer ima jasno definirane ciljne skupine i učinkovita je. Postupak imunizacije temelji se na činjenici da je bolje spriječiti nego liječiti.

Cjepiva sadrže oslabljene uzročnike bolesti ("cjelostanična cjepiva") ili njihove dijelove ("acelularna cjepiva") koje imunosni sustav prepoznaje kao strane čestice i reagira proizvodnjom protutijela. Najvažniji sastojci cjepiva su antigeni, prema kojima organizam stvara specifična zaštitna protutijela. Antigeni su otopljeni u otapalu, najčešće sterilnoj vodi, fiziološkoj otopini ili složenoj otopini. Nakon cijepljenja potrebno je sedam do 14 dana da se razvije učinkovita zaštita, a imunitet prema određenoj bolesti može trajati godinama i desetljećima, a kod nekih bolesti i doživotno. Kako imunosni sustav ima razvijenu memoriju, na kasniju infekciju ili docjepljivanje (revakcinaciju) reagira vrlo brzo, to jest prepoznaje uzročnika i počinje proizvodnju zaštitnih protutijela.

Sva cjepiva koja se upotrebljavaju u rutinskoj imunizaciji vrlo su djelotvorna, ali ne pružaju sva 100-postotnu zaštitu. Temeljni zahtjevi kojima cjepivo mora udovoljiti su da ne smije škoditi i da mora biti djelotvorno, što znači da:

• mora izazvati humoralnu imunost;
• mora izazvati dugotrajni imunitet;
• mora biti pročišćeno;
• ne smije sadržavati pirogene (bjelančevinaste tvari);
• ne smije djelovati kancerogeno niti teratogeno;
• mora podlijegati pravilnim postupcima manipulacije.

Cijepljenje djece vrlo je važno jer su dječje zarazne bolesti česte i mogu biti opasne. Uz to, njime ne štitimo samo pojedinca koji prima cjepivo, nego i cjelokupnu populaciju, uključujući i one koji se zbog rane dobi još nisu stigli cijepiti, ili to ne mogu učiniti zbog postojećih kontraindikacija.

Povijest obveznog cijepljenja protiv određenih zaraznih bolesti u Republici Hrvatskoj počinje poslije II. svjetskog rata, iako se, primjerice protiv velikih boginja, cijepilo još 1891. godine. Najprije se kao univerzalno cijepljenje određenih uzrasta 1948. uvodi cijepljenje protiv tuberkuloze (BCG) i difterije. Odredbe Ministarstva zdravstva 1955. propisuju cijepljenje protiv tetanusa, 1959. protiv pertusisa (hripavca), 1961. protiv dječje paralize, 1968. protiv ospica (morbila), 1975. protiv rubeole, 1976. protiv zaušnjaka (parotitisa), 1999. protiv hepatitisa B i 2002. protiv bolesti izazvanih Haemophilusom influenzae tipa B.

Nakon cijepljenja potrebno je sedam do 14 dana da se razvije učinkovita zaštita, a imunitet prema određenoj bolesti može trajati godinama i desetljećima, a kod nekih bolesti i doživotno

Cijepljenje djece u Hrvatskoj je obvezno, a provodi se prema naputku Ministarstva zdravstva, a po kalendaru cijepljenja. Program obveznog cijepljenja djece obuhvaća cijepljenje protiv tuberkuloze, difterije, tetanusa, pertusisa (hripavca), dječje paralize, ospica, parotitisa, rubeole, te hapatitisa B i bolesti izazvanih bakterijom Haemophilus influenzae tipa B. Program je dio primarne zaštite djece koji se financira sredstvima Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje. U nekim zemljama cijepljenje nije obvezno, ali se necijepljena djeca ne mogu upisati u vrtić i škole. U Sloveniji, primjerice, roditelj koji ne želi cijepiti dijete potpisuje da će snositi odgovornost i platiti troškove liječenja ako se dijete razboli. Da bi se postigao kolektivni imunitet, smatra se da treba biti procijepljeno od 90 do 95 posto djece.

Novorođenčad - BCG vakcinacija + hepatitis B:

• ako su rođena u rodilištima, cijepit će se BCG cjepivom i cjepivom protiv hepatitisa B odmah u rodilištu;
• ako nisu rođena u rodilištu, cijepit će se BCG cjepivom do navršena dva mjeseca starosti, a protiv hepatitisa B u prvom mjesecu života;
• sva djeca koja nisu cijepljena u rodilištu, odnosno do dva mjeseca starosti, moraju se cijepiti BCG cjepivom do navršene prve godine života;

Novorođenčad HBsAg pozitivnih majki (sve trudnice obvezno se testiraju na hepatitis B) - provodi se hepatitis B imunizacija uz primjenu imunoglobulina, u rodilištu odmah nakon rođenja (NN164/04), a prema postekspozicijskoj shemi;

S navršena dva mjeseca života - kombinirano cjepivo DtaP - IPV - Hib + hepatitis B;

Nakon 2 mjeseca (8 tjedana) - kombinirano cjepivo DtaP - IPV - Hib;

Nakon još 2 mjeseca (8 tjedana) - kombinirano cjepivo DtaP - IPV - Hib + hepatitis B;

Druga godina života

•  po navršenih 12 mjeseci života OSPICE - ZAUŠNJACI - RUBEOLA;
•  kombinirano cjepivo DtaP - IPV - Hib (6 do 12 mjeseci nakon treće doze DtaP - IPV - Hib);

Četvrta godina života - DI - TE - PER acelularno;

Prvi razred osnovne škole

• MO - PA - RU (ospice - zaušnjaci - rubeola) (ili prilikom upisa);
• DI - TE pro adultis + POLIO (IPV);

Šesti razred osnovne škole - hepatitis B dva puta s razmakom od mjesec dana i treći put pet mjeseci nakon druge doze;

Sedmi razred osnovne škole - tuberkulinsko testiranje i BCG docjepljivanje nereaktora i epidemiološka obrada hiperreaktora;

Osmi razred osnovne škole - DI - TE pro adultis + POLIO (IPV);

Završni razred srednje škole (19. godina života) - DI - TE pro adultis.

Broj bolesti protiv kojih je cjepivo sastavljeno označava se valentnošću. Cjepiva MO - PA - RU (morbilli - parotitis - rubeola) i DTP (difteria - tetanus - pertusis) su trovalentna. Novija cjepiva su četvero-, petero- i šesterovalentna. Uz DTP, mogu sadržavati i cjepiva protiv Haemofilusa B, poliovirusa i Hepatitisa B. Prednost kombiniranih cjepiva je u tome što imaju manji broja injekcija i pružaju bolju procijepljenost. Kako raste broj potrebnih cijepljenja, osobito u prve dvije godine života, ulaže se mnogo truda u tvorbu novih kombiniranih cjepiva.

Kontraindikacije za cijepljenje pojedine osobe protiv određene zarazne bolesti mogu biti opće i posebne. Uz to, mogu biti trajne ili privremene, a utvrđuje ih liječnik koji obavlja cijepljenje.

Opće kontraindikacije za sve imunizacije su akutne bolesti, febrilna stanja, preosjetljivost na sastojke cjepiva i teže nepoželjne reakcije pri prethodnoj dozi cjepiva, a za živa atenuirana virusna cjepiva još i stanje oslabljene imunosti i trudnoća.

Posebne kontraindikacije:

• za BCG - oštećenje staničnog imuniteta zbog HIV infekcije;
• za hripavac - evolutivne bolesti središnjega živčanog sustava (nekontrolirana epilepsija, infantilni spazmi, progresivna encefalopatija).

Iako ne postoje cjepiva koja uopće nemaju nuspojava, one su obično blaže i rjeđe se javljaju nego komplikacije bolesti protiv kojih se provodi cijepljenje. Kod većine djece cijepljenje prođe bez neželjenih reakcija. Može se javiti mali otok na mjestu uboda ili, u rijetkim slučajevima, kratkotrajno povišena temperatura. Burne lokalne i opće reakcije su moguće, ali ipak izuzetno rijetke, a očituju se u vidu visoke i dugotrajne temperature, vriskava plača, gubitka svijesti i reakcijom preosjetljivosti.

Teške nuspojave cjepiva su iznimno rijetke, neusporedivo rjeđe od opasnosti od komplikacija bolesti ako se ne cijepi i oboli.

Najbolji način utvrđivanja učinkovitosti nekog cjepiva je pad pobola od određene bolesti. Usporedbom prosječna pobola u posljednjem petogodišnjem razdoblju s petogodišnjim razdobljem u vrijeme uvođenja obveznog cijepljenja u Hrvatskoj, uočava se da je cijepljenje dovelo do znatnog smanjenja pobola.

Najveću učinkovitost pokazalo je cjepivo protiv difterije i poliomijelitisa - difterija je eliminirana 1974., a poliomijelitis (dječja paraliza ) 1989. godine. Obolijevanje od tetanusa uvelike je smanjeno, a neonatalni tetanus praktički eliminiran. Pobol od hripavca smanjen je 97 posto (sa 7000 do 8000 godišnje na 100 do 200 slučajeva godišnje). Zahvaljujući sustavnom cijepljenju djece ospice i rubeola praktički su eliminirani, a pobol od zaušnjaka smanjio se 98 posto (sa 8000 do 9000 godišnje na stotinjak slučajeva godišnje).

Smanjenje pobola od tuberkuloze nešto je manje, jer cijepljenje u odnosu na društvene i ekonomske čimbenike nema tako velik utjecaj. Ipak, zahvaljujući sustavnom cijepljenju, maligni oblici tuberkuloze (meningitis i milijarna tuberkuloza) danas su izuzetno rijetki. Cijepljenjem protiv hepatitisa B smanjena je učestalost bolesti u mladih odraslih osoba. Nakon uvođenja cjepiva protiv Haemofilusa influenzae tipa B, invazivna Hib bolest kod djece javlja se izuzetno rijetko, i to samo kod djece koja nisu primila propisane doze cjepiva.

Možemo zaključiti da je imunizacija najučinkovitija preventivna mjera u suzbijanju zaraznih bolesti. Iako je sistemska i obvezna imunizacija u Republici Hrvatskoj dovela do uspjeha u suzbijanju zaraznih bolesti, važno je istaknuti da se ona mora i dalje provoditi kako bismo održali i još poboljšali postignute rezultate.