Radosti i opasnosti piercinga

Mladi naraštaji diljem svijeta povode se za trendom piercinga - probijanja dijelova tijela radi ukrašavanja i izražavanja stavova. Međutim, poželjno je za onoga koji se odluči na piercing da se upozna s pravilnim tehnikama, njegom probijenog mjesta, komplikacijama i raspoloživim lijekovima.

Običaj piercinga u različitim je kulturama prisutan tisućama godina u sklopu običaja i obreda, a posljednjih je desetljeća proširen i u zapadnoj civilizaciji, osobito u populaciji između 18 i 25 godina. Jedno američko istraživanje pokazalo je da 36,5 posto mladih od 18 do 25 godina ima piercing, a da su djevojke zastupljenije od muškaraca. Prema tim podacima, bušenje je jednako popularno kao i tetoviranje: u istoj dobnoj skupini 36 posto ljudi ima barem jednu tetovažu, a među ljudima od 26 do 40 godina, tetovažu ima njih 40 posto.

Ljudi si daju napraviti piercing da bi pokazali pripadnost nekoj kulturnoj skupini i otpor prema društvenim normama i uštogljenoj većini. Oponašanje idola također je čest motiv. Povod za piercing može biti i ulazak u udruženje ili kult koje je piercing uvelo kao inicijacijsku obvezu. Neki ljubitelji piercinga ocjenjuju da ih takav ukras čini i seksualno privlačnijima, što je u skladu s mišljenjem psihologa da su ljudi zanimljiviji ako se nečim izdvajaju. Ukras može biti postavljen i na erogenu zonu radi dodatne stimulacije seksualnog partnera i sebe samog. Seksualnim piercinzima više pribjegavaju stariji od 35 godina, koji žele sebi i drugome pružiti nova iskustva. Konačno, katkad je motiv za postavljanje piercinga duševna bolest, što je tim vjerojatnije čim je više ukrasnih predmeta zabodeno u tijelo.

Piercing se izvodi tako da se iglom napravi otvor u hrskavici ili koži radi uvođenja ukrasnih predmeta, primjerice bisera, prstena, kuglica ili pločica. Najčešća mjesta za piercing su uši, nosnice, pupak i jezik.
Prije piercinga provode se mjere slične onima propisanima prije tetoviranja. Prije nego što se odlučite na piercing, provjerite jeste li cijepljeni protiv hepatitisa B i tetanusa i odredite gdje ćete potražiti liječničku pomoć dođe li do upale ili infekcije na mjestu bušenja. Želite li bušiti jezik, provjerite jesu li vam zubi i zubno meso zdravi. Piercing nije preporučljiv ni kod nekih alergija, šećerne bolesti, kožnih bolesti, imunoloških bolesti i trudnoće. Zato je preporučljivo posavjetovati se s liječnikom o eventualnom postojanju određenih medicinskih razloga protiv provođenja piercinga.

Također je poželjno informirati se o materijalu od kojeg je napravljen ukras koji će vam biti postavljen i utvrditi imate li možda alergiju na taj materijal. Ukrasi moraju biti napravljeni samo od netoksičnih metala, kao što su čelik, 14-karatno ili 18-karatno zlato, titan, platina i niobij. Ukrasi koji sadrže nikal katkad stvaraju alergijske reakcije, kao što je kontaktni dermatitis.

Majstor za piercing, baš kao i majstor za tetovaže, mora proći odgovarajuću obuku, no neki se time bave bez kvalifikacije. Prostorija u kojoj se provodi zahvat mora biti čista i uredna, a prije zahvata izvođač mora dezinficirati ruke i navući zaštitne rukavice, poput liječničkih.

Prije bušenja, ciljano mjesto (izuzevši jezik) mora se dezinficirati antiseptičkim sredstvom širokog antimikrobnog spektra djelovanja, a ako se planira bušiti jezik, potrebno je isprati usnu šupljinu antiseptičkom otopinom bez alkohola. Bušenje se obavlja steriliziranom iglom za jednokratnu uporabu, nakon čega slijedi nova dezinfekcija obrađenog mjesta, da bi se tek onda postavio ukras.

Sam čin bušenja otvora traje samo nekoliko sekundi, no budući da je riječ o invazivnoj proceduri, česte su infekcije (45 posto slučajeva) i iritacija tkiva (39 posto slučajeva). Liječničku pomoć zatraži oko dvije trećine onih kod kojih se jave problemi.

Ako je piercing napravljen na ustima, komadićima leda ili hladnom tekućinom može se ublažiti nelagoda i smanjiti oteklina tijekom početne faze zacjeljivanja. Inače, vrijeme cijeljenja rana od bušenja ovisi o mjestu bušenja. Piercinzi na licu obično zacijele u roku dva mjeseca, a prekrivena mjesta unutar šest mjeseci. Međutim, i nakon što je mjesto bušenja zacijelilo, potrebno je pratiti razvoj stanja barem godinu dana, dok koža u potpunosti ne epitelizira.

Osjetite li tegobe nakon piercinga, nemojte ih zanemariti ili podcijeniti i ne tražite stručan savjet od majstora za piercing, nego od liječnika, koji će, shodno situaciji, poduzeti odgovarajuće medicinske mjere kako bi se tegobe umanjile, te u konačnici dati i primjereniji savjet.

Bušenje nekih dijelova tijela u većem broju slučajeva dovode do tegoba. Tako, na primjer, bušenje jezika može nakon nekog vremena oštetiti zube, dok piercing na jeziku, obrazima i usnama prijeti zubnom mesu. U slučaju bušenja usta i nosa češće su infekcije, s obzirom na to da tamo žive milijuni bakterija.

Bakterijske infekcije najčešća su komplikacije piercinga, koju obično izazivaju stafilokok, streptokok i pseudomonas. U tom slučaju farmakološku intervenciju najbolje je provesti ciljano, po utvrđivanju patogena koji je izazvao infekciju. No, budući da obrada bakterijskih kultura zahtijeva vremena, nije uvijek razborito odgađati liječenje, jer se infekcija može pogoršati. Važeće smjernice preporučuju da se većina manjih infekcija kože i mekih tkiva može tretirati penicilinom, oralnim cefalosporinom, makrolidima, klindamicinom ili tetraciklinom. Ako pacijent ne reagira na terapiju unutar 24 do 48 sati od početka liječenja, moguće je da je riječ o otpornom soju bakterije ili težoj infekciji.

Ako je mjesto bušenja zahvatila infekcija, u početku je preporučljivo zadržati ukras umetnut, jer to omogućuje bolju drenažu i zacjeljivanje epidermisa, dok njegovo uklanjanje pospješuje nastanak gnojne upale (apscesa). Ne uslijedi li poboljšanje unutar pet do sedam dana, nakit treba ukloniti i pomoću kirurškog reza omogućiti drenažu gnoja. Katkad može biti potrebna i hospitalizacija radi primjene antibiotske terapije intravenoznim putem, osobito ako je do infekcije došlo na rubu gornje strane uha.

Mjesta na kojima je postavljen ukras izložena su i sekundarnoj traumi - ozljede zbog udarca, ogrebotine ili razderotine. Najčešće se događaju na području probušenog pupka (40 posto), uha (35 posto), nosa (12 posto), potom jezika, podbratka, obrva, genitalija i prsnih bradavica. Uobičajene komplikacije su krvarenje, razdor tkiva, infekcije, oštećenje živca, ožiljci, pa i alergije.

PROBUŠENI STE? NE DAJITE KRV

Budući da sam zahvat postavljanja piercinga sa sobom donosi mogućnost zaraze, u nekim je zemljama zabranjeno dobrovoljno davati krv određeno vrijeme nakon njegova postavljanja. U Kanadi je taj rok iznosio 12 mjeseci, no 2005. je skraćen na šest mjeseci. U Španjolskoj je skraćen sa šest na četiri mjeseca, a u SAD-u vrijeme zabrane varira od jedne do druge savezne države. Tamo gdje postoji stroga regulativa vezana uz izvođenje piercinga, opasnost od zaraze je manja.