Rizična obitelj, sustav kojem treba pomoć

Zdrav život / Mentalno zdravlje mr. sc.   Snježana Šalamon dipl. soc. radnica

Disfunkcionalne obitelji ne zadovoljavaju osnovne potrebe svojih članova, podsustavi ne funkcioniraju dobro, uloge katkad nisu jasno definirane ili su granice između sustava i nadsustava rigidne

Obitelj se u svim društvenim zajednicama prepoznaje kao socijalna jedinica koja gradi i održava. Dijelimo je na nuklearnu, koju čine roditelji i djeca, te proširenu, koja uključuje djedove, bake i bliže rođake. Njezina povijesna uloga je podizanje i odgoj djece, a funkcionalnost ovisi o uzajamnoj ljubavi, podršci i zajedništvu, prije svega supružnika. Obitelj bi svim svojim članovima trebala omogućiti zadovoljavanje osnovnih životnih potreba, od zdravlja i prehrane do stanovanja, te osigurati brigu o fizičkom i emocionalnom rastu i razvoju.

Zdravlje i preživljavanje djece neće biti ozbiljnije narušeno u obiteljima u kojima djeca imaju jaku i konzistentnu podršku, dobre modele ponašanja, višu obrazovnu aspiraciju, primjerenu kontrolu i disciplinu, u kojima odrasli sudjeluju u aktivnostima svoje djece, a izbjegava se ovisnost. Djeca u obitelji usvajaju prve socijalne vještine, a adolescencija je posebno rizično razdoblje u kojem se one preispituju.

Obitelj kao živi organizam

Teorija sustava govori o obitelji kao živom organizmu koji je u svojoj ukupnosti sastavljen od pojedinih dijelova među kojima se odvijaju određeni procesi. Tako je obitelj sustav koji ima svoje podsustave i nadsustave. Podsustav može biti roditeljski par, braća i sestre ili ženski članovi obitelji. Članovi obitelji mogu istodobno pripadati u nekoliko podsustava. Nadsustavi su proširena obitelj, grad ili selo kojem pripadaju članovi obitelji.

Ukupnost sustava znači da su dijelovi ovisni jedni o drugima i da se stalno mijenjaju. U toj promjeni nužan je određeni stupanj ravnoteže, koji se postiže ravnomjernim rastom i razvojem svakog podsustava. Do poremećaja u sustavu može doći zbog bolesti ili neprihvatljivih oblika ponašanja jednog od članova obitelji. Tada obitelj pokušava održati dosadašnje stanje te najčešće bolesnog ili "problematičnog" člana prozivaju za narušavanje sustava, uvjereni da će nakon intervencija sustav ponovno funkcionirati kao prije.

Teorija sustava bavi se međusobnim djelovanjem podsustava, odnosno njihovom međusobnom komunikacijom. Promjene komunikacije u obiteljskom sustavima mogu se podijeliti na:

  • blokiranje komunikacije - očituje se u šutnji, odnosno bizarnosti komuniciranja
  • premještanje komunikacije - kad postoje tajne, a "problematični" član svojim ponašanjem ukazuje na to
  • promjene komunikacije - kad postoje neslaganja ili proturječja između verbalne i neverbalne komunikacije.

Nepoželjni oblici obiteljskog funkcioniranja

Iako često postoji potreba da definiramo "normalnu" obitelj, u današnje vrijeme to je gotovo nemoguće, pa se najčešće koristimo terminima disfunkcionalna i funkcionalna obitelj kako bismo opisali (ne)poželjne oblike obiteljskog funkcioniranja. Predmet našeg interesa svakako su ove druge, koje se najlakše mogu prepoznati po tome što ne zadovoljavaju osnovne potrebe svojih članova (materijalne, emocionalne i duhovne). U tim obiteljima podsustavi ne funkcioniraju dobro, uloge katkad nisu jasno definirane ili su granice između sustava i nadsustava krute.

Jedan od zagovornika sistemske teorije Von Bartalanffy (1968.) razlikuje otvoreni i zatvoreni obiteljski sustav. Problemi nastaju kad ta dva oblika poprime ekstremne oblike. Tako u izrazito otvorenom sustavu članovi obitelji ne pokazuju potrebu za zajedništvom, nisu definirane granice između obitelji i okoline te je vanjski utjecaj konstantan. U izrazito zatvorenom sustavu postoje stroge granice i ne dopušta se vanjski utjecaj, odnosno interakcija između sustava i nadsustava. U oba slučaja može se onemogućiti rast i razvoj jednog ili više članova obitelji, pa tada nastaje kriza.

U nastavku donosimo primjere takvih rizičnih obitelji.

Rigidne obitelji
Ovaj tip obitelji možemo uvrstiti u skupinu izrazito zatvorenog sustava. U njima se inzistira na identitetu obitelji i zajedničkim obilježjima koji su zadani i ne smiju se mijenjati. Granice između okoline (nadsustava) i obitelji (sustava) izrazito su krute i nepropusne. Svi članovi imaju zadaću očuvati takav sustav i ne dopušta se individualizam. U takvom sustavu adolescent će imati teškoća s osamostaljivanjem, posebice ako se separacija odvija mimo zadanih pravila. Pobune su češće i intenzivnije, a rizik od neprihvatljiva ponašanja povećan. Separacija u takvim obiteljima za adolescenta može biti bolna, a kasnije se može dogoditi da izgubi svaki kontakt s roditeljima.

Prezaštićujuće obitelji
I ovaj tip obitelji možemo uvrstiti u izrazito zatvoren sustav. Roditelji štede djecu u svim situacijama, smatrajući da nikad nisu ni za šta odgovorna i da ih se nepravedno optužuje. U takvim obiteljima djeca ne razvijaju osjećaj odgovornosti, ne uviđaju posljedice svog ponašanja i ne razvijaju osjećaj samopouzdanja. Adolescenti češće pokazuju različite oblike asocijalnog ponašanja i veliku ovisnost o roditeljima. Kasnije često biraju partnere koji zamjenjuju ulogu roditelja, odnosno postaju ovisni o njima i nastavljaju svoju nesamostalnost.

Kaotične obitelji - Ovaj tip obitelji po svojim karakteristikama pripadao bi izrazito otvorenom sustavu. U njemu ne postoje granice između sustava i nadsustava, ali ni među podsustavima. Nema nikakve kontrole nad utjecajem okoline na djecu. Zbog kaotičnosti ne može se voditi briga, primjerice, o njihovim obvezama ili prijateljima s kojima se druže. U takvim obiteljima odluke se donose naprečac, ne zna se tko je za što odgovoran i tko ima kakvu ulogu. U kaotičnim obiteljima roditelji ne vode dovoljno brige o potrebama svoje djece, a često i sami imaju problema u socijalnom i emocionalnom funkcioniranju. Djeca iz takvih obitelji nastavljaju takav obrazac ponašanja i u budućnosti kad zasnuju vlastitu obitelj.

Zanemarujuće obitelji
Ovaj tip obitelji možemo svrstati u iznimno otvoren sustav. Roditelji s djecom provode izrazito malo vremena, rijetko ih nadziru i ne zanimaju se za potrebe svoje djece. Vrijeme koje provedu zajedno nije kvalitetno, ne služi razmjeni bitnih informacija i nema zajedničkih aktivnosti. U takvim obiteljima djeca su konstanto izložena utjecaju nadsustava, bio on dobar ili ne. S obzirom na to da ne mogu samostalno filtrirati utjecaje, pod velikim su rizikom da budu izložena upravo onim lošim.

Devijantne obitelji
Ovaj tip obitelji pripadao bi izrazito zatvorenom sustavu. Roditelji u takvim obiteljima toleriraju ili čak podupiru devijantno ponašanje svoje djece. Izazivanje nerada i verbalnu agresivnost doživljavaju kao opravdano oruđe za borbu protiv neprijatelja. Ako okolina ukaže na problematično ponašanje djece, roditelji to ne shvaćaju ozbiljno i ne razgovaraju o tome, a djeca ne snose nikakve posljedice. Nerijetko, i roditelji su bili ili su još uvijek skloni devijantnom ponašanju i agresivno reagiraju na upozorenja iz okoline.

Konfliktne obitelji
Ovakav tip obitelji teško je svrstati u jedan od spomenutih sustava. S jedne strane imaju karakteristike zatvorenog sustava (ne dopuštaju utjecaj društva putem zakona i normi), a s druge otvorenog sustava (djeca su prepuštena sama sebi, odnosno utjecaju okoline). U koji god od oblika je uvrstili, može se reći da konfliktne obitelji otežavaju rast i razvoj svojih članova. U njima su prisutni stalni sukobi i svađe među članovima. Djeca usvajaju takve oblike ponašanja i uče da se sukobi rješavaju jedino nasiljem. Katkad u konfliktnim situacijama reagiraju agresijom prema drugima, a ponekad prema sebi.

Preklapanja
Može se dogoditi da u jednoj obitelji uočimo/prepoznamo preklapanje navedenih tipova rizičnih obitelji. Tako u zanemarujućoj obitelji istodobno mogu postojati elementi konfliktne ili prezaštićujuće obitelji, što samo govori o generalno složenoj obiteljskoj dinamici te ukazuje na složenost u radu s njima. U navedenim obiteljima češće se javljaju neprihvatljivi oblici ponašanja adolescenata, posebice eksperimentiranje s psihoaktivnim tvarima. Problematično ponašanje jednog člana obitelji samo je simptom koji nam ukazuje na postojanje još nekih, često i većih problema, kao i na disfunkcionalnost obitelji. U takvim situacijama obitelj se počinje baviti simptomom, ne ulazeći u razloge njegova nastajanja. Tako "problematičan" član postaje predmetom iznimnog interesa i proglašava ga se jedinim krivcem za probleme u obitelji.

Kada i gdje potražiti pomoć

Jedan od učinkovitih oblika pomoći rizičnim obiteljima je obiteljska ili partnerska psihoterapija. Kakvi će biti intenzitet, duljina i frekvencija dolazaka članova obitelji, odlučuje terapeut u dogovoru s obitelji. Indikacije za uključivanje obitelji u terapiju su različite. Najčešće je to problem ovisnosti kod starije populacije, odnosno različiti oblici poremećaja u ponašanju mlađe populacije

KOME SE OBRATITI ZA POMOĆ

Stručnjaci u Službi za mentalno zdravlje i prevenciju ovisnosti Nastavnog zavoda za javno zdravstvo "Dr. Andrija Štampar" licencirani su psihoterapeuti upravo iz područja obiteljskih odnosa. Za sva pitanja o programima koje nudi Služba za mentalno zdravlje i prevenciju ovisnosti, možete se obratiti Nastavnom zavodu za javno zdravstvo "dr. Andrija Štampar", Zagreb:

- Mirogojska 11 (T: 01/3830 066)
- Remetinečki gaj 14 (T: 01/3830 088)
- Heinzelova 62 (T: 01/6468 333).

Više informacija potražite i na web adresi www.stampar.hrsluzba-za-mentalno-zdravlje-iprevenciju-ovisnosti ili Facebook stranici www.facebook.com/mentalisti.nzzjz

Datum objave članka: 1. 6. 2017.