Genitalni herpes

Genitalni herpes nije tako rijetka spolna bolest urogenitalnog sustava kako se prije mislilo. Uzrokuje ga infekcija Herpes simplex virusom (HSV), obično tipom 2 i sve češće se se otkriva među seksualno aktivnim, promiskuitetnim mladim osobama od 15 do 30 godina, osobito otkako postoji molekularna dijagnostika. Čak se može reći da je i najčešća virusna infekcija uz HPV infekciju u spolno aktivnih mladih osoba. 
 

KATEGORIZACIJA HERPES SIMPEX VIRUSA

* Herpes simplex virus tipa 1 (HSV-1 ili oralni herpes) - širi se direktnim kontaktom s virusom u slini ili koži i najčešće uzrokuje upalu sluznice usne šupljine i desni te herpetičnu „groznicu“ usana
​* Herpes simplex virus tipa 2 (HSV-2 ili genitalni herpes) - širi se seksualnim kontaktom i gotovo se isključivo povezuje s infekcijom vanjskih spolnih organa.

Prema podacima američkog Centra za kontrolu bolesti (CDC), svaki peti stanovnik SAD-a nositelj je jednog ili obaju tipova herpes simplex virusa (HSV), s tim da većina njih i ne zna da ga ima, i ujedno smatraju da je oko 30 posto populacije između 12 i 75 godina inficirano Herpes simplex virusom (HSV) tipa 2. Većina tih infekcija nastala je spolnim putem, što pokazuje i porast titra antitijela protiv herpes virusa u krvi zaraženih osoba, koji je u posljednjih desetak godina na svim kontinentima 30 posto veći.

Statistike su vjerojatno slične i za opću populaciju ostalih kontinenata, te upućuju na to da se radi o tihoj virusnoj epidemiji koja postoji stoljećima i tijekom vremena se pretvorila u oblik suživota virusa i čovjeka. Stoga postoji velika mogućnost da se zaraza prenosi s osobe koja je zdravi kliconoša na drugu nezaraženu osobu. Naime, herpesom zaražena osoba ne mora imati vidljivih znakova bolesti, ali može u slini i drugim tjelesnim tekućinama nositi mnoštvo zaraznih virusnih kopija i njima zaraziti nezaražene osobe s kojima dolazi u bliski kontakt preko kože i sluznica, najčešće spolnim putem.

Stručnjaci smatraju da je glavni razlog epidemije genitalnog herpesa u svijetu činjenica da se seropozitivne osobe (kliconoše herpes simplex virusne infekcije) ne smatraju niti bolesnima niti inficiranima, pa ne misle da bi trebali koristiti zaštitu tijekom odnosa.

Osobe koje nemaju virusna protutijela u krvi, nakon zaraze obično razviju primarnu infekciju uz akutnu bolest koja ima vrlo neugodne simptome, a osobe koje otprije imaju protutijela mogu razviti sekundarnu i ponavljajuću HSV infekciju, koja je uobičajeno blaža od primarne, što uvelike ovisi o općem stanju, postojanju slabokrvnosti, stilu života, kvaliteti imunosnog odgovora i prije provedenoj terapiji.

Primarnu ili sekundarnu infekciju mogu isprovocirati različiti unutarnji i vanjski čimbenici - od menstruacijskog ciklusa, preko stresa i anemije do promjene klime i pojačanog izlaganja ultraljubičastim zrakama. 

Nakon inkubacije od tri do sedam dana pojavljuju se simptomi:

• od lokalnih simptoma to su žarenje, bolovi i pečenje na mjestu ranice kroz koju virus uđe u kožu
• od općih simptoma javljaju se povišena tjelesna temperatura, glavobolja i opća slabost.

Za nekoliko dana razviju se mjehurići prozirnog sadržaja, koji se zamute i zgusnu, a onda pucaju i pretvaraju se u kraste. Sve promjene do zacjeljivanja u prosjeku traju oko dva tjedna, što baš i nije malo.

Glavni ključ dijagnostike s ciljem prevencije i liječenja genitalnog herpesa je dokaz virusa iz obriska lokalne lezije ili tjelesne tekućine u kojoj se nalaze virusi još prije razvoja vidljivih simptoma bolesti. Ovakvu dijagnostiku omogućuju moderni molekularni testovi visoke osjetljivosti i specifičnosti, zahvaljujući kojima se infekcije herpesom mogu na vrijeme dijagnosticirati i liječiti, ali i spriječiti u roku od tri do pet dana.

Genitalni herpes se sve češće otkriva među seksualno aktivnim, promiskuitetnim mladim osobama od 15 do 30 godina, osobito otkako postoji molekularna dijagnostika

Važno je znati da osobe koje imaju oralnu herpes infekciju (u usnoj šupljini) mogu nositi virus u slini i po nekoliko dana prije, te čak 20 dana nakon akutne bolesti. Na različitim predmetima za osobnu uporabu HSV virus živi relativno kratko, nekoliko minuta do par sati, pa je rizik da se osoba zarazi tim putem relativno malen, zbog čega se kontaktni način zaraze inficiranim predmetima za osobnu uporabu ne smatra učestalim.

Intimnim kontaktom kože i sluznice između zaražene i nezaražene osobe virusi se preko vanjskog omotača (sastavljenog od složenih šećera i proteina, tzv. glikoproteina B, C i D) prihvate na proteoglikane, biokemijske strukture na živim stanicama koje služe kao ulazna vrata virusa u epitelnu stanicu. Pomoću vlastitih H i L glikoproteina stope se sa staničnom membranom, a ulaskom u citoplazmu stanice zaražene osobe, virusi "natjeraju" stanicu da preustroji funkciju i proizvodi proteine važne za nastanak novih virusnih kopija, koje nakon što preplave stanicu uzrokuju njezinu propast.

Iz virusom razorene stanice izlaze nove virusne kopije, koje mogu inficirati okolne zdrave stanice sluznice i kože, osim ako ih spriječi imuni odgovor. Dio tako nastalih virusa prelazi u živčane završetke osjetnih živaca na putu prema kralježničnoj moždini, inficirajući tako živčane stanice virusnom DNA, koja putuje posredstvom takozvanog aksoplazmičkog transportnog mehanizma duž mikrotubularnog staničnog skeleta živčane stanice. Uz pomoć enzima timidin kinaze, virusna DNA dolazi do jezgre živčane stanice i u ganglije korjenova živaca koji ulaze u kralježničnu moždinu. Istim putem, preko osjetnih živaca, virus se može vratiti kroz živčane završetke u druge epitelne nezaražene stanice i reaktivirati infekciju u otprije zaražene osobe.

Tijekom evolucije, herpes simpex virusi (HSV) našli su načina da izbjegnu imunološki odgovor i pritajeno žive u živčanim stanicama u neaktivnom stadiju, u kojem ih antitijela i imunološke stanice zaražene osobe neće otkriti. 

Pritajeno inficirane živčane stanice ne sadrže cijeli virus nego samo virusnu DNA, zbog čega pritajen i neaktivan virus nije moguće iskorijeniti lijekovima dok god se virus ponovno ne aktivira. Tek u probuđenom stanju, u fazi umnožavanja, moguće ga je napasti ga lijekovima poput aciklovira, isoprinosina i sličnih analoga.

Istraživanja profesora genetike i mikrobiologije Bryanna Cullena i njegovih kolega, znanstvenika s Medicinskog sveučilišta Duke i Sveučilišta Harvard, otkrila su da HSV ima šest mikroRNA (malih molekula ribonukleinske kiseline) koje bi mogle regulirati latenciju virusa. Pokazala su i da pritajena infekcija neće prijeći u ponavljajuću ako u zaraženim stanicama nema te glasničke nukleinske kiseline koja stvara takozvane posebne LAT proteine koji djeluju na uspavani virus da se probudi i počne stvarati nove čestice. Tako pod utjecajem LAT kompleksa živčane stanice proizvode infektivne čestice koje putuju do živčanog završetka i otpuštaju se do stanica kože i sluznice. Ta ponovna infekcija može ići sa ili bez vidljivih simptoma, uz širenje virusa preko kože i sluznica kroz kliconoštvo.

Umnožavanje virusa potiče imunosni odgovor, kao i vidljive kliničke promjene, odnosno pojavu mjehurića prozirnog sadržaja, koji se zamute i zgusnu, a onda pucaju i pretvaraju u sitne ulceracije i kraste stvarajući kliničku sliku akutne herpetične bolesti.

No, u imunosnom smislu ne reagiraju sve zaražene osobe na isti način. Naime, prethodna infekcija HSV tipom 1 često na izvjestan način djeluje zaštitno, pa se kod iste osobe, ako se naknadno inficira HSV tipom 2, pojavi blaža klinička slika genitalnog oblika bolesti negoli u osobe koja do tada nije imala antitijela ili nije bila u kontaktu s drugim herpes virusima. Važno je znati da takva osoba, primjerice, može imati u oku nevidljivu asimptomatsku infekciju i biti izvor zaraze za nezaražene osobe.

Novije studije provedene u ambulantama za spolne bolesti u SAD-u pokazuju da 25 do 70 posto svih posjetitelja ima antitijela na HSV tip 1 i 2, te da njih 90 posto uopće ne zna da su već od prije zaraženi njime. Uzimajući to u obzir, kao i prethodno navedene činjenice, uporaba kondoma preporučuje se svim HSV pozitivnim osobama koje su imale genitalni herpes, čak i ako nemaju simptoma.

Kod većine otpornih i zdravih osoba, imunosni sustav u slučaju infekcije pokrenut će nespecifični i specifični imunološki odgovor, u koji su uključena antitijela, stanice i stanični prirodni antivirusni lijekovi - citokini, koji će uspješno kontrolirati virusnu infekciju ako je osoba dobrog zdravlja, nema genetskih poremećaja imuniteta, ne pije lijekove koji djeluju kao supresori imuniteta i ne boluje od drugih bolesti. To je ujedno i razlog zašto je bolest u većine ljudi samoizlječiva i da infekcija prelazi u hibernirajući (mirujući, spavajući) oblik. Tijekom evolucije, HSV virusi našli su načina da izbjegnu imunološki odgovor i pritajeno (latentno) žive u živčanim stanicama u neaktivnom stadiju, u kojem ih antitijela i imunološke stanice zaražene osobe neće otkriti.