Infekcija mokraćnog sustava

Peckanje pri mokrenju te učestala i neodgodiva potreba za mokrenjem karakteristični su simptomi koje dobro poznaju svi koji su bar jednom imali urinarnu infekciju.

Infekcija mokraćnog sustava, infekcija urinarnog sustava ili pak urinarna infekcija kako god je nazivali predstavlja jednu od najčešćih bakterijskih infekcija po učestalosti odmah iza infekcija gornjih dišnih puteva i jedan je od najčešćih razloga propisivanja antimikrobnih lijekova. 

Upravo zbog velike pojavnosti infekcije Interdisciplinarna sekcija za kontrolu rezistencije na antibiotike  ISKRA, kako bi osigurala optimalne mogućnosti liječenja te promovirala racionalnu potrošnju antibiotika i kontrolu širenja rezistentnih bakterija, izradila je nacionalne smjernice antimikrobnog liječenja i profilakse infekcija mokraćnog sustava. U smjernicama je dana i klasifikacija infekcija mokraćnog sustava (IMS) koje se dijele na: akutne nekomplicirane infekcije donjeg dijela mokraćnog sustava žena u premenopauzi koje nisu trudne, akutni nekomplicirani pijelonefritis, komplicirane IMS uključujući i sve IMS muškaraca, asimptomatska bakteriurija (bakterije u mokraći) te rekurentne IMS - nekomplicirane, bez predisponirajućih čimbenika. Smjernice se odnose na liječenje odraslih osoba te djece starije od 12 godina.

Mokraćni sustav čine organi koji stvaraju i prikupljaju mokraću te je izbacuju iz tijela eliminirajući tako nusprodukte metabolizma te istodobno održavajući ravnotežu vode i soli u organizmu. Zdrav čovjek tijekom 24 sata izluči prosječno oko 1,5 litru mokraće koja je sterilna, bistra i svjetlo žute je boje.

Infekcija mokraćnog sustava nastaje kad patogeni mikroorganizmi napadnu bilo koji dio sustava organa za izlučivanje te ih dijelimo na infekcije donjih organa mokraćnog sustava (upala mokraćnog mjehura - cistitis i upala mokraćne cijevi - uretritis) koje su jako čest razlog posjeta ljekarnama i liječnicima obiteljske medicine i na infekcije gornjih organa (upala bubrega - pijelonefritis i mokraćovoda - ureteritis) koje su nešto rjeđe. Urinarne infekcije mogu uzrokovati bakterije, gljivice, virusi ili paraziti koji u urinarni sustav prodiru na dva načina.

Najčešći put širenja infekcije je preko vanjskog otvora mokraćne cijevi, a ishod je infekcija koja se širi uzlazno prema mjehuru, mokraćovodima i bubrezima. Drugi put širenja infekcije u mokraćni sustav je rjeđi, kroz krvotok ravno u bubrege.

Iako svaki dio mokraćnog sustava može biti zahvaćen ipak su najčešće upala mokraćnog mjehura i upala mokraćne cijevi. I jedna i druga upala, ako se neodgovarajuće ili nepravodobno liječe mogu se zakomplicirati te proširiti na bubrege (pijelonefritis), a u najgorem slučaju prouzročiti sepsu. 

U većini slučajeva uzročnici urinarne infekcije su bakterije što se najčešće manifestira kao upala mokraćnog mjehura te tada govorimo o cistitisu. U više od 80 posto slučajeva uzročnik cistitisa je bakterija Escherichia coli, a u puno manjem postotku Staphylococcus saprophyticus, Proteus mirabilis, Pseudomonas aeruginosa te enterokoki. Žene su sklonije infekcijama donjeg mokraćnog sustava zbog njegove anatomske građe; kratke mokraćne cijevi u čijoj su blizini vaginalna i crijevna flora; pa mikroorganizmi ne moraju daleko putovati do mokraćnog mjehura. Tako Escherichia coli, koja je inače stanovnik normalne crijevne flore, ali i drugi uzročnici ukoliko ih ima u okolini vanjskog otvora mokraćne cijevi npr. u rodnici ili završnom debelom crijevu, može ući u mokraćnu cijev i uzlazno se širiti u mokraćni mjehur i dalje prema bubrezima, ukoliko se širenje infekcije ne spriječi terapijom. Cistitis je rijedak kod muškaraca s anatomski normalnim mokraćnim sustavom jer je mokraćna cijev kod muškaraca znatno dulja nego kod žena te se mikroorganizmi vrlo teško mogu probiti kroz nju do mokraćnog mjehura.

Čimbenici koji povećavaju šansu da bakterije uđu u mokraćni mjehur kod žena osim anatomije su i spolna aktivnost; tako će spolno aktivne žene imati veću tendenciju razvoja cistitisa od neaktivnih; neki oblici kontracepcije kao što je dijafragma, a veći rizik imaju i one koje koriste spermicidna sredstva; te žene u razdoblju menopauze - kada pad razine estrogena može dovesti do promjena u mokraćnom sustavu te on postaje podložniji za razvoj infekcija. 

Kod žena je iznimno bitno održavanje higijene intimnog područja i brisanje u smjeru od naprijed prema natrag.

Ostale čimbenike struka smatra komplicirajućim čimbenicima urinarnih infekcija, a to su trudnoća, povećanje prostate kod muškaraca, bolnički dobivena infekcija, prisutnost urinarnog katetera, anatomske i funkcionalne abnormalnosti urinarnog sustava, imunosupresija ili imunokompromitirajuće bolesti, te metaboličke i endokrine bolesti poput dijabetesa.

Dijabetes pogoduje infekciji mokraćnog sustava zbog izlučivanja šećera u urinu čime nastaje pogodna podloga za rast bakterija.

Oko 15 posto žena reproduktivne dobi barem jednom godišnje oboli od upale mokraćnog mjehura. Gotovo dvije trećine žena jednom u životu imat će cistitis, a od toga njih čak 25 posto patit će od rekurentnih (recidivirajućih, ponavljajućih) infekcija mokraćnog mjehura.

Osim bakterija cistitis mogu uzrokovati i gljivice i paraziti, ali i pretjerana psihička napetost te neinfektivna iritacija mjehura zbog pothlađivanja, stanje znano kao “pretjerano aktivni mokraćni mjehur”. Stoga nije mit nego preporuka; ne sjedite na hladnom ili vlažnom području; presvucite mokri kupaći kostim jer je vlažna sredina idealna za razvoj mikroorganizama.

Dijagnoza infekcije mokraćnog sustava prvenstveno se temelji na simptomima i uspostavlja se na temelju kliničke slike, a dijagnostička preciznost postiže se analizom urina. U novije vrijeme se u tu svrhu često upotrebljavaju test trake. Pretraga je brza i jednostavna, a upravo takvom kemijskom analizom urina moguće je otkriti npr. prisutnost nitrita u urinu. Potrebno ih je razlikovati od nitrata koji su dio normalnog zdravog urina, a čijom pretvorbom u slučaju bakterijske infekcije mokraćnog sustava dolazi do nastajanja nitrita.

Bakterije u urinu (bakteriurija) i veliki broj bijelih krvnih stanica (leukociturija) utvrđuju se pregledom mokraćnog sedimenta i u većini slučajeva znak su urinarne infekcije.

Mikrobiološki nalaz urina - urinokultura nije toliko bitna za postavljanje dijagnoze koliko za identifikaciju uzročnika i njegove osjetljivosti na antibiotike ukoliko klinički znakovi upućuju na urinarnu infekciju. U liječenju svih baterijskih infekcija pa tako i mokraćnih najgore je uzimati neodgovarajući antibiotik i piti ga prekratko jer nakon takvog liječenja imat ćemo u mokraćnom sustavu preživjele, ali sada otpornije bakterije koje će u daljnjem postupku liječenja otežavati liječenje.

Važno je pravilno uzimanje uzorka urina za analizu. Prije uzimanja urina treba obaviti higijenske pripreme koje ne uključuju korištenje sapuna, izmokriti prvi mlaz (do 4 sekunde) i onaj srednji (tek 5 sekunda) uhvatiti u sterilnu čašicu. Uzima se prvi jutarnji ili urin nakon četiri sata nemokrenja.

Međutim, prisutnost bakterija u urinu nije uvijek znak bolesti. Može se raditi i o tzv. asimptomatskoj bakteriuriji, a liječenje nije potrebno, osim kod trudnica i bolesnika koji se pripremaju za urološku operaciju.

Simptomi infekcije mokraćnog sustava variraju od blagih, jedva primjetnih, ponekad čak i bez simptoma osobito kod starijih žena, do vrlo jakih i neugodnih. Različite urinarne infekcije mogu rezultirati specifičnijim znakovima, ovisno o tome koji je dio mokraćnog sustava inficiran.

Simptomi koji traju kraće od pet do sedam dana, a bez postojanja urinarnih tegoba unatrag četiri tjedna prije, upućuju na nekomplicirani cistitis. Upala mokraćnog mjehura počinje naglo, a peckanje pri mokrenju, bolno i često mokrenje malih količina mokraće te urgencija i osjećaj nedovoljno ispražnjenog mjehura simptomi su koje u najvećem broju slučajeva opisuju pacijenti koji potraže savjete kod ljekarnika, a sumnjaju na upalu mokraćnog mjehura.

Mokraća može biti zamućena i neugodna mirisa, a mogu se pojaviti i krv ili gnoj.

Ako se upala proširi i na gornji dio mokraćnog sustava (mokraćovode i bubrege), mogući su bolovi u trbuhu ili donjem dijelu leđa, povišena temperatura, zimica, mučnina i povraćanje. Visoka temperatura uz bolno i često mokrenje može biti znak upale bubrega.

Znakovi upale gornjeg mokraćnog sustava, pojava iscjetka te postupni razvoj simptoma znakovi su kod kojih se treba obratiti liječniku.

Zbog učestale pojavnosti infekcija mokraćnog sustava među populacijom, ali i čestih recidiva posebno kod žena, fitoterapija je također odlučila pomoći u borbi s ovom tegobom. Sve više se traži prirodni lijek. Niz je biljaka koje su se tijekom godina korištenja pokazale učinkovitima za ublažavanje simptoma, kao pomoć u liječenju, ali i za prevenciju. Prema načinu djelovanja dijelimo ih na one diuretskog, uroantiseptičkog, spazmolitičkog ili protuupalnog djelovanja.

Ukoliko se radi o lakšim tegobama urinarnih infekcija koje se manifestiraju kao peckanje pri mokrenju i/ili često mokrenje bez alarmantnih simptoma; povišena tjelesna temperatura, bol u donjem dijelu leđa te krv u mokraći, liječenje se može započeti biljnim lijekovima kao što su Cystinol tablete, uz preporuku liječnika ili ljekarnika. Pravilnim izborom pripravaka za samoliječenje postižu se zadovoljavajući rezultati te se može spriječiti širenje infekcije i razvoj daljnjih komplikacija.

Najčešće korištena biljka kod upale mjehura, svojevrsni zlatni standard za liječenje urinarnih infekcija kad antibiotici nisu potrebni, definitivno je Arctostaphylos uva-ursi (medvjetka; medvjeđe grožđe).

Prema europskoj regulativi ljekovit je list medvjetke odnosno ekstrakt lista koji je odobren za uporabu kod upale mokraćnog mjehura. Zabilježeno je da ima diuretička, uroantiseptička, adstrigentna i protuupalna svojstva.

Sastojci ekstrakta uključuju flavonoide, iridoide, hidrokinon glikozide - uglavnom arbutin, tanine i terpenoide. Premda se općenito misli kako su upravo fenolni spojevi ti koji iskazuju antibakterijski učinak u mokraći i neki drugi spojevi, pogotovo flavonoidi protuupalnog djelovanja, pridonose učinku kod upale mokraćnog mjehura.

Studije in vitro pokazale su antibakterijsko djelovanje medvjetke protiv raznih mikroorganizama uključujući Escherichiu coli, najraširenijeg patogena mokraće, ali i na Staphylococcus aureus, Pseudomonas aeruginosa, Klebsiella pneumoniae, Enterococcus faecalis, Streptococcus spp te na vrste Candida albicans ublažavajući tako simptome; peckanje pri mokrenju i često mokrenje.

Vrlo je rijetka biljka koja je toliko poznata i korištena kao medvjetka ili uva.
 
Obzirom na to da se uvin h čaj različitih proizvođača može kupiti u gotovo svakoj trgovini savjetujemo oprez:

• Pripremajte čaj u obliku infuza ili macerata u maksimalnoj dozi od 8 g suhih listova medvjetke podijeljeno u dvije do četiri doze. Ne više, ali ni manje od toga. Ne preporučuje se piti dvije litre čaja dnevno kako bi simptomi što prije nestali.
• Uzimanje prevelikih količina tekućine tijekom terapije može dovesti do razrjeđivanja aktivnih tvari medvjetke u mokraći i tako dovesti do pada koncentracije ispod razine na kojoj ona djeluje na bakterije.
• Ne preporučuje se uz uvin čaj grickati brusnice, opet kako bi simptomi što prije nestali. Vrlo je bitno ne uzimati istodobno preparate ploda brusnice i preparate medvjetke jer će brusnica poništiti učinak medvjetke.
• Ne preporučuje se koristiti medvjetku u kombinaciji s terapijom antibioticima kako bi simptomi što prije nestali. Bolje uzmite nakon terapije.
• Ne preporučuje se medvjetku koristiti u trudnoći i tijekom dojenja, kod djece te kod preosjetljivosti na list medvjetke i kod poremećaja rada bubrega.
• Ne preporučuje se koristiti ju dulje od 7 do 10 dana.  

Najnovije znanstvene spoznaje potvrđuju kako arbutin (aktivna tvar u čaju) svoj antimikrobni učinak ostvaruje unutar stanice odnosno bakterije, te da promjena pH mokraće ne utječe na djelotvornost medvjetke, kako se do sada mislilo. Kako učinkovitost medvjetke ne ovisi o pH urina, nije nužno izbjegavati istodobno konzumiranje medvjetkina čaja i vitamina C, bilo u obliku svježeg voća (citrusi) bilo u obliku sokova.

Medvjetku osim u većim spomenutim čajevima, nalazimo i kao dio mješavine u dodacima prehrani, biljnim tinkturama, ali i samostalno kao tradicionalni biljni lijek Cystinol. Kako bi se mogla očekivati njezina učinkovitost uputno je dati prednost proizvodu koji sadrži standardiziranu količinu aktivnih tvari, 70 mg derivata hidrokinona računano kao bezvodni arbutin. Klinički je utvrđena učinkovita doza arbutina i metilarbutina od 400 mg do 800 mg aktivnih sastojaka na dan podijeljenih u dvije ili tri doze.

Cystinol tablete namijenjene su liječenju simptoma blage ponavljajuće infekcije donjeg mokraćnog sustava u žena koja se manifestira peckanjem pri mokrenju i/ili učestalim mokrenjem, a nakon što liječnik isključi druga ozbiljna stanja poremećaja zdravlja. Primjena Cystinola ne preporučuje se u djece i adolescenata mlađih od 18 godina te muškaraca. Obavezno se obratite liječniku ako se ne osjećate bolje ili ako se osjećate lošije nakon 4 dana njihove primjene.