Možemo li naučiti što i kako osjećati

Reći da je afektivni život važan za duševno blagostanje suvišno je, jer su ugodne emocije i visoko raspoloženje sami po sebi glavni sastojci sreće. Emocije su ključne za naše duševno blagostanje, za osjećaj sreće ili nesretnosti. Neki su ljudi sretniji od drugih, no sreća ne ovisi isključivo o vanjskim okolnostima. Opažajući taj fenomen, stručnjaci iz različitih područja pokušali su dokučiti što omogućuje nekome da se osjeća dobro u teškoj situaciji, primjerice bolesti ili nasilja, dok druga osoba trpi od depresije iako su joj životne okolnosti uredne.

Prema nekim psiholozima, dimenzija koja bi mogla objasniti razlike između duševnog blagostanja različitih ljudi jest emocionalna inteligencija (EI). Iako ne postoji općeprihvaćena ni stabilna definicija te navodne inteligencije, većina autora koji rabe taj pojam slaže se da je ona skup sposobnosti vezanih uz afektivnu sferu života.

Termin emocionalna inteligencija skovali su američki psiholozi John Mayer i Peter Salovey, spomenuvši taj izraz u nekolicini radova do 1990. U njima su predstavili tezu da je sposobnost prepoznavanja, razumijevanja i nadziranja emocija važna za dobru prilagodbu okolnostima. Pet godina poslije psiholog Dan Goleman izraz emocionalna inteligencija učinio je svjetski poznatim u svojoj istoimenoj knjizi.

Priča o emocionalnoj inteligenciji počinje šezdesetih godina prošloga stoljeća, dok termin još nije bio u uporabi. Goleman smatra da je prvi psihološki pokus, kojemu je cilj de facto bio utvrditi stupanj emocionalne inteligencije, izveden prije 40 godina na Stanfordskom sveučilištu u SAD-u. Tada je nad skupinom djece provedeno istraživanje na temu odgađanja ugode - aspekta psihe prema Golemanu važnom za kvocijent emocionalne inteligencije.

U sklopu istraživanja četverogodišnja su djeca jedno za drugim pozivana u sobu, gdje im je ugodan gospodin nudio kolačić. Svakom je djetetu dao na izbor da kolačić pojede odmah, ili da malo pričeka pa će za nagradu dobiti još jedan kolačić. Onda bi ispitivač izašao, a skrivena kamera snimala bi što dijete radi. Otprilike dvije trećine djece čekalo bi, više ili manje strpljivo, da se čovjek vrati i udvostruči im zadovoljstvo. Jedna trećina kolačić je pojela odmah.

Prema mišljenju istraživača, djeca koja su čekala još jedan kolačić imaju višu emocionalnu inteligenciju, a ona koja su slatkiš pojela odmah emocionalno su manje "bistra".

Goleman je zaključio da je mali pokus s kolačićima imao izvanrednu prognostičku vrijednost, jer se na temelju njega moglo predvidjeti kako će se testirana djeca razvijati u idućih 12 godina. Kad su ta djeca navršila 16 godina, opažene su razlike između onih koji su imali strpljenja čekati na kolač i onih koji su slasticu pojeli odmah. Oni strpljiviji razvili su se u samouvjerenije i sretnije adolescente, uspješnije u društvu, djelotvornije pod pritiskom, sklonije riskiranju i prihvaćanju izazova. Djeca iz druge grupe bila su stidljivija, napetija, zabrinutija, sumnjičavija i manje samouvjerena. Ukratko, prvi su postali snažnije osobe s većim izgledima za životne pobjede, a drugi su ostali mekušci i slabići.

Na primjeru s kolačićem Goleman je predstavio emocionalnu inteligenciju kao dimenziju ličnosti koja u velikoj mjeri određuje koliko će tko biti snažan i uspješan.

Goleman, ali i drugi autori, u posljednjih su 13 godina razradili taj pojam, raščlanivši ga na niz sastavnica, od kojih ćemo navesti glavne:

• prepoznavanje i imenovanje vlastitih emocionalnih stanja;
• razumijevanje veze između emocija, misli i postupaka;
• sposobnost pronalaženja motivacije za postizanje uspjeha;
• prepoznavanje i razumijevanje tuđih emocija, motiva i postupaka;
• sposobnost utjecanja na tuđe emocije i postupke;
• osobna afirmacija - sposobnost izražavanja i promicanja vlastitih mišljenja, uvjerenja i osjećaja na uvjerljiv i konstruktivan način;
• ostvarivanje i održavanje zadovoljavajućih međuljudskih odnosa;
• tolerancija na stres - sposobnost podnošenja stresnih i nepovoljnih okolnosti bez živčanog sloma;
• fleksibilnost i prilagodljivost promjenama okolnosti;
• sposobnost donošenja odluka i djelovanja pod pritiskom;
• sposobnost odolijevanja porivima ili kušnjama za prenagljenim djelovanjem;
• kontroliranje vlastitih emocionalnih stanja, odnosno mijenjanje nepoželjnih (neugodnih, op. a.) emocija u prikladnije (ugodnije, op. a.);
• dobro raspoloženje - postizanje i održavanje duševnog blagostanja;
• optimizam - sposobnost "gledanja na svijetlu stranu" i njegovanja "pozitivnog stava" u nepovoljnoj situaciji.

Nije sporno da je emocionalna komponenta presudna za duševno blagostanje. Štoviše, važnija je od intelektualne. Ono što je sporno u radu Golemana i njegovih istomišljenika jest što pod istu kapu guraju bitno različite aspekte emocionalne dimenzije, neargumentirano tvrdeći da se i oni najvažniji aspekti mogu naučiti. Dakako, uz kupnju autorovih knjiga i plaćanje tečajeva emocionalne inteligencije.

Istina je da se mogu naučiti i usavršiti vještina prepoznavanja vlastitih i tuđih emocija, sposobnost manipuliranja emocijama i kontrola ponašanja. I te su osobine korisne za onog tko ih posjeduje.

Osoba koja znade što treba poduzeti da bi postigla ugodu i izbjegla neugodu u prednosti je pred onom koja nema tu sposobnost. Uz to, povoljno je znati kojim je postupcima moguće kod drugoga izazvati određene osjećaje, kao i kontrolirati vlastite postupke u određenim emocionalnim stanjima.

Međutim, te osobine ni približno ne jamče duševno blagostanje. Mogu nam pomoći da nekoga nadmudrimo, nekoga osvojimo i nešto zaradimo, ali to još uvijek ne dovodi nužno do sreće.
Osobine koje su presudne za duševno blagostanje su baš one koje se ne mogu naučiti: tolerancija na stres, kao sposobnost podnošenja stresnih podražaja bez razbolijevanja; održavanje dobrog raspoloženja neovisno o okolnostima; optimizam, kao vjera u povoljan tijek događaja i sretno razrješenje teškoća (optimizam je zapravo sastavni dio dobrog raspoloženja).

"Kako se osjećamo, ne ovisi o materijalnim postignućima ni teoretskim znanjima o emocijama, nego o neurofiziološkim procesima u organizmu", poručuje austrijski neuropsihijatar Anton Gasselich. "Ono što uvjetuje naša duševna stanja jest međuigra hormona i neurona u našemu mozgu, međuigra koja se odvija autonomno, bez našeg upletanja."

Zašto je Goleman pod isti zajednički nazivnik sveo raznolike sposobnosti, i one nad kojima imamo utjecaja, ali nisu jako bitne, i one koje su presudne, ali na koje ne možemo utjecati? Padaju nam na pamet dvije mogućnosti: autor ili nije svjestan suštinske razlike između vještina prepoznavanja emocija i kontrole ponašanja te samog doživljavanja emocija i raspoloženja, ili svjesno manipulira čitateljem, obmanjujući ga da će čitanjem njegove knjige povećati svoje duševno blagostanje i postati sretniji.

Bilo bi sjajno moći naučiti biti sretan kao što se može naučiti strani jezik ili svirati glazbeni instrument. Međutim, oni koji trpe od bolnih duševnih stanja, dakle bolesni od depresivnih i anksioznih poremećaja, pogriješit će ako svoje zdravlje prepuste psihološkoj literaturi za samopomoć, na što se svode knjige o emocionalnoj inteligenciji. Intenzitet svojih patnji moći će umanjiti samo uz pomoć medicine.