Klinička istraživanja

Nova nada u liječenju malignih oboljenja

Dopuna postojećih metoda liječenja dikloracetatom može znatno umanjiti teške posljedice malignih bolesti

U prošlosti se često događalo da se tijekom istraživanja jedne pojave dođe do potpuno novih i neočekivanih otkrića. Tako je istraživački tim Evangelosa Michelakisa na Sveučilištu Alberta u Edmontonu (Kanada) potkraj 2006., proučavajući djelovanje lijeka dikloracetata (DCA), koji se godinama koristi za liječenje rijetkih oblika poremećaja metabolizma (mliječne acidoze kao nasljedne bolesti mitohondrija), iskušao taj lijek za promjenu metabolizma stanica kod plućne hipertenzije (kod koje dolazi do umnožavanja stanica krvnih žila). Nakon pozitivnih rezultata, istraživanje lijeka proširili su i na promjene metabolizma nekoliko vrsta raka (pluća, dojke i mozga), gdje je također pokazao izvanredno dobre rezultate. Rezultati tih istraživanja su prvi put objavljeni u siječnju 2007. godine.
Istraživanja su zasad provedena na ljudskim stanicama raka izvan organizma, kao i na ljudskim stanicama raka prenesenim na životinje. Slijede opsežna klinička istraživanja na ljudima, a intenzivniji rad očekuje se u iduće dvije godine. Problem je trenutačno u financijskim sredstvima, jer farmaceutske tvrtke nisu zainteresirane zbog niske cijene lijeka, koji nije patentno zaštićen. Stoga novac trebaju osigurati društvene i državne institucije diljem svijeta i donatori. U mnogim zemljama već su prikupljena sredstva za daljnja klinička istraživanja dikloracetata kao mogućeg lijeka za maligne bolesti.

Blokirani mitohondriji

Metabolizam normalne stanice očituje se u tome da ona kao izvor energije koristi mitohondrij, kao spremnik energije. Za takvo korištenje energije iz mitohondrija (putem potpune oksidacije ugljika i vodika) prijeko su potrebne velike količine kisika, pa se korištenje energije odvija relativno sporo, uz nužne aerobne uvjete (dostupnost kisika).

Zbog brzog razvoja, maligne stanice za normalan metabolizam trebaju velike količine energije, za čiju je proizvodnju potrebno osigurati velike količine kisika. U procesu korištenja energije, maligne stanice, zbog do danas neutvrđenih razloga, odbacuju mitohondrij kao spremnik energije i prelaze na korištenje energije iz procesa aerobne glikolize u samim stanicama, za koju je potrebna vrlo mala količina kisika. Glikoliza je inače normalan i složen proces, kojim se velike molekule glukoze razgrađuju u manje molekule pirogroždane kiseline u obliku piruvata. Piruvat preko određenog procesa ili dopunjava energiju mitohondrija ili se u nedostatku kisika pretvara u mliječnu kiselinu. Kod procesa glikolize oslobađa se ipak relativno mala količina energije, koju koriste stanice raka kao svoj izvor. S obzirom na to da je taj izvor energije malen, za razvoj stanica raka potrebna je golema količina glukoze. Tu veliku količinu glukoze valja stalno dopremati stanicama raka, a to onda potiče razvoj cijele nove mreže krvnih žila oko tumorskog tkiva.
Dosad se smatralo da stanice raka koriste energiju iz procesa glikolize zbog nemogućnosti korištenja one iz oštećenog mitohondrija, no to je bila zabluda. Istraživanje je pokazalo da zapravo mitohondrij nije oštećen, nego je samo izoliran (blokiran) od stanica raka. Ta spoznaja zapravo je jedan od ključnih elemenata otkrića.

Kao što je poznato, prilikom procesa glikolize mogu se stvarati i znatne količine mliječne kiseline. Mliječna kiselina u tumorskom tkivu razgrađuje kolagena vlakna, koja inače drže stanice tumora zajedno. Odvajanjem pojedinih stanica raka od cjeline, one se putem krvotoka šire organizmom kao metastaze i zasađuju nove maligne tvorbe.