Biljna ljekarna

Mediteranski mravinac - aromatična i ljekovita biljka

Kočenje bakterijskog razmnožavanja ne odvija se putem prijenosa kromosoma pa ne postoji opasnost porasta bakterijske otpornosti

Samonikli mediteranski mravinac (Origanum vulgare ssp. hirtum), izuzetno aromatična biljka, dobro je poznat još iz antičkih vremena kad se upotrebljavao za aromatizaciju hrane i alkoholnih pića te kao konzervans za meso. Detaljan opis pose može naći već u knjigama "Povijest biljaka" (Teofrastos, 372.-287. g. p.n.e.) i "Medicinski materijal" (Discordius, 1. st. p.n.e.). Hipokrat (5. st. p.n.e.), otac medicine, koristio je mravinac za liječenje bolova u trbuhu i bolesti dišnih organa, a Paracelsus (16. st.), otac Hermitske medicine, za liječenje proljeva, psorijaze i gljivičnih oboljenja.

Origanum vulgare ssp. hirtum u cvatu

Naziv origanum izvedenica je iz dviju grčkih riječi koje u prijevodu znače planina i radost, što aludira na radost koju izaziva pojavljivanje ove biljke na suhim livadama i planinama mediteranskog podneblja. Rod origanum (porodica Lamiaceae) uključuje 39 vrsta, a u Hrvatskoj su najzastupljenije vrste s bijelim i ljubičastim cvatovima, koje se morfološki i kemijski značajno razlikuju. Mediteranski mravinac, koji je manje rasprostranjen, izrazito je aromatičan i poznat po svojim ljekovitim svojstvima. Eterično ulje se uglavnom izolira iz bijelih cvatova i vršnih dijelova ove biljke. Miris mu je intenzivan, oštar, prodoran i blago gorak. Sadržaj eteričnog ulja u biljci tako je velik (može biti i preko 4%), da dugotrajno rukovanje velikim količinama biljnog materijala može uzrokovati nadraživanje osjetljive kože.

Povijesnu uporabu mediteranskog mravinca u određenoj mjeri objašnjavaju suvremene instrumentalne tehnike (posebno vezani sustav 'plinska kromatografija-spektrometrija mase') koje su pokazale da ulje mravinca sadrži dva učinkovita fenola, timol i karvakrol, poznate antiseptike i to oko 60-90%, a koji se mogu lako izolirati iz ulja. Nadalje, ulje sadrži monoterpenske ugljikovodike (osobito γ-terpinen, p-cimen, limonen i β-kariofilen) i monoterpenske alkohole (uglavnom linalol i terpinen-4-ol). Sličnog je kemijskog sastava s uljima drugih biljaka iz porodice Lamiaceae poput vriska i timijana. Unatoč kvantitativnim sezonskim razlikama između četiri dominante komponente (timol, karvakrol, γ-terpinen i p-cimen), njihova suma je gotovo konstantna u različitim sezonama, što ukazuje na međusobnu biosintetsku povezanost.
Ovisno o udjelu pojedinog fenola u ulju, poznata su dva kemotipa (timolni i karvakrolni) i dva intermedijerna kemotipa (timol/karvakrol i karvakrol/timol). Ovi prirodni β-glikozidi mogu se smatrati vodotopivim prekursorima arome, jer putem određenih kemijskih procesa oslobađaju hlapive spojeve.