Fizikalna terapija

Cerebralna paraliza - pravodobna i prilagođena habilitacija

Svim članovima rehabilitacijskog tima krajnji je cilj isti - osposobiti dijete za što kvalitetniji i što funkcionalniji život

Tijekom trudnoće, poroda ili neposredno nakon poroda mogu se javiti različite komplikacije koje ugrožavaju razvoj djeteta. Kod neke mogu uzrokovati privremeni ili trajni razvojni poremećaj i nazivaju se neurorizični faktori, a djeca izložena njihovu djelovanju neurorizična djeca.
Neurorizična djeca mogu imati prolazne ili trajne poremećaje. Prolazni se očituju u dojenačkom razdoblju, u vidu sindroma razdražljivosti ili sindroma distonije (promjenjiv tonus* - napetost mišića, može onemogućiti, tj. promijeniti očekivanu izvedbu motoričkih zadataka). Uz medicinsku intervenciju i pravodobnu habilitaciju, znatan dio njih nestaje nakon 12. mjeseca života. Deset od 100 neurorizične djece imaju poslije znakove "malih nedostataka", a kod manjeg broja djece dojenački poremećaji ipak prelaze u trajne razvojne poremećaje, koji se mogu očitovati u blažem ili težem obliku.
Ako je roditelj ili liječnik zaključi da dijete kasni u razvoju, tj. da odstupa u odnosu na normalan (očekivan) motorički razvoj, ono će biti upućeno na fizikalnu terapiju. U svakom slučaju, treba istaknuti važnost i neusporedivost rane, tj. pravodobne habilitacije kad se s tretmanima (vježbanjem) počinje tijekom prve godine života.
Ovisno o stupnju oštećenja, s neurorizičnim djetetom u većoj ili manjoj mjeri bavi se cijeli rehabilitacijski tim. Njegovi svi članovi jednako su bitni: fizioterapeut, radni terapeut, defektolog-rehabilitator, logoped, liječnik neuropedijatar, liječnik fizijatar, ostali liječnici specijalisti (genetičari, gastrolozi, oftalmolozi itd). Fizikalnu terapiju neurorizičnog djeteta provodi educirani fizioterapeut koji se kroz školovanje i rad opredjeljuje za rad s djecom. On se bavi motoričkim razvojem djeteta, prati i priprema njegov tjelesni odgovor na zahtjevnu okolinu i odrastanje. Svim članovima tima krajnji cilj je isti - osposobiti dijete za što kvalitetniji i što funkcionalniji život. Dok se svaki od stručnjaka bavi svojim područjem, u isto vrijeme svi zajedno funkcioniraju kao jedan, stavljajući dijete kao cjelinu u centar tima. Zajednički prate njegove potrebe i odlučuju o prioritetima i sljedećim fazama.

Odgođena dijagnoza

Najčešći naziv za poremećaj posture i pokreta nastao zbog oštećenja ili anomalija razvoja nezrelog mozga je cerebralna paraliza.  Oštećenje do kojeg može doći prije, tijekom ili nakon poroda neprogresivno je, tj. ono samo neće se pogoršavati, ali je i neizlječivo. Motorički razvoj takvog djeteta karakteriziran je odstupanjem i kašnjenjem. Ipak, na odstupanja se kvalitetnom habilitacijom (fizioterapijom i ostalim metodama) može utjecati. Pravilnim se informacijama fizioterapeut, roditelj i ostalih članovi tima nastoje doprijeti do neoštećenih dijelova živčanog sustava, uz korištenje rezervnih potencijala središnjeg živčanog sustava u prvim mjesecima života.

Slika 1a i b - Pojačan tonus fleksora potkoljenice

U prethodnim se recima može naslutiti i odgovor na pitanje: Hoće li moje dijete dobiti cerebralnu paralizu? Do dijagnoze cerebralne paralize može proći i nekoliko godina u životu neurorizičnog djeteta. Ipak, cerebralna paraliza ne može se dobiti kao nekakva zarazna bolest, niti će se iz nekakva lakšeg poremećaja razviti cerebralna paraliza kao teži. Nju karakteriziraju specifično oštećenje mozga i odstupanja na motoričkom, ali i senzoričkom, pa i kognitivnom te socio-emocionalnom planu. Ta odstupanja se prate, pa zato i treba toliko vremena da se donese konačna dijagnoza. Dotad se daju više opisne dijagnoze tipa cerebralne smetnje kretanja, senzomotorički poremećaj koordinacije itd.
Roditelje se mora upozoriti da i zanemareni oblici lakših oštećenja i odstupanja mogu vremenom prerasti u probleme za dijete i okolinu bez obzira na to što dijagnoza djeteta nije cerebralna paraliza!
Klinička slika cerebralne paralize može biti vrlo različita od djeteta do djeteta, pa će se razlikovati i tretman. Ipak, kod većine djece (koja će raditi po Bobathu) tretman će se usmjeriti k normalizaciji posturalnog tonusa* (pojednostavljeno - stalna, normalna napetost mišića) te orijentaciji glave i tijela u središnju ravninu*. Tonus mišića ne smije biti ni previsok ni prenizak, tako da svojim intenzitetom mora omogućiti pokret i antigravitacijski pokret. Orijentacija na središnju ravninu omogućuje orijentaciju na zadatak, igru, jelo itd.
Usporedno s normalizacijom tonusa, radi se i na postizanju onih kretnji koje i dijete bez teškoća čini kako raste i napreduje, primjerice podizanje glavice u potrbušnom položaju, okretanje s leđa na trbuh i obratno, sjedenje, puzanje, itd.
Dijete možda neće proći kroz sve te faze, ali na roditeljima je, fizioterapeutu i ostalim članovima tima da djetetov život učine maksimalno kvalitetnim sukladno njegovim mogućnostima i postignućima.

Postoji li najbolja tehnika?

Danas su roditeljima dostupne brojne informacije o različitim tehnikama, tj. načinima u dječjoj fizikalnoj terapiji, pa se tako svugdje može pročitati o terapiji po Bobathu, Vojti, Peto tehnici itd. U svjetskoj praksi nešto je raširenija Bobath terapija, na koju djeca izvrsno reagiraju, a u Europi i terapija po Vojti.
Neki kombiniraju vježbanje s djecom prema nekoliko tehnika, pa odatle i često pitanje roditelja: Koja je tehnika najbolja? Najbolje tehnike nema, odnosno svako dijete na različite pristupe različito reagira. Tehnike pristupaju djetetu s različitih strana, ali s istim, već prije navedenim ciljem, i stoga odabir nije problem. Vremenom i prvim rezultatima roditelj će uočiti što još dodatno njegovu djetetu odgovara: terapijsko jahanje, hipoterapija, vježbanje u bazenu, masaže itd. U odabiru se treba rukovoditi reakcijama djeteta i savjetom fizioterapeuta.
 Djetetov fizioterapeut trebao bi prije svega uvesti roditelje u pravilno rukovanje s djetetom s teškoćama, tj. pokazati kako kretanje u svakodnevnim aktivnostima (presvlačenje, nošenje, igra, hranjenje, sjedenje u krilu, itd.) prilagoditi potrebama i teškoćama djeteta - handling. Na taj način dijete kontinuirano prima pravilne informacije; ako je po handlingu dobro pozicionirano, ono na neki način vježba u svakom trenutku, u kontaktu s članovima obitelji, pa i onda dok se bavi nekom drugom aktivnošću. Izrazito je važno da handling poznaju i ostali ljudi iz djetetove blizine.