English

Pratite nas na Facebooku

PROfertyl 2016

Pedijatrija

 ostali članci
  

Svrbi, svrbi..., užasno svrbi

  

Dijabetes u djece i adolescenata

  

Djeca dijabetičari prehrambene smjernice

svi članci »

Pedijatrija

Prirođene srčane greške (2. dio)

Podijeli

Autor:
prof. dr. sc. Ivan Malčić, dr. med., pedijatrijski kardiolog subspecijalist i voditelj Referentnog centra za pedijatrijsku kardiologiju RH
objavljeno u broju 104 (3/17)

Prirođene srčane greške (2. dio)

Svi bolesnici koji su u dječjoj dobi operirani zbog srčane greške smatraju se kroničnim bolesnicima jer svaki od njih, a osobito oni sa složenim srčanim greškama, skloni su pojavi kasnih komplikacija

U pedijatrijskoj kardiologiji prevladava stav da se svaka prirođena srčana greška (PSG) može liječiti. Tome je pridonijela pojava prostaglandina i rane intervencije u laboratoriju za kateterizaciju srca, a očituju se kao balonska atrioseptostomija i rana dilatacija kritičnih valvularnih stenoza (aortalne i pulmonalne). Zahvaljujući nevjerojatnim vještinama kardijalnih kirurga, i najsloženije srčane greške, kao što je transpozicija velikih krvnih žila, mogu se liječiti u jednom operacijskom aktu, a kompleksne u nekoliko operacijskih postupaka. Danas je moguće postići solidnu kvalitetu života i u djece koja su rođena samo s "pola srca" (sindrom hipoplastičnoga desnog i hipoplastičnoga lijevog srca). Valja spomenuti da je zbrinjavanje i uredno liječenje takve djece vezano uz opsežan timski rad, gdje uz pedijatrijskog kardiologa u liječenju sudjeluju neonatolozi, kardijalni kirurzi, anesteziolozi, perfuzionisti, transfuziolozi i drugi, dok je educiran sestrinski kadar nezamjenjiv u njezi takve djece.

Moguće poslijeoperacijske komplikacije danas se mogu premostiti suvremenim metodama liječenja na sustavu ECMO (ekstrakorporalna membranska oksigenacija), elektroterapijom (elekterostimulacija, resinhronizacija), zaštitom od infekcija rezervnim antibioticima i hemodijalizom.
Ovdje nije moguće nabrojati sve profile stručnjaka koji sudjeluju u zbrinjavanju djece s prirođenim srčanim greškama i drugim srčanim bolestima, ali se može reći da se ove bolesti mogu liječiti samo u centrima u kojima postoje svi spomenuti (i nespomenuti) profili stručnjaka. Stoga se svugdje u svijetu nastoji organizirati jedan takav centar na tri i pol do četiri milijuna stanovnika, što je za Hrvatsku idealno. Svaka disperzija je nerazumna i smanjuje kvalitetu liječenja. No, kako svjesnost o ovom problemu u našoj sredini još nije u cijelosti sazrela, postoje nerazboriti pokušaji disperzije kompetencija.

Preživljavanje i kvaliteta života


Grafički prikaz zbrinjavanja djece sa srčanim bolestima od fetalne do odrasle dobi

U razvijenim zemljama teži se da smrtnost djece s prirođenim srčanim greškama bude ispod pet posto te da prosječan boravak djeteta nakon operacije u intenzivnoj njezi ne traje više od 21 dan. Iako smo u našim uvjetima postigli navedene kriterije, dio bolesnika s najtežim greškama još uvijek upućujemo u neke inozemne centre. Pritom se pridržavamo propisanih kriterija po kojima se određuje složenost same greške i operacijskog pristupa.
Svi bolesnici koji su u dječjoj dobi operirani zbog srčane greške smatraju se kroničnim bolesnicima jer svaki od njih, a osobito oni sa složenim srčanim greškama, imaju sklonost pojavi kasnih komplikacija, kao što su teške aritmije, sindrom iznenadne smrti, sindrom gubitka bjelančevina, srčana insuficijencija i tako dalje.

Kvaliteta života ove djece može se objektivno izmjeriti i ergospirometrijski. Testovi opterećenja potrebni su i zbog profesionalne orijentacije, kad pacijent prelazi u odraslu dob. Velik broj djece sa složenim srčanim greškama operiran je na način da desna klijetka ima funkciju lijeve (operacija transpozicije po Senningu, Fontanova cirkulacija kod sindroma hipoplastičnoga lijevog srca, nebalansirani oblik AV-kanala i druge), pa se liječenje insuficijencije desne klijetke nameće kao velik problem koji u svojim brojnim aspektima još nije riješen. Nakon što se iscrpe sve konzervativne metode liječenja, najteži bolesnici predlažu se za transplantaciju srca (transplantacija srca u djece u Hrvatskoj započela je 2011. godine s dobrim uspjesima).

Zbog potrebe da se otklone komplikacije u ovih bolesnika, razvile su se brojne metode (radionuklidne metode, kompjutorizirana tomografija srca - CT, magnetska rezonancija - MR, elektrofiziologija i druge) koje liječnicima pomažu donijeti odgovarajuće odluke. Kako su aritmije najčešće komplikacije kod operiranih bolesnika s prirođenim srčanim greškama, neki bolesnici trebaju i elektroterapiju. Ona se očituje u tri osnovna oblika: ugradnja elektrostimulatora (ES), implantacija elektrokonverter defibrilatora (ICD) i terapija srčanom resinhronizacijom (CRT). Sve to svakako zahtijeva dodatna znanja i vještine kadra koji postaje sastavni dio timova koji zbrinjava djecu svih dobnih skupina, a sve češće i odrasle sa srčanim bolestima. Poseban problem u liječenju ovih kroničnih bolesnika je visoka cijena, zbog čega i osiguravajući fondovi sve više osjećaju financijski teret djece s prirođenim srčanim greškama i drugim srčanim bolestima.

Kardiomiopatije kao dijagnostički i terapijski problem

Kvaliteta života prema Rossu - klasifikacija
razred I - nema simptoma
razred II - blaga dispneja i znojenje u mirovanju, otežano hranjenje u dojenčadi te pojačana dispneja i znojenje kod veće djece
razred III - značajna dispneja i znojenje kod hranjenja u dojenčadi, prolongirano hranjenje (više od 15 minuta), značajna dispneja i znojenje kod veće djece
razred IV - simptomi kao što su tahidispneja, disanje pomoćnom dišnom muskulaturom, znojenje i u mirovanju

Nakon prirođenih srčanih grešaka i aritmija, kardiomiopatije čine treću veliku skupinu srčanih bolesti. Nalaze se u svim dobnim skupinama kao primarne ili sekundarne srčane bolesti, a očituju se u tri osnovna oblika: dilatacijske, hipertrofične i restrikcijske. Postoje i entitetski oblici kardiomiopatija s posebnim karakteristikama. Najčešći razlog dilatacijskih kardiomiopatija je miokarditis, koji je sam za sebe poseban problem. Kardiomiopatije i aritmije su i razlog za pojavu sindroma iznenadne smrti u djeteta, koji se u velikog broja bolesnika ipak može prepoznati i spriječiti suvremenim metodama liječenja. Svaki od ovih problema mogao bi se posebno opisivati.

Prijelaz iz dječje u odraslu dob


Osnovna funkcija kardiovaskularnog sustava - doprema kisika i hranjivih tvari tkivu + odstranjenje nusprodukata staničnog metabolizma

Iako je učestalost srčanih bolesti u djece iz spomenutih razloga (genetika) stalno podjednaka, suvremene metode dijagnosticiranja i liječenja djece i s najsloženijim prirođenim srčanim greškama dovele su do ekspanzije populacije odraslih koji su preživjeli dječju dob sa srčanom bolešću. U razvijenim zemljama prirođene srčane greške i druge bolesti srca koje su prenesene iz dječje u odraslu dob brojem su podjednake u obje dobne skupine (50:50). U Hrvatskoj imamo oko 10.000 odraslih koji su u dječjoj dobi liječeni zbog prirođenih srčanih grešaka i uspješno prevedeni u odraslu dob (preživljavanje više od 90 posto). Tome su pridonijeli sljedeći čimbenici: dijagnostika već u fetalnoj dobi, uredan transport novorođenčadi i odgovarajuće rano zbrinjavanje u neonatološkim jedinicama, poboljšanje operacijskih i intervencijskih tehnika, rana kompletna korekcija i smanjen perioperativni mortalitet, s povećanjem ranog i srednjeg preživljenja bolesnika.
Uzroci smrti koji se navode na prijelazu iz dječje u odraslu dob su kronična srčana insuficijencija (oko 25 posto), sindrom iznenadne srčane smrti uslijed aritmija (oko 20 posto), nekardijalni uzroci kao posljedica primarno kardijalne bolesti (oko 20 posto), tromboembolijske komplikacije, infektivni endokarditis i drugi uzroci (oko 30 posto).
Najčešći razlozi za hospitalizaciju odraslih s prirođenim srčanim greškama jesu aritmije i potreba za ponovnom procjenom kardijalnog statusa s dodatnim dijagnostičkim metodama (rekateterizacija srca, intervencije i reoperacije), ali i problemi sa zgrušavanjem krvi, infekcijama i koronaropatijama.

U svakom slučaju, možemo reći da pedijatrijski kardiolozi djeci sa srčanim bolestima omogućuju preživjeti inicijalnu kardiokiruršku operaciju i prvu godinu života, a stalnim praćenjem osiguravaju normalno djetinjstvo i adolescenciju, uz postupnu pripremu za odraslu dob.

Uzimajući sve u obzir, pedijatrijski kardiolozi dužni su svoja iskustva izmjenjivati s internistima kardiolozima i međusobno se prožimati u svojim znanjima i vještinama, a na korist ovih teških bolesnika. Ipak, valja reći da i državni zdravstveni sustav to treba shvatiti kao javnozdravstveni problem i u skladu s time pružiti potporu radi što kvalitetnijeg života kardiopata koji su iz dječje prešli u odraslu dob.