Neurologija

Bolest crne jezgre mozga

Uzroci Parkinsonove bolesti su starenje, genetska predispozicija, autoimuni mehanizmi i vanjski činitelji (infekcije, ozljede, različiti otrovi, neki lijekovi)

Ne postoji specifičan znak

Postoje mišljenja da iskusni neurolog može postaviti dijagnozu Parkinsonove bolesti već "s vrata ordinacije", iako se često pokazalo da to nije tako jer ne postoji niti jedan specifičan laboratorijski, neurofiziološki ili radiološki znak tipičan za nju. Klinička dijagnoza najteža je u ranim fazama bolesti, kad su simptomi samo naznačeni.

Kriteriji za postavljanje dijagnoze:

• podaci o progresiji bolesti
• postojanje barem dva od tri tipična znaka bolesti (tremor, rigiditet, bradikinezija), a posturalna nestabilnost samo je dodatna potvrda dijagnoze uz navedene znakove
• postojanje barem dva od sljedećih nalaza: poboljšanje funkcija na terapiju levodopom, asimetrija znakova, asimetrija na početku bolesti
• odsutnost znakova i uzroka drugih sličnih bolesti.

Od Parkinsonove bolesti obolijeva svaka stota osoba starija od 60 godina, počinje između 50. i 70. godine i sporo napreduje tijekom 10 do 20 godina. U oko pet posto bolesnika počinje prije 40. godine života. Stoga postoji klasifikacija (Quinn i sur.):

• juvenilni parkinsonizam - znaci počinju prije 20. godine
• Parkinsonova bolest s ranim početkom - kad se znaci jave između 21. i 40. godine
• klasični bolesnici - u ovu kategoriju ubrajaju se svi ostali bolesnici s početkom bolesti nakon 40. godine života.

Pet kliničkih stupnjeva Parkinsonove bolesti

0 - nema znakova bolesti
1 - bolest zahvaća jednu stranu tijela
1,5 - jednostrana + aksijalna zahvaćenost
2 - zahvaćene obje strane tijela bez poremećaja ravnoteže
2,5 - blaga obostrana bolest s nesigurnošću, ali i održavanjem položaja pri naglom izbacivanju iz početnog položaja
3 - blaga do umjerena obostrana bolest s posturalnom nestabilnošću, ali bolesnik je fizički samostalan
4 - teška onesposobljenost, s tim da je bolesnik još sposoban stajati i hodati bez pomoći
5 - vezanost uz kolica ili krevet.

Crna jezgra u mozgu - centar zbivanja

Parkinsonova bolest je posljedica progresivne degeneracije (oštećenja) i gubitka (odumiranja) moždanih stanica u dijelu crne jezgre u mozgu (pars compacta substantiae nigre) i gubitka crnog pigmenta neuromelanina. Druga ključna karakteristika patološkog zbivanja je prisustvo Lewijevih tjelešaca u područjima degeneracije (promjena moždanih stanica), ali i u cijeloj moždanoj masi.
Kako zbog navedenih promjena dolazi i do oštećenja moždanih stanica koje proizvode neurotransmiter dopamin (neurotransmiter - tvar koja služi za prijenos podražaja između moždanih stanica), u podlozi bolesti je neurotransmiterski poremećaj, tj. manjak dopamina u tzv. nigrostrijatalnom putu u mozgu (gotovo 80 posto cjelokupnog dopamina u mozgu nalazi se u nigrostrijatalnom putu). Parkinsonova bolest klinički se ne manifestira dok razina dopamina u strijatumu ne padne više od 80 posto, što odgovara gubitku moždanih stanica u crnoj jezgri od 50 do 60 posto.
U Parkinsonovoj bolesti oštećeni su i neki drugi neurotransmiterski sustavi, pa nakon dulje terapije levodopom (preparatom koji se u mozgu pretvara u dopamin koji zapravo manjka) ista s vremenom postaje manje uspješna.

Kombinirani pristup liječenju

Nekoliko vrsta lijekova

Od otkrića da je za Parkinsonovu bolest karakterističan manjak dopamina u strijatumu, pokušavalo se supstitucijskom terapijom, tj. nadoknadom dopamina izvana. Pokušaji davanja samog dopamina pokazali su se neuspješnim s obzirom na to da zbog svoje strukture dopamin ne prolazi krvno-moždanu barijeru. Upotrebljava se nekoliko vrsta lijekova.

Antikolinegici (Akineton, Cogentin, Artane, Kemadrin, Pagitane, Benadryl, Parsidol) - Najstariji lijekovi koji se upotrebljavaju u liječenju Parkinsonove bolesti, a najbolje djeluju na tremor. Nuspojave su središnji (smetnje koncentracije, halucinacije, konfuzna stanja) i periferni poremećaji (suhoća usta, zastoj urina, paraliza akomodacije). U posljednje vrijeme upotrebljavaju se sve manje.