Alzheimerova bolest - tijek i mogućnosti liječenja

Jedan od vodećih javnozdravstvenih problema kod nas i u zapadnom svijetu sve je veća pojavnost neurodegenerativnih bolesti mozga, odnosno različitih vrsta demencija, što je povezano s općim starenjem pučanstva i produljenjem očekivane životne dobi. To se posebno odnosi na Alzheimerovu bolest, koja je najčešća vrsta demencije. Nazvana je po njemačkom liječniku Aloisu Alzheimeru, koji je bolest opisao na sastanku psihijatara 1906. u Tübingenu na primjeru svoje 51-godišnje bolesnice Auguste D. koja je primljena na odjel Bolnice za duševne bolesti u Frankfurtu na Maini 1901. sa simptomima poremećaja pamćenja, teškoćama u čitanju i pisanju, slikom promijenjena ponašanja i paranoidnim interpretacijama realiteta. Bolesnica je umrla pet godina poslije.

Procjenjuje se da danas u Hrvatskoj ima više od 80.000 oboljelih, odnosno oko 10 posto osoba starijih od 65 godina. Procjene na svjetskoj razini govore da bi do 2020. godine u svijetu moglo biti 43 milijuna oboljelih, a sredinom stoljeća broj oboljelih mogao bi se popeti na oko 115 milijuna.

Bolest karakterizira oštećenje pamćenja koje s vremenom napreduje, kao i deterioraciju ostalih kognitivnih područja. Također dolazi i do promjena na planu ličnosti, emocionalnosti i ponašanja. No, možemo reći da je podmukla i postupna progresija oštećenja spoznajnih funkcija ipak glavno kliničko obilježje Alzheimerove bolesti, a slabljenje zapamćivanja njezin najizraženiji i najstalniji znak.

U prvom, ranom stadiju bolesti, karakterističan je gubitak pamćenja i prisjećanja novih, „svježih“ događaja. Prvi karakterističan znak mogu biti i teškoće u pronalaženju prave riječi u spontanom govoru, kada bolesnik zaobilaznim putem nastoji reći što je naumio. Dodatni simptom mogu biti i oscilacije raspoloženja s promjenama u osobinama ličnosti. Bolesnik može imati probleme u izvođenju svakodnevnih aktivnosti (odijevanje, zaboravlja gdje je ostavio stvari, ne može naći put), oštećeno je ispravno procjenjivanje i prepoznavanje osoba i javlja se nedostatak spontanosti i inicijative. Kao prvi simptom kod nekih bolesnika javlja se prostorna ili vremenska dezorijentacija. Također se mogu javiti iritabilnost i agresivnost, a rijetko u ranom stadiju i paranoidne ideje i halucinacije.

U drugom stadiju bolest je već jasno izražena. Govor i čitanje postaju sve lošiji uz još uvijek očuvanu artikulaciju. Učenje, prepoznavanje okoline i najbliže rodbine te semantičko pamćenje sve su slabiji, dok pamćenje davnih događaja još nije izgubljeno. Dolazi do sve većega gubitka sposobnosti orijentacije u prostoru i vremenu, razvoja agresije i agitacije, depresije, anksioznosti i paranoidnih reakcija. Javljaju se nerealne sumanute ideje, vidne i slušne halucinacije (bolesnik misli da mu ukućani žele zlo, da ga potkradaju, da je hrana otrovana, vidi nepoznate ljude u kući ili čuje kako netko hoda). Često bolesnik zamijeni dan za noć pa je pospan tijekom dana, a nemiran, smeten i agitiran tijekom večeri i noći.

U posljednjem, trećem stadiju pamćenje je u potpunosti izgubljeno. Bolesnik više ne zna hodati, žvakati, gutati niti kontrolirati mokrenje i stolicu te je potpuno ovisan o tuđoj pomoći i skrbi. Javljaju se stereotipni pokreti, ponavljanje istih fraza, riječi ili slogova. Na kraju dolazi do kome i smrti, najčešće zbog infekcije, a može doći i do gušenja hranom.

Depresivni i psihotični simptomi javljaju se kod 40 posto oboljelih, a slušne i vidne halucinacije kod 10 do 13 posto, što je praćeno i bržim kognitivnim propadanjem. Oko 50 posto bolesnika je agresivno, uglavnom verbalno, a oko petine, i fizički.

Iako Alzheimerova bolest ima progresivan tijek bez mogućnosti uzročnog liječenja, postoje lijekovi čije djelovanje može pomoći u odgađanju početka manifestiranja bolesti, usporavanju progresije te otklanjanju i ublažavanju simptoma. Stoga je iznimno važno na vrijeme prepoznati rane simptome bolesti kako bi se bolest rano dijagnosticirala te počelo s pravodobnim liječenjem.

Farmakološko liječenje Alzheimerove bolesti danas obuhvaća simptomatsku terapiju antidementivima, to jest lijekovima koji usporavajući napredovanje bolesti dovode do toga da je oboljeli što dulje neovisan, očuvanih socijalnih vještina i pokretan, što poboljšava ne samo kvalitetu bolesnikova života, nego i kvalitetu života članova njegove obitelji, odnosno njegovatelja.

Kod pojave psihičkih simptoma koriste se lijekovi koji djeluju na pojedinu skupinu simptoma. Tako, na primjer, ako je bolesnik plačljiv, tjeskoban i depresivnog raspoloženja, indicirani su antidepresivi. Kada pak bolesnik iznosi sumanute ideje i/ili ima halucinacije, ordiniraju se antipsihotici, koji se primjenjuju i za suzbijanje i kontrolu agresivnog ponašanja. Ako je bolesnik prestrašen i nemiran, daju se anksiolitici, a za smetnje usnivanja i prosnivanja, hipnotici. Važno je naglasiti da doze propisanih lijekova, među ostalim, moraju biti prilagođene dobi, tjelesnoj težini i općem stanju bolesnika.

Kako bolest napreduje, bolesnik biva nepokretan i potpuno ovisan o tuđoj skrbi tijekom 24 sata. S obzirom na to da skrb za dementnog bolesnika može potrajati i nekoliko godina, dolazi do fizičkog i emocionalnog iscrpljivanja članova obitelji ili drugih osoba koje se skrbe o bolesniku. Javlja se osjećaj krivnje s jedne, ali i osjećaj zarobljenosti zbog potrebe skrbi, s druge strane. Može doći do narušavanja obiteljskih i bračnih odnosa te financijskih teškoća. Zbog toga je od iznimne važnosti postojanje mogućnosti pružanja stručne psihološke pomoći članovima obitelji i njegovateljima, kad god je to potrebno.

Za sva pitanja i programe koje nudi Služba za mentalno zdravlje i prevenciju ovisnosti u sklopu Nastavnog zavoda za javno zdravstvo „Dr. Andrija Štampar”, možete se obratiti na T: 01/3830 066, 01/3830 088 i 01/6468 333, W: https://stampar.hr/hr ili FB: https://www.facebook.com/mentalisti.nzjz.

RANI ZNACI ALZHEIMEROVE BOLESTI

- poremećaj pamćenja (gubitak pamćenja razvija se polako tijekom više mjeseci ili godina);
- teškoće u izvršnim funkcijama (npr. kuhanje, spremanje, održavanje higijene);
- teškoće govora, čitanja i pisanja (zaboravljanje riječi, nadomještanje neuobičajenim zamjenama; rečenice postaju teško razumljive, nemaju svrhe niti dubljeg smisla);
- gubitak prostorne u vremenske orijentacije (nepoimanje dana, mjeseca ili godine; nemogućnost snalaženja na otprije poznatim mjestima);
- pogrešne procjene i odluke (odijevanje neprimjereno vremenskim uvjetima ili socijalnim prigodama);
- poremećaji apstraktnog mišljenja (nesnalaženje u novčanim poslovima ili nemogućnost ispunjavanja formulara; nerazumijevanje pojmova kao što su „rođendan“, „pravda“ ili „ljubav“);
- učestalo zametanje i gubljenje stvari (često spremanje stvari na neuobičajena mjesta, npr. glačala u hladnjak);
- promjene raspoloženja i ponašanja (depresivnost, anksioznost, razdražljivost i emocionalna inkontinencija);
- promjena osobnosti (pretjerana sumnjičavost, prestrašenost, ljubomora);
- gubitak interesa za socijalne aktivnosti (osjećaj napuštenosti, osamljivanje, nezainteresiranost).