Probleme s vidom treba rješavati u ranoj dječjoj dobi

Većina djece kod koje se dijagnosticira refrakcijska greška ili strabizam ima pozitivnu obiteljsku anamnezu, što znači da bi svako dijete, kod kojeg u užoj obitelji postoji strabizam, slabovidnost, visoke dioptrije ili različite oftalmološke bolesti, trebalo oftalmološki pregledati bez obzira na manifestaciju simptoma. Nijedno dijete nije premalo za pregled oftalmologa, tim više što su pregled i testovi prilagođeni dobi.


 
Pri svakoj sumnji u slabiji vid djeteta ili bježanje oka, pregled mora biti neodgodiv, bez obzira na dob i suradnju djeteta jer u tom slučaju dob nije važna. Stoga je važna edukacija roditelja, odgajatelja u vrtiću i kompletnog medicinskog osoblja koje dolazi u kontakt s djetetom, kako bi u slučaju sumnje u slabiji vid ili pojavu strabizma na vrijeme uputili dijete na oftalmološki pregled.

Osnovni oftalmološki pregled obuhvaća uzimanje ortoptičkog statusa s testovima binokularnog i stereovida, utvrđivanje vidne oštrine i perifernog vida te kompletan pregled prednjeg i stražnjeg segmenta oka, uz obvezno širenje zjenica i određivanje objektivne refrakcije skijaskopijom.

Pregledi se ponavljaju više puta, osobito u početku nakon postavljanja dijagnoze, kako bi se dobila što točnija slika funkcije vida.

Usklađenim i konjugiranim pokretima očiju postiže se savršena suradnja oba oka, što nazivamo binokularni vid, odnosno gledanje s oba oka, pri čemu se dvije pojedinačno percipirane slike u mozgu ujedinjuju u jednu. Takva zajednička slika jasna je i jednostruka.
 
Strabizam je poremećaj pokretljivosti i položaja očiju, koji može izazvati poremećaj u razvoju binokularnosti i stereovida. Kad oko bježi, vidne osi nisu poravnate i slika nije jednostruka jer se mozak koristi slikom samo jednog oka koje postaje vodeće. Kako je isključivanje jednog oka neuroadaptacijski mehanizam kojim se sprječava pojava dvoslika, oko koje se suprimira postaje slabovidno, odnosno lijeno.
 
Strabizam u dječjoj dobi često je posljedica nekorigirane refrakcijske greške i uglavnom se javlja kao posljedica dalekovidnosti. Budući da djeca imaju pojačanu sposobnost akomodacije i s njom povezanu konvergenciju, dalekovidno oko bježi prema nosu.


 
S obzirom na to da plastično razdoblje razvoja vida i vidnih funkcija traje do treće godine života, a završava gotovo u potpunosti do polaska u školu, izuzetno je važno da se refrakcijska greška i strabizam dijagnosticiraju čim prije kako bi na vrijeme počelo liječenje u smislu korekcije refrakcijske greške optičkim pomagalom te iniciranjem pleoptičkog tretmana zatvaranjem boljeg oka kod slabovidnosti.
 
Liječenje je dugotrajno i složeno te zahtijeva svakodnevni angažman i potporu roditelja i liječnika jer je i nakon operativnog zahvata potrebno nastaviti nositi naočale i provoditi okluziju (zatvaranje boljeg oka). Prema tome, jedan tip liječenja ne isključuje drugi, već se nadopunjuju, uz, jasno, potporu roditelja koji bi trebali svakodnevno nadgledati i poticati provođenje okluzije.

Ako je vidna oštrina smanjena na oba oka, dijete jasno pokazuje znakove slabijeg vida, poput približavanja knjiga, gledanja televizora na kratkoj udaljenosti ili stiskanja i učestalog žmirkanja kod pokušaja fiksiranja udaljenih predmeta. No, ako je vid oslabljen samo na jednome oku, roditelji i okolina ne primjećuju problem jer se dijete koristi boljim okom. Pri tome mozak preuzima informacije koje dolaze iz boljeg oka, a informacije iz drugog oka se suprimiraju, što dovodi do razvoja slabovidnosti.
 
Roditelji koji sami imaju tegobe s vidom, refrakcijske greške, slabovidnost u vlastitoj ili obiteljskoj anamnezi, trebali bi čim prije dovesti svoje dijete na pregled sa širenjem zjenica kako bi  se stekao uvid u stanje vida i pravodobno postavila dijagnoza te počelo liječenje.