Poremećaj njuha - uzroci, vrste, simptomi i liječenje

Njuh je jedno od pet glavnih osjetila koje održava našu povezanost sa svijetom koji nas okružuje.

Osjet mirisa bitno doprinosi društvenoj komunikaciji, usmjerava prehrambene navike, pomaže da uživamo u hrani i piću te potiče izbjegavanje opasnosti iz okoliša. Poremećaj njuha stoga može imati ozbiljne posljedice za pogođenu osobe.

Kod životinja, osjet njuha je apsolutno ključan za preživljavanje, reprodukciju i odgoj mladih. Za razliku od životinja, ljudi mogu preživjeti bez mirisa, ali istraživanja su pokazala da gubitak osjeta njuha negativno utječe na kvalitetu života, a neke ljude čak dovodi i do kliničke depresije.

Baš kao što životinje ovise o osjetu njuha kao alarmnom sustavu za opasnost, ovise i ljudi jer nas osjet njuha upozorava na opasnost od dima zbog požara, curenja prirodnog plina u kući ili pak pokvarene hrane.

Miris zaokružuje naša svakodnevna iskustva i često je sastavni dio naših sjećanja na događaje iz prošlosti i često su neraskidivo povezana s jakim emocijama (npr. miris parfema koji je nosila simpatija ili svježe pečenog kruha kod bake u djetinjstvu).

Osim toga, i okus obroka uvelike ovisi o sposobnosti osjeta mirisa. Ako je osjet mirisa na bilo koji način narušen, jedenje postaje samo bljutavo sredstvo za utaživanje gladi. Isto je i s pićem.

S obzirom da se mnogi društveni događaji odvijaju u restoranima, barovima ili kafićima, razumljivo je da netko tko izgubi osjet njuha ujedno može razviti osjećaj otuđenosti.
 

Osjet njuha je, poput osjeta okusa, sastavni dio kemosenzornog sustava ili kemijskih osjetila. Nastaje kada mirisne čestice, tj. plinovite ili hlapljive kemijske tvari podraže njušna osjetila.

Sposobnost osjeta mirisa ovisi o milijunima specijaliziranih njušnih stanica (ofaktorni senzorni neuroni) koje su smještene u dubokom zaštićenom udubljenju visoko u gornjem dijelu nosne šupljine i izravno su povezane s mozgom.

Njušne stanice na jednom kraju imaju osjetne dlačice koje strše u sluznicu nosa i djeluju kao receptori za mirisne tvari, a na drugom kraju akson, živčani produžetak putem kojeg se nakon podražaja osjetnih dlačica električni impulsi prenose u mozak.

Aksoni prolaze kroz etmoidnu kost i predstavljaju dio njušnog puta koji jednim dijelom završava u tzv. njušnoj kori (smještena u sljepoočnim i čeonim režnjevima velikoga mozga - pridonosi svjesnom osjetu i analizi mirisa), a dijelom odlazi u limbički sustav (hipotalamus, hipokampus - sudjeluju u emocionalnim aspektima mirisa izazivajući osjet ugode ili neugode).

Zanimljivo je da njušne stanice normalno umiru i zamjenjuju se tijekom našeg života, stoga sustav ima sposobnost samoobnavljanja nakon ozljede, iako to nije uvijek moguće ili se ne događa u potpunosti.
 

Svaki olfaktorni neuron ima jedan receptor mirisa. Receptore stimuliraju mikroskopske molekule koje oslobađaju tvari oko nas. Nakon što neuroni otkriju molekule, šalju poruku prema mozgu, koji onda identificira miris.

Iako u okolišu postoji više mirisa nego što imamo receptora, svaka mirisna molekula može stimulirati kombinaciju receptora, stvarajući jedinstvenu reprezentaciju u mozgu koju registrira kao određeni miris.

Mirisi dopiru do olfaktornih senzornih neurona na dva načina:

• kroz nosnice
• kroz kanal koji spaja krov grla s nosom - ovim putem prenose se arome koje se oslobađaju žvakanjem hrane. Ako je kanal blokiran, primjerice kada je nos začepljen, mirisi ne mogu doprijeti do njušnih stanica, zbog čega se gubi dio posobnosti uživanja u okusu hrane. Na ovaj način osjetilo mirisa i okusa usko surađuju. Bez osjeta mirisa, hrana obično ima blag okus i malo ili nimalo okusa. Neki ljudi koji odu liječniku jer misle da su izgubili osjet okusa iznenađeni su kada saznaju da su umjesto toga izgubili osjet mirisa.

Na osjet mirisa utječe i takozvani zajednički kemijski osjećaj koji uključuje tisuće živčanih završetaka, posebno na vlažnim površinama očiju, nosa, usta i grla. Ovi živčani završeci pomažu da osjetimo iritantne tvari - poput luka koji izaziva suze ili osvježavajuću hladnoću mentola.
 

Poremećaj njuha je stanje koje mijenja normalan osjet njuha i višestruko može utjecati na život.

Osobe koje imaju poremećaj njuha imaju ili smanjenu sposobnost osjeta mirisa ili promjene u načinu na koji percipiraju mirise.



Promjene mogu biti privremene ili trajne.

Ponekad su u pitanju samo manje smetnje, drugi put mogu uzrokovati veće probleme, a neki poremećaji mogu čak biti i rani znak ozbiljnijih zdravstvenih stanja. Tako, na primjer, poremećaj njuha može biti rani znak Parkinsonove bolesti, Alzheimerove bolesti ili multiple skleroze, a moža biti povezan i s drugim zdravstvenim stanjima poput pretilosti, dijabetesa, hipertenzije i pothranjenosti. Iznenadni gubitak njuha može biti znak ozbiljnog problema poput tumora mozga. U težim slučajevima, gubitak njuha može dovesti do depresije.
 
Mnogi ljudi koji imaju poremećaj njuha primjećuju i probleme s osjetom okusa. Kada postoji poremećaj njuha, percepcija okusa je promijenjena jer ključna komponenta okusa - miris - nedostaje, smanjena je ili promijenjena.
 
Problemi s osjetom njuha povećavaju se kako ljudi stare i češći su kod muškaraca nego kod žena.
 
Poremećaji njuha pogađaju 19 posto populacije starije od 20 godina i 25 posto populacije starije od 53 godine.
 

U pozadini pojave poremećaja njuha postoji mnogo uzroka, od kojih su neki očitiji od drugih.
 

Začepljenost nosnih prolaza

Kada su nosni prolazi začepljeni mirisi ne mogu doprijeti do osjetilnih stanica (olfaktornih senzornih neurona) koje se nalaze duboko u nosnoj šupljini.
 
Do slabijeg prolaza zraka kroz nos može dovesti niz bolesti i stanja, kao što su:

• respiratorne infekcije, odnosno upale (akutna i kronična upala sinusa, upala nosne sluznice, obična prehlada, koronavirusna bolest)
• alergije
• pušenje
• izrasline u nosnim šupljinama (nosni polipi, tumori).

Gubitak mirisa povezan sa starenjem

Starenje samo po sebi nije uzrok gubitka mirisa, međutim ukupna pojavnost se povećava s godinama života. Jedna studija je otkrila da gotovo 25 posto ljudi u dobi od 53 do 97 godina ima oštećenje mirisa.
 

Poremećaj njušnog živca

Stanice unutar nosne šupljine nazvane njušni senzorni neuroni detektiraju mirise i te informacije šalju u mozak. Te stanice su izložene štetnim čimbenicima iz okoliša - virusima (poput onih povezanih s gripom, prehladom ili COVID-19) ili udahnutim toksinima.
 
Stanice mogu biti i fizički oštećene, na primjer u slučaju traume glave ili kao posljedica rinoplastike. U normalnim okolnostima stalno se stvaraju zamjenske stanice koje su sposobne detektirati mirise u nosnoj šupljini i uspostaviti nove veze s mozgom radi prijenosa informacije o mirisima. Ako je oštećenje preozbiljno proces zamjene se ne odvija učinkovito ili se uopće ne dogodi.
 
Oštećenje potpornih stanica također može poremetiti lokalno okruženje njušnih stanica, što otežava učinkovitu detekciju mirisa. U tim slučajevima može doći do djelomičnog ili potpunog gubitka njuha.
 

Oštećenje olfaktornog (njušnog) dijela mozga

Dijelovi mozga koji primaju olfaktorne (njušne) informacije iz nosa mogu biti oštećeni, što rezultira gubitkom mirisa.

Ta područja mozga mogu biti oštećena fizičkom traumom, tumorom mozga ili neurodegenerativnim bolestima (Parkinsonova bolest, Alzheimerova bolest, Huntingtonova bolest, demencija Lewyjevih tjelešaca, multipla skleroza).
 

Kongenitalni gubitak mirisa

Neki ljudi se rađaju bez osjeta mirisa, što se naziva kongenitalna anosmija. Smatra se da je rezultat genskih mutacija koje utječu na strukturu ili funkciju ključnih dijelova olfaktornog (njušnog) sustava.
 
I neki genetski poremećaji koji utječu na više tjelesnih sustava mogu sadržavati i komponentu gubitka mirisa, primjerice Bardet-Beidelov sindrom (rijedak nasljedni genetski poremećaj koji pogađa više organskih sustava) ili Kallmannov sindrom (rijedak genetski poremećaj koji prvenstveno utječe na razvoj reproduktivnog sustava i osjeta mirisa).
 

Drugi mogući uzroci

Ostali mogući uzroci pojave poremećaja njuha mogu biti:

• hormonski poremećaji
• trudnoća - hormonske promjene u trudnoći mogu dovesti do promjena u osjetu mirisa. Prema istraživanjima, većina trudnica doživljava pojačan osjet mirisa u prvom tromjesečju trudnoće.
• dijabetes - u rijetkim slučajevima, dijabetes tipa 1 može uzrokovati hiperosmiju, što se obično događa kada se bolest još ne liječi ili se ne liječi dobro
• hipotireoza (smanjena aktivnost štitnjače)
• problemi sa zubima
• izloženost određenim otrovnim kemikalijama, poput insekticida i otapala
• lijekovi - mnogi lijekovi na recept mogu utjecati na osjet mirisa, uključujući neke lijekove za visoki krvni tlak, neke antibiotike i antihistaminike, kao i neke nazalne sprejeve. Većina njih otupljuje osjet mirisa, ali povremeno može i pojačati određene mirise. Ako se nakon početka uzimanja novog lijeka osjeti promjena u osjetu njuha svakako je potrebno posavjetovati se s liječnikom.
• terapija zračenjem u području glave i vrata
• Korsakoffova psihoza (stanje mozga uzrokovano nedostatkom vitamina B1 tiamina)
• nutritivni nedostaci, uključujući nedostatak cinka ili nedostatak vitamina B12. 

Idiopatski poremećaj njuha

O idiopatskom poremećaju njuha govori se onda kada nije moguće utvrditi uzrok poremećaja mirisa, iako se neki potencijalni uzroci (poput nosnih polipa ili teške upale sinusa) mogu isključiti.
 

Poremećaji njuha mogu utjecati na sposobnost otkrivanja mirisa ili njihova opažanja.

Poremećaji njuha općenito se dijele u dvije kategorije:

• kvantitativni poremećaji njuha - anosmija, hiposmija, hiperosmija
• kvalitativni poremećaji njuha (dizosmija) - parosmija, fantosmija.

Anosmija i hiposmija

Anosmija označava potpuni gubitak osjeta mirisa. Neke osobe s anosmijom primjećuju promjenu u načinu na koji stvari mirišu, na primjer poznate stvari počinju gubiti miris.

Može nastati zbog oštećenja njušnog (olfaktornog) sustava ili zbog začepljenja nosnih prolaza.

U rijetkim slučajevima osoba se može roditi bez osjeta mirisa, a stanje se naziva kongenitalna anosmija. Razlog može biti zato što nemaju olfaktorni bulbus (njušni režanj; neuronska struktura u prednjem dijelu mozga uključena u osjet mirisa) ili postoji oštećenje olfaktornog (njušnog) sustava.

Neke osobe koje su rođene bez sposobnosti mirisa imaju Kallmanov sindrom ili kongenitalni hipogonadotropni hipogonadizam (CHH). U pitanju je genetski poremećaj koji se očituje nedostatkom spolnog razvoja (hipogonadizam) i poremećajem ili potpunim gubitkom njuha (hiposmija/anosmija), uzrokovan nemogućnošću hipotalamusa da proizvede gonadotropin oslobađajući hormon (gonadotropin releasing hormon, GnRH).

Hiposmija označava djelomičan gubitak osjeta mirisa. Može biti posljedica oštećenja olfaktornog sustava ili začepljenja nosnih prolaza. Hiposmija povezana sa starenjem može biti djelomično posljedica smanjene sposobnosti regeneracije olfaktornog sustava. Osobe s hiposmijom mogu iskusiti bilo što od suptilnog do gotovo potpunog gubitka osjeta mirisa.

Anosmija i hiposmija mogu utjecati na ljude bilo koje dobi ili spola, ali poremećaji mirisa češći su kod muškaraca.
 

Uzroci anosmije i hiposmije

Mogući uzroci anosmije i hiposmije uključuju:

• dob
• alergijski rinitis
• COVID-19 i druge virusne infekcije
• neurodegenerativne poremećaje
• genetiku
• ozljede (devijacija septuma, traumatska ozljeda mozga)
• lijekove i kemikalije
• nosne polipe i tumore
• radioterapiju glave i vrata
• pušenje.

Moguće je osjetiti promjenu u osjetu mirisa i prije nego se u potpunosti izgubi.
 

Simptomi i znakovi anosmije ili hiposmije

Simptomi i znakovi anosmije ili hiposmije mogu se pojaviti iznenada ili se razvijati postupno, a uključuju:

• smanjenje ili odsutnost osjeta mirisa
• smanjenje osjeta okusa - za neke ljude, jedan od prvih simptoma anosmije i hiposmije je gubitak okusa (ageuzija). Može se primijetiti da je hrana bljutavija nego inače ili se ne može razlikovati određene okuse, pri čemu je sposobnost osjeta mirisa smanjena. To se događa jer su osjet mirisa i osjet okusa vrlo usko povezani. Da bi ‘osjetio’ okuse, mozak kombinira poruke koje prima o mirisu i okusu.
• smanjenje želje za jelom i pićem jer je kušanje hrane i pića snažno povezano s osjetom mirisa
• začepljenost ili kongestiju nosa
• upalu sluznice nosa
• respiratornu infekciju.

Gubitak sposobnosti osjeta mirisa često može biti popraćen simptomima kronične upale sinusa, što može uključivati ​​česte infekcije, pritisak i bol u licu, začepljenost nosa i iscjedak.

U mnogim slučajevima gdje dolazi do gubitka mirisa preostali mirisi su iskrivljeni, odnosno poznati mirisi mogu mirisati drugačije (parosmija) ili se mogu osjetiti mirisi koji zapravo ne postoje (fantosmija).


 

Hiperosmija

Hiperosmija označava pojačan osjet mirisa. Ovaj snažan osjet mirisa može dovesti do toga da osoba s hiperosmijom osjeti nelagodu pa čak i bolest uzrokovanu određenim mirisima.

Mirisi koji izazivaju hiperosmiju i okidači koji je pokreću razlikuju se od osobe do osobe.

Uobičajeni mirisi koji koji izazivaju hipersomiju uključuju:

• kemijske mirise
• parfeme
• dezinfekcijska sredstva ili sredstva za čišćenje
• mirisne svijeće.

Uzroci hiperosmije

Mogući uzroci hiperosmije uključuju:

• trudnoću
• autoimmune bolesti (npr. sistemski lupus)
• poremećaj u radu nadbubrežne žlijezde (Addisonova bolest)
• Lajmsku bolest (neke studije pokazuju da čak 50 posto ljudi koji obole od ove bolesti koju prenose krpelji razvija hiperosmiju)
• neurološka stanja (Parkinsonova bolest, epilepsija, Alzheimerova bolest, multipla skleroza)
• tumore u nosu ili mozgu
• lijekove
• dijabetes
• nutritivni deficit… 

Simptomi i znakovi hiperosmije

Kod osoba s hipersomnijom, promjene u osjetu mirisa mogu izazvati glavobolje, povraćanje i mučninu, a mirisanja određenih mirisa čak i napad migrene.

Izloženost mirisima i otrovnim parama koje pogoršavaju hiperosmiju može dovesti do tjeskobe i depresije.

Uz hiperosmiju može biti pogođen i okus, s obzirom da su okus i miris povezani olfaktornim sustavom. Pojačan osjet mirisa također može učiniti okuse intenzivnijima.

Budući da niz temeljnih stanja može uzrokovati hiperosmiju, osoba može osjetiti i druge simptome povezane s tim stanjem. Ponekad promjena osjeta mirisa može pogoršati temeljni problem.
 

Dizosmija (parosmija, fantosmija)

Dizosmija je kvalitativni poremećaj njuha koji se doživljava kao iskrivljen osjet mirisa.

Može biti privremena ili trajati mjesecima. Promjene mirisa mogu same nestati ili zahtijevati liječenje.
 

Vrste dizosmije

Iskrivljen osjet mirisa može se doživljavati kao:

• parosmija - mirisi mirišu dramatično drugačije od onoga što se pamti ili nešto što inače ugodno miriše sada miriše neugodno - npr. kava odjednom miriše na benzin ili smeće, netko tko miriše cvijet može osjetiti miris zapaljene gume, miris toplih kolačića iz pećnice (koji većini ljudi mirišu slatko i ukusno), osjeća se kao neugodan miris truleži
• fantosmija (olfaktorna halucinacija) - osjećaj mirisa koji ne postoje.

 
Doživljeni iskrivljeni mirisi mogu biti jako uznemirujući jer su u gotovo svim slučajevima neugodni (primjerice opisuju se kao miris dima, močvare, plijesni, smeća, kemikalija I sl.). Kada je percipirani miris neugodan, to stanje ponekad se naziva kakosmija.
 
Mnogo rjeđe od parosmije javlja se euosmija, tj. ugodno izobličenje molekula mirisa koje se osjećaju.
 

Simptomi parosmije

Simptomi parosmije razlikuju se od osobe do osobe. Dok su neki slučajevi blagi i kratkotrajni, drugi su teški i dugotrajni. U većini slučajeva, ljudi počinju primjećivati ​​simptome parosmije nakon oporavka od infekcije.

Osobe s parosmijom mogu:

• imati problema s otkrivanjem određenih mirisa u svojoj okolini
• osjećati neugodan miris, posebno kada je prisutna hrana
• smatrati da su im prethodno ugodni mirisi prejaki i nepoželjni.

  
Parosmija je, zajedno s anosmijom, uobičajeni simptom bolesti COVID-19, uz disgeuziju (iskrivljen osjet okusa) i ageuziju (potpuni gubitak osjeta okusa).


 

Deset stvari koje se mogu iskusiti u slučaju gubitka osjeta mirisa:

• gubitak okusa hrane, što može dovesti do prejedanja ili nedostatnog unosa hrane
• nemogućnost preponavanja mirisa pokvarene hrane, što može dovesti do trovanja hranom
• povećana opasnost u slučaju požara ako se ne može osjetiti miris dima
• gubitak sjećanja na situacije povezane s mirisima
• gubitak intimnosti zbog nemogućnosti osjeta mirisa feromona
• gubitak sposobnosti otkrivanja kemikalija ili drugih opasnih mirisa u domu
• nedostatak empatije od strane obitelji, prijatelja ili liječnika
• nemogućnost otkrivanja tjelesnih mirisa
• nedostatak interesa za društvene situacije zbog ​​nemogućnosti uživanja u hrani (i piću) na društvenom okupljanju i povačenje u sebe
• poremećaji raspoloženja poput depresije.
   

VRSTE POREMEĆAJA OKUSA

* ageuzija - potpuna nemogućnost osjeta okusa
* hipogeuzija - smanjena sposobnost osjeta okusa
* hipergeuzija - pojačana osjetljivost na okus; osobe s ovim poremećajem okusa opisuju se kao super-kušači
* disgeuzija - iskrivljen okus, često neugodan

Budući da su mogući uzoci promjene u osjetu mirisa brojni, temeljni uzrok je važno identificirati, a potom i liječiti.

Dijagnostički postupak, koji je za početak u domeni specijaliste za uho, nos i grlo (otorinolaringolog), obično započinje uzimanjem anamnestičkih podataka o:

• tegobama zbog kojih se osoba javlja na pregled - kakvi su simptomi, koliko dugo traju, što im je prethodilo - bolest, ozljeda, operativni zahvat, kako simptomi utječu na funkcioniranje, postoje li drugi simptomi i koji; kakav je okus hrane itd.
• prošlim i sadašnjim bolestima - npr. alergije, gripa…
• obiteljskoj zdravstvenoj situaciji.

 
Nakon uvodnog razgovora slijedi fizikalni pregled (uha, nosa i grla) i procjena dijagnostičkih pretraga koje mogu pomoći u formiranju konačne dijagnoze.

Pretrage mogu uključiti:

• testiranje osjeta mirisa - pomaže utvrditi što osoba može, a što ne može osjetiti (olfaktorna analiza). Postoje dva uobičajena načina testiranja mirisa. Neki testovi osmišljeni su za mjerenje najmanje količine mirisa koju netko može otkriti. Drugi uobičajeni test sastoji se od papirnate knjižice sa stranicama koje sadrže sitne kuglice ispunjene specifičnim mirisima. Od ljudi se traži da ogrebu svaku stranicu i identificiraju miris. Ako ne mogu osjetiti miris ili ga pogrešno identificiraju, to bi moglo ukazivati ​​na poremećaj njuha ili smanjenu sposobnost osjećanja mirisa.
• nosna endoskopija - pregled unutrašnjost nosa kojim se mogu pronaći elementi u nosu koji podržavaju poremećaj njuha, kao što su polipi nosa, tumor, kronična upala sinusa i sl.
• slikovni testovi (kompjutorizirana tomografija ili magnetska rezonancija) - daju detaljniji pregled unutrašnjost nosa i glave.
   

Kod nekih ljudi dođe do spontanog oporavka osjeta mirisa, bez ikakvog očiglednog razloga, dok je u svim ostalim slučajevima potrebno što prije započeti liječenje.  

Liječenje poremećaja njuha se razlikuje u ovisnosti o uzroku.

U slučaju postojanja bilo koje bolesti ili stanja koja je dovela do poremećaja njuha, potrebno je liječiti osnovnu bolest. U nekim slučajevima osjet mirisa se vrati nakon što se osoba oporavi od bolesti koja je uzrokovala gubitak mirisa.

Ako je poremećaj njuha uzrokovan lijekovima, treba razgovarati sa svojim liječnikom o mogućnosti smanjenja doze ili promjene lijeka kako bi se smanjio negativan učinak na osjet njuha.

U slučaju postojanja nosne opstrukcije npr. zbog polipa koji ograničavaju protok zraka kroz nos ili tumora, možda će biti potreban operativni zahvat uklanjanja.

U slučajevima kada gubitak njuha proizlazi iz bolesti sinusa, liječenje dotičnog stanja može dovesti do poboljšanja. Ponekad već samo korištenje kortikosteroida za primjenu kroz nos može napraviti razliku, dok je u drugim slučajevima potreban operativni zahvat. Kod kronične bolesti sinusa fluktuacije u osjetu mirisa su česte, a liječenje je dugotrajno.

Za razliku od kronične upale sinusa, u slučaju gubitka njuha uzrokovanog COVID-om, ozljedom glave, infekcijom gornjih dišnih putova ili starenjem, nema specifičnog medicinskog tretmana.

Prirodna sposobnost olfaktornog (njušnog) sustava da se sam obnovi nekim pacijentima omogućuje da ponovno uspostave osjet njuha nakon njegova gubitka povezanog s respiratornom infekcijom ili ozljedom glave. Oporavak može trajati više od godinu dana i biti toliko postupan da osoba niti ne prepozna promjenu. Iako predviđanje stupnja oporavka nije moguće, svako poboljšanje unutar jednogodišnjeg razdoblja povećava šanse.

Posljednjih godina, trening mirisa pokazao se korisnim za neke ljude s određenim poremećajima njuha tako što kroz ovaj trening mozak ponovno nauči pamtiti i prepoznavati poznate vrste mirisa.

Ne treba zaboraviti niti edukaciju bolesnika u smislu razumijevanja kako poremećaji mirisa mogu utjecati na sigurnost i zdravlje:

• osoba bi trebala naučiti kako ostati u sigurnoj zoni bez oslanjanja na nos poput provjere detektora dima i etiketa na hrani s rokom trajanja
• bolesniku treba pomoći da shvati kako njegov poremećaj mirisa ne smije utjecati na prehranu, težinu ili cjelokupno zdravlje jer je unos hrane važan za održavanje zdravlja unatoč tome što jedenje možda nije tako zabavno ili ugodno bez osjeta mirisa.

• redovito pranje ruku tijekom dana, a posebno prilikom boravka na javnim mjestima
• izbjegavanje doticaja s osobama koje imaju aktivnu respiratornu infekciju (prehladu, gripu…)
• prehrana bogata vitaminima i mineralima koji podržavaju imunosni sustav

Kako mogu znati jesam li izgubio osjet mirisa, okusa ili oboje?

Gubitak osjeta mirisa često se ne primjećuje jer zrak oko nas nema miris osim ako nisu prisutne molekule mirisa koje se mogu otkriti.

Često se događa da kada netko izgubi osjet mirisa u stvari misli da je izgubio osjet okusa. To je zato što se to najčešće primjećuju dok se jede, a ne primjećuje se nužno da se miris ne može osjetiti.

Osjet okusa odvija se na jeziku pomoću okusnih pupoljaka koji detektiraju pet osnovnih okusa - slano, slatko, kiselo, gorko i slano (umami). Okusni pupoljci su posebno građene epitelne stanice smještene na jeziku, ali i na nepcu, nepčanim lukovima i gornjem dijelu ždrijela. Čak i kada je osjet mirisa oslabljen ili izgubljen, ti se okusi mogu otkriti.

Miris se osjeća kada nešto udahnemo kroz nos i možemo prepoznati izvor, što se naziva orto-nazalna olfakcija.

Okus je ono što osjećamo kada žvačemo hranu i pri tom udišemo kroz nos. To se naziva retro-nazalna olfakcija, odnosno kombinacija okusa (slanog, slatkog, kiselog, gorkog i umami) i mirisa koja nam omogućuje da uživamo u okusu.

Pravi poremećaji okusa mnogo su rjeđi, ali jednako uznemirujući.
 

Što učiniti ako dijete ne osjeća mirise?

Vrlo mala djeca često ne prepoznaju da ne mogu osjetiti miris i, za razliku od osjeta vida i sluha, to roditeljima nije uvijek očito.

Djeca često počinju primjećivati ​​da ne znaju što je miris kako postaju samostalnija i komuniciraju s više ljudi. Nakon što krenu u školu, samosvijest se povećava i postaju svjesni da, na primjer, ne mogu osjetiti miris smrdljivih tenisica u svlačionicama, neugodan miris vjetrova čemu se drugi smiju, miris sendviča koji netko jede i slično.

Ako se primijeti da nešto nije u redu s osjetom mirisa kod djeteta ili ga odjednom izgubi ili ispriča što druga djeca misle kada govore o mirisu, potrebno je obratiti se liječniku. To je podjednako važno kao i provjera sluha ili vida.
 

Je li moguć oporavak osjeta mirisa i koliko je vremena potrebno?

Odgovor na ovo pitanje nije jednostavan ni jednoznačan.
 
Poremećaj osjeta mirisa može se oporaviti, s tim da vrijeme oporavaka ovisi o uzroku. Primjerice, poremećaj njuha nakon virusne infekcije može se oporaviti u oko 90 posto slučajeva i to nakon što se zahvaćeno područje oporavi od štete uzrokovane virusom. Vrijeme oporavka često je nekoliko tjedana, ali može potrajati i mjesecima, a ponekad i dulje.
 
Kad je u pitanju nosni polip, osjet mirisa može se vratiti nakon odstranjenja.
 
U slučaju ozljede glave ili kongenitalnom anosmije, kada je oštećen njušni bulbus ili je njušni živac prekinut, osjet mirisa vjerojatno se neće oporaviti.
 
Uvijek je važno istražiti uzrok te istražiti mogućnosti liječenja.
 

Zašto se osobe s poremećajem osjeta mirisa osjećaju shrvano?

Osobe koje nisu u mogućnosti na pravi način osjetiti mirise (i okuse) doživaljaju to kao život u svijetu bez boja, i to zato jer je osjet mirisa usko povezan s pamćenjem i emocijama. To je jedino osjetilo koje je dio limbičkog sustava u mozgu.

Ljudi rođeni bez osjeta mirisa opisuju osjećaj izoliranosti i zavisti jer nemaju pamćenje mirisa. Ljudi koji su izgubili osjet mirisa opisuju osjećaj uskraćenosti i tuge zbog tog gubitka. Biti isključen iz svijeta punog mirisa može biti uznemirujuće, i o tome je uputno razgovarati s liječnikom.
 

Kako do dijagnoze poremećaja njuha?

Ako primjećujete gubitak mirisa/okusa ili promjene koje traju već neko vrijeme važno je potražiti liječnički savjet. Za početak se obratite svom obiteljskom liječniku koji će vas uputiti na specijalistički pregled, za početak specijalisti za uho, nos i grlo (otorinolaringolog). Daljnja obrada, kao i upućivanje drugim specijalistima ovisit će o nalazima i postavljenim sumnjama.

Promjene u sposobnosti osjeta mirisa i okusa ponekad mogu biti rani pokazatelj drugih stanja pa je to svakako važno to provjeriti.