Disciplina u odgoju djeteta

Pojam discipliniranje djece najčešće vežemo uz zabrane, kazne, dogovore, pregovore s djetetom i uglavnom situacije koje baš i nisu ugodne.

Djeci se postavljaju granice kako bi im se pomoglo upravljati njihovim ponašanjem tako da ono ne bude štetno za njih same ili za druge oko njih.

U većini situacija dnevne interakcije s djetetom nema potrebe za postavljanjem granica - kada dijete čini nešto što je nama u redu i za što vjerujemo da je za njega u redu da čini, kada se dijete igra ili komunicira na prihvatljiv način...

U nekim dnevnim situacijama nećemo ni primijetiti da smo djetetu postavili granicu jer smo mu jednostavno dali neku uputu i ono ju je prihvatilo i usmjerilo ponašanje prema uputi s obzirom na to da zahtjev za dijete u tom trenutku nije bio pretežak da ga prihvati. Na primjer, kažemo djetetu da nam da ruku i ono nam da ruku, kažemo djetetu da skine jaknu i ono to učini. Dakle, takvih dnevnih situacija ima mnogo i često na njih ne obraćamo pozornost jer nam se podrazumijeva da bi se dijete trebalo tako ponašati - poslušati uputu odraslog jer odrasli znaju i ono što djeca ne znaju.

Mnogo uzročno-posljedičnih odnosa o tome kako svijet funkcionira djeca tek trebaju naučiti i u tome trebaju našu pomoć. Na primjer, nama odraslima je jasno da ako dijete jede nešto drugo prije večere, vjerojatno neće htjeti pojesti večeru, ili da će ako trči po skliskom podu, vjerojatno pasti. U trenutku kada djeca osjećaju snažnu emociju (uzbuđenje, sreću, ljutnju, strah...) nemaju toliki kapacitet za razmišljanje o uzroku i posljedici, za prisjećanje pravila o lijepom ponašanju ili dogovora o tome što se smije raditi, a što ne. I upravo je u tim situacijama, kada je dijete već emocionalno pobuđeno, najteže postaviti granicu a da situacija ne postane neugodna - i roditelju i djetetu.

Kada je dijete emocionalno pobuđeno, na primjer ljuto jer je čulo da ne smije nešto što silno želi, roditelj se također može naljutiti. Ponekad roditelj smatra da se dijete neopravdano ljuti ili mu se ne sviđa što je uopće morao podsjetiti dijete na neko pravilo umjesto da se dijete prisjeti nečega što mu je već više puta rečeno. Ako se dogodi da su i roditelj i dijete ljuti u trenucima postavljanja granice, velika je šansa da će doći do situacije borbe moći u kojoj će svatko naglašavati svoju želju i zahtjev, u kojoj će se boriti argumentima, možda i prijetnjama ili emocionalnim ucjenama, a te situacije rijetko završe na pozitivan način. Upravo zato discipliniranje djece ponekad biva veoma zahtjevno i neugodno te dovede do dramatičnih situacija.

Pojam „disciplina“ zapravo znači „poučavanje“. Ta vrsta poučavanja izrazito je bitna za djetetovo funkcioniranje u životu. Kroz discipliniranje roditelj zapravo uči dijete kako da u emocionalno teškim situacijama (na primjer, kada je dijete agresivno, ljuto, frustrirano) ipak svjesno upravlja svojim ponašanjem, odnosno razvija kapacitet samoregulacije.

Iz situacija kada mu se postavljaju granice, dijete još može učiti:

• strpljenje
• kako izdržati određeni intenzitet frustracije
• kako frustraciju izraziti na odgovarajući način
• kako imati odnos povezanosti i osjećati se voljenim čak i kada nam smeta nečije ponašanje
• kako prihvatiti pomoć odraslih
• kako pomoći sebi
• razvijanje fleksibilnosti
• razlikovanje vlastite želje i potrebe.

Djeci treba pomoć da razumiju razliku između sebe, svoje želje i svoje potrebe. Ako dijete osjeti da mu roditelj neće ispuniti neku želju, može to doživjeti kao da roditelj odbacivanjem njegove želje zapravo njega odbacuje i osjećati se nevoljeno. Zato je važno da roditelj pri postavljanju granice to razumije i odabere način na koji će pri postavljanju granice biti jasan, ali i pokazati uvažavanje djetetu. Saznajte više o postavljanju granica u odgoju djeteta.

U radu s velikim brojem roditelja prepoznali smo najveće izazove koji se jave u situacijama discipliniranja djeteta, a to su:

• jasno odrediti koja je granica
• prihvatiti da je u redu da će granica možda ljutiti dijete i da će djetetu trebati vrijeme da se smiri i prihvati je
• izdržati djetetovu nelagodu i pomagati njemu da je izdrži
• pokazati djetetu da smije pokazati da je ljuto i izraziti ljutnju ponašanjem
• biti svjestan svog emocionalnog stanja
• regulirati svoje emocionalno stanje kako ono ne bi preplavilo dijete i preplašilo ga.

Najčešća pogreška tijekom discipliniranja djece, a koja ga uvelike otežava je kada roditelj ima snažnu emocionalnu reakciju koju „bez cenzure“ pokaže pred djetetom i pri tome ga zastraši.

Kada dijete vidi roditelja koji je veoma uznemiren i ne može kontrolirati svoje ponašanje, počne osjećati strah. Čak i ako to ne pokaže, normalna reakcija je da dijete osjeti napetost i strah. Time se situacija komplicira - iako roditelj svojom snažnom reakcijom želi postići da dijete nešto nauči i zapamti iz ove situacije, ako je dijete presnažno emocionalno uznemireno roditeljevom reakcijom, nema kapacitet da se fokusira na „lekciju“ koju je trebalo naučiti, već biva preplavljeno strahom, sramom i osjećajem krivnje.

Discipliniranje djece ponekad biva veoma zahtjevno i neugodno te dovede do dramatičnih situacija

Zato je veoma važno da roditelji budu svjesni svoje ljutnje. U situacijama koje nisu idealne, dakle, kada smo umorni ili nam se žuri, ili smo pod stresom iz bilo kojeg drugog razloga, normalno je da osjetimo ljutnju ako nam djetetovo ponašanje dodatno otežava. Ipak, ljutnja je uglavnom snažnija kada ne razumijemo zašto dijete opetovano radi nešto što smo mu već nebrojeno puta rekli da ne smije. Dakle, osjećaj ljutnje je prisutan i to je normalno. Ipak, važno je znati što ljutnja čini nama kako bismo bolje razumjeli tendenciju našeg ponašanja u ljutnji i kako bismo ipak svjesno odabrali svoje ponašanje umjesto da reagiramo impulzivno.

Daniel Siegel, ujedno i autor termina „disciplina bez drame“, koji promiče sustav vrijednosti i postupanja sličan ovome opisanom u članku, navodi nekoliko strategija koje mogu pomoći u discipliniranju djece:

Ograničite broj riječi

Kada su djeca ljuta, uplašena ili umorna, naša duga objašnjenja, argumentiranja ili uvjeravanja mogu imati samo suprotan učinak, odnosno mogu još više razdražiti ili zbuniti djecu te ih potaknuti na dodatne rasprave s nama. I djetetu i roditelju bit će lakše ako se granica izgovori u manjem broju riječi i ako se kaže kao jasna informacija ili činjenica, umjesto kao prijedlog ili ideja.

Prigrlite emocije

Sjetimo se kako je nama kada čujemo nešto što nam se ne sviđa. Normalno je da tada osjetimo ljutnju, smišljamo načine kako izbjeći neugodu (ako procijenimo da to možemo učiniti) ili pokušavamo razuvjeriti drugu stranu. Stoga nije neobično da djeca, koja tek uče razvijati kapacitet za samoregulaciju, postanu ljuta ili nesuradljiva kada čuju granicu koja im se ne sviđa.

Teško je osjetiti neugodan osjećaj. I djetetu samom teško je biti u stanju ljutnje, stoga mu treba pomoć odrasle osobe da se umiri te da odrasla osoba prizna i normalizira djetetovu emociju.

Opisujte, nemojte držati prodike

U situacijama postavljanja granica lako je skliznuti u kritiziranje djeteta. Ipak, takav postupak učinit će da dijete osjeti još više frustracije i zauzme obrambeni stav. U takvim situacijama teško je doći do zdravog kontakta i suradnje. Stoga je mnogo korisnije opisati i prokomentirati situaciju koja se događa. Tada se kod djeteta neće javiti toliki otpor, a osjetit će važnost da treba promijeniti svoje ponašanje.

Na primjer, umjesto prozivanja i davanja izravne upute: „Zašto tako tiho pričaš? Pričaj glasnije“, možemo djetetu reći: „Kada tako tiho pričaš, teško mi te razumjeti.“ Tako atmosfera ostaje ugodnija, dijete opuštenije i ne ulazi u obrambeni stav, a opet dobiva jasan opis situacije u kojoj mu se ostavlja prostor da samo razmisli što treba učiniti. Dakle, samo izjavnom rečenicom opisujemo situaciju bez kritiziranja djeteta.

U discipliniranje uključite i svoje dijete

Kada se događa ili se već dogodila situacija u kojoj je dijete napravilo nešto za što je roditelju važno da se ubuduće ne događa, važno je da komunikacija o tome bude dvosmjerna. Umjesto da roditelj jednosmjerno objašnjava djetetu zašto je to što je učinio bilo pogrešno ili opasno, veći učinak će biti ako i dijete potaknemo na razmišljanje o tome i pitamo ga o toj situaciji. Vrlo važan dio je s djetetom istražiti kako u sljedećoj, sličnoj situaciji može reagirati na drukčiji način.

Preoblikujte NE u uvjetno DA

Istraživanja su pokazala da kada čujemo „ne“, automatski ulazimo u obrambeni stav u kojem imamo potrebu braniti se ili boriti, i manje smo opušteni. Stoga je kod discipliniranja djece važno da prva reakcija što rjeđe počinje s „ne“. Naravno, postoje situacije kada je gotovo neizbježno reći „ne“, no postoji i mnogo situacija kada „ne“ možemo zamijeniti „uvjetnim da“.

Kada čujemo „da“, osjećamo veću povezanost s drugom osobom, što potiče suradnju, a to je nešto što uvelike olakšava situacije discipliniranja. „Uvjetno da“ znači da smo potvrdili da smo razumjeli dijete i njegovu želju, ali to ne znači i da će djetetova želja biti ispunjena. Tako možemo reći: „Da, znam da ti je lijepo ovdje u parkiću i da bi se htio još dugo igrati ovdje. Zato ćemo u parkić doći i sutra.“ To ne znači da će dijete s veseljem prihvatiti granicu, ali djetetova reakcija ipak će biti blaža nego da je na prvu čulo „ne“.

Naglašavajte pozitivno

S obzirom na to da je roditeljima važna djetetova dobrobit i sigurnost, ponekad se dogodi da u komunikaciji s djetetom budu veoma naglašene poruke kojima se upućuje na nešto negativno, što žele da dijete promijeni. Naravno da to često ide iz najbolje namjere, no time se pretjerano stavlja naglasak na ono što ne želimo da dijete radi, umjesto da se opiše što želimo da dijete radi. Stoga, umjesto „nemoj trčati“, možemo reći „hodaj polako“; umjesto „pazi da ne udariš“, „budi oprezan“.

Kreativno pristupite situaciji

Roditelji koji su vrlo kreativni i fleksibilni lakše rješavaju situacije discipliniranja djece. Za neke situacije koje se ponavljaju i za koje očekujemo da ćemo trebati dodatno potaknuti dijete, ako situaciji pristupimo kreativno, ubacimo humor ili zaigranost, vjerojatno će proći mnogo lakše i opuštenije i za nas i za dijete.