Granice u odgoju - ne dopustite djetetu da "luta"

"Kad me pogleda svojim okicama, ne mogu reći ne!" Koliko li sam samo puta čula ovu rečenicu u svojoj kliničkoj praksi! Razlozi zbog kojih roditelji u tim situacijama dolaze psihologu najčešće su: "... ja ne mogu više s njim; ne znam što da radim, užasno je tvrdoglava; baca se po podu kad nije po njegovom; vrišti nasred ceste i u trgovini ako joj odmah ne ispunimo želju" i sl. A kako tek roditelji budu razočarani kad im objasnimo da se moraju mijenjati, da ne postoji dugme koje psiholog ili psihijatar samo stisne i dijete se odjednom počne drukčije ponašati i slušati roditelja. Svi roditelji djeci žele najbolje, trude se pružiti im ono što sami nisu imali, ali kad zastanu i vide što su time postigli, često može biti kasno.

Jedan od najtežih oblika iskazivanja ljubavi i brige je postavljanje granica. A upravo granice djetetu tijekom odgoja šalju poruku: Važan si mi, stalo mi je do tebe. Za zdrav emocionalni razvoj ključno je da djeca imaju sigurnu, stabilnu i predvidljivu okolinu, a nju uz topao i brižan odnos s roditeljima dobivaju kroz jasna pravila i očekivanja. Ako to nije tako, djeca teško mogu znati što je dopušteno i prihvatljivo, a što nije. Ako roditelji ne postave jasnu granicu dopuštenoga, dijete ne može znati što očekuju od njega. U takvim situacijama će lutati u traženju granica, pa često i pogriješiti. Pravila i granice daju djetetu osjećaj sigurnosti i uspjeha u onome što radi. Dijete osjeća i brigu o sebi jer roditelji mu daju mogućnost uspjeha u određenim granicama, te na taj način dijete postaje sigurnije, odvažnije i osjeća se voljeno. Iako roditelji često misle da, ako postavljaju granice, djeca će se osjećati loše, neshvaćeno, neispunjeno, upravo je suprotno - djeca kojoj je sve dopušteno i koja nemaju zadanih granica osjećaju se izgubljeno, zanemareno, nevoljeno, kao da se o njima ne vodi briga, kao da nisu važni. Zadatak roditelja ne bi trebao biti da je djetetov zabavljač, uvijek na raspolaganju i da zadovoljava različite želje.

Unatoč tome što je blizak i topao odnos roditelja i djeteta osnova za osjećaj sigurnosti, odgovoran i zreo roditelj će poticati i zdrav stupanj odvajanja djeteta, naravno u skladu s dječjim razvojem. Pretjerana povezanost roditelja i djeteta, koja ograničava samostalnost, onemogućit će djetetu stvaranje kvalitetnih i zdravih emocionalnih veza s drugim ljudima. A kako poticati samostalnost? Tako da, kad dijete želi samostalno jesti prvi put, treba ga pustiti da jede, a ne da ga i dalje hranimo zato jer će se tako manje zaprljati, više će pojesti i slično. Ili mu dopustiti da samo zaveže tenisice kad to želi, i da pritom vodimo računa o vremenu ujutro kad idemo u vrtić i na posao, a ne da kažemo djetetu: Daj ja ću, moramo biti brzi, kasnimo. Takvo roditeljsko ponašanje djetetu šalje poruku: Ti to ne možeš, nesposoban si, a takve poruke dijete ne bi trebalo dobivati od roditelja.

Granice i pravila trebali bi biti jasni, konkretni i dobro definirani. Treba uvažavati potrebe i roditelja i djeteta. Najbolje bi bilo postaviti granice unaprijed, odnosno prije nego što dođe do problema. I bilo bi važno oblikovati ih u afirmativnom obliku, odnosno u razgovoru biti usmjeren na pozitivne ishode. Primjerice: "Možeš ići s društvom van za vikend ako ovaj tjedan budeš imao napisane sve zadaće u školi", a ne: "Nećeš s društvom van za vikend ako ovaj tjedan u školi budeš imao minusa zbog nenapisanih zadaća u školi". Naravno, granice će, na način kako mi o njima ovdje pišemo, biti djelotvorne samo ako se postavljaju u atmosferi ljubavi, prihvaćanja, toplih emocionalnih odnosa i međusobna poštivanja, jer tada ne dovode do stresa u odnosima.

Kad god je moguće, dijete treba pohvaliti i omogućiti mu neke privilegije za poželjna i prihvatljiva ponašanja. Ako se dijete ponaša neprihvatljivo i neprimjereno, važno je biti siguran da zna što je bilo neprihvatljivo u tom ponašanju prije nego što mu se zbog toga ukine neka privilegija.

Ukidanje privilegija nikad ne smije značiti ukidanje roditeljske ljubavi, niti ometati zadovoljavanje djetetovih razvojnih i emocionalnih potreba. Takav oblik postavljanja granica uči djecu da ne mogu uvijek dobiti ono što žele, onog trenutka kad to žele te da budu suosjećajna, poštuju sebe i druge, znaju zadovoljavati vlastite potrebe i želje s odgodom, te se učiti samokontroli.

Prilikom postavljanja granica u odgoju važno je saslušati dijete, donijeti odluku smireno, ne u ljutnji, upoznati dijete s posljedicama određenog ponašanja ako ne poštuje dogovor te, osnovno, biti dosljedan. Kad su djeca ljuta i frustrirana, ne smijemo ih ismijavati, rugati im se, okrivljavati ih, kritizirati, tješiti ili zaustavljati u iskazivanju emocija, a pogotovo ne mijenjati svoju odluku. U velikom broju slučajeva roditeljima je najteže ostati dosljedan, a to je najveća pogreška koju mogu učiniti, jer djeca tako uče da pravila ne postoje, da roditelje mogu nagovoriti, izmanipulirati, da zapravo ne moraju slijediti pravila i da za to ne postoje posljedice. A potom se jako iznenade kad, primjerice, krenu u školu, pa učiteljica primjenjuje pravila i daje minuse za neispunjene zadatke ili u adolescenciji kad ostanu vani nakon zakonske granice, pa ih policija privede i zove roditelje i socijalnu službu... Ako ste dosljedni, dijete će znati da se o granicama ne može pregovarati bilo kada i bilo gdje. To, naravno, ne znači da treba biti rigidan cijelo vrijeme. Katkad je potrebna i fleksibilnost, ako dijete navede pravi argument ili vi vidite da mu je do nečega iznimno stalo - na taj način mu dajete do znanja da uvažavate njegovo mišljenje i cijenite ga.

Granice ne trebaju biti postavljene "jednom zauvijek", nego se s vremenom trebaju mijenjati. Treba ih prilagođavati kako djeca rastu i razvijaju razinu odgovornosti. Uz to, kod postavljanja granica ne smije se dovoditi u pitanje ljubav prema djetetu niti povjerenje. Granice su samo linije koje označavaju koje ponašanje je prihvatljivo, a koje nije. To djetetu daje do znanja dokle smije ići prije nego što njegovo ponašanje postane neprihvatljivo. Dobro postavljene granice nisu utemeljene na djetetovu strahu od roditelja niti na strahu od ljutnje i kazne. One dopuštaju djetetu da pozitivne i negativne posljedice doživi u sigurnom okruženju bezuvjetne roditeljske ljubavi. Također, takve granice omogućuju djeci da budu odgovorna za svoje ponašanje.

Vrlo često mi se događa da mi djeca kažu: Imam i ja prava, ne smije mi mama/tata tako naređivati, ja se hoću igrati, ili stariji: Što mi mogu, imam pravo ostati vani do kad hoću, nemaju mi oni pravo to zabranjivati... Takve rečenice su često rezultat sadržaja u medijima i na internetu koji čuju, pročitaju, pa ih onda koriste na način koji je njima prihvatljiv ili da dobiju ono što žele. No, do najvećih teškoća dolazi kad se i njihovi roditelji zbune i onda se zabrinu i pitaju narušavaju li oni doista dječja prava i čine li nešto loše kao roditelji. Tada je važno da i jedni i drugi znaju kako uz razna prava koja imamo idu i odgovornosti. Kod djece i mladih roditelji trebaju moći procijeniti koliko odgovornosti dijete može snositi s obzirom na svoj razvoj, dob, sposobnosti, jer nije isto kad jednogodišnje dijete slučajno gurne vazu koja se razbije ili kad adolescent u ljutnji baci vazu na roditelja. Ako se roditelj teško snalazi u tome kolika razina odgovornosti je prikladna za koju dob, što je posve očekivano, dobro je savjetovati se s vrtićkim/školskim psihologom, otići na predavanja o roditeljskim vještinama, u "školu za roditelje" i sl...

Za kraj, dobar i kvalitetan odgoj gradi se na bezuvjetnoj ljubavi, psihološkoj i emocionalnoj dostupnosti djetetu, strpljivosti, poštovanju, toleranciji, ohrabrivanju i prihvaćanju, ali i preuzimanju roditeljskih obveza i odgovornosti za postavljanje i održavanje jasnih pravila i granica koji se slijede i poštuju.