Zlikovci muče iz užitka

Dječje zdravlje / Odgoj Ozren Podnar prof.

Zlostavljače je gotovo nemoguće preodgojiti, pa ih treba fizički spriječiti da dolaze u kontakt sa žrtvama

Jedna od najtežih zabluda je da su "svi ljudi dobri" te da je nečije ružno ophođenje prema drugome posljedica nehata ili straha. Istina je mnogo neugodnija. Mnogi su ljudi zli i nanose bol drugome namjerno, smišljeno i iz užitka, a nipošto iz straha.

Sklonost mučenju uočljiva je u dječjoj dobi, bilo da je usmjerena prema životinjama, drugoj djece ili, rjeđe, odraslima. Današnja psihijatrija smatra da je zlostavljačka narav urođena u obliku predispozicije, ali da obično ostaje uspavana dok je neka okolnost ne aktivira. Ta okolnost može biti trpljenje nasilja na vlastitoj koži, svjedočenje nasilju, ali i preblag odgoj obilježen stalnim popuštanjem i udovoljavanjem. Međutim, neka su djeca nasilna posve neovisno o vanjskim utjecajima, jednostavno zato što su takva po prirodi.

Zlostavljanje, osobito među djecom, u Hrvatskoj se često naziva engleskom riječju bullying. Međutim, taj izraz izvorno nije ograničen na nasilje u dječjoj dobi. To je svaka aktivnost čija je svrha nanošenje tjelesne ili duševne boli drugoj osobi, a ima veze sa sadizmom i psihopatijom.

Iako su škola i dječje igralište područja na kojima se sklonost maltretiranju iskazuje u ranoj dobi, mentalni sklop koji je odgovoran za mučenje jednak je kod djece i kod starijih koji tuku ukućane ili šikaniraju suradnike. Mali se sadisti mogu okomiti i na životinje, pa nije rijetkost da sakate ptice, pale mačkama repove ili bacaju životinje s vrha zgrade.

Zlostavljanje se može sastojati od očiglednih postupaka, poput udaranja, zadirkivanja, ismijavanja, nazivanja pogrdnim imenima ili otimanja stvari, ali i od podmuklijih radnji, kao što su širenje glasina i tračeva o žrtvi te isključivanje iz društva. Dječaci češće pribjegavaju fizičkom nasilju, a djevojčice su vještije u spletkarenju, ignoriranju i vrijeđanju. No, sve češće i djevojčice jedna drugu fizički napadaju.

Što se zbiva sa žrtvama

Tipična je žrtva zlostavljanja dijete koje ima neke od sljedećih osobina: neprivlačnost, tjelesna krhkost, psihička osjetljivost, slabije materijalno stanje, život bez jednog ili oba roditelja, ili pripadnost drugoj rasi.

Djeci koja trpe zlostavljanje u krugu vršnjaka ugroženo je zdravlje. Stres od zlostavljanja, pa i od samog očekivanja da će do zlostavljanja doći, negativno utječe na rad mozga i drugih organa. Kad netko trpi stres, organizam luči stresne hormone (CRH - kortikotropin oslobađajući hormone; ACTH - adrenokortikotropni hormon; kortizol), koji narušavaju normalnu moždanu kemiju i rad moždanih stanica. Zbog toga, šikaniranje u djetinjstvu može ostaviti doživotne ožiljke na psihi žrtve.

Roditelji i nastavnici imaju zakonsku i moralnu obvezu spriječiti i onemogućiti svako zlostavljanje. Maltretiranom djetetu treba pomoći čim se uoči da je žrtva. Da mu se nešto ružno događa, vidljivo je ako je postalo povučenije i zamišljenije, ako je tužno, zabrinuto ili uplašeno, ako počne zamuckivati ili mu oslabi apetit, ako nastoji izbjeći odlazak u školu ili na igralište, ili ako govori o samoozljeđivanju ili čak smrti. Obratite pozornost i na moguće ozljede, poderotine, mrlje na odjeći, izgubljene (zapravo otete) stvari i slično.

Utvrdite li da je dijete zlostavljano, objasnite mu da nije ono krivo i nikako ne pretpostavljajte da je svojim postupcima izazvalo zlostavljača, jer to gotovo nikada nije slučaj! Katkad, kod blagih i umjereno teških zlostavljača, djeluje upozorenje žrtvinih roditelja ili staratelja i povremeni, nenajavljeni posjeti školi, tek toliko da se zlostavljač osjeti nesigurno. Uz to, uvijek je potrebno obavijestiti nadležne u školi i inzistirati na žurnom rješenju problema, i to u korist i na dobrobit žrtve.

Nastavnik, ravnatelj i školski psiholog moraju zaštititi žrtvu i osigurati neodgodiv i trajan prekid zlostavljanja. Potrebno je fizički spriječiti počinitelja da dolazi u kontakt sa žrtvom, zaprijetiti i provesti stroge sankcije u slučaju nepridržavanja i obavijestiti mučiteljeve roditelje da će protiv njih biti podnesena kaznena prijava ako maltretiranje smjesta ne prestane. Nikako ne dolazi u obzir upućivanje žrtve da se "sama dogovori"(!) sa zlostavljačem, jer je to jednako inteligentno kao predložiti kokošima da se same dogovore s gladnom lisicom.

Nažalost, većina odgajatelja nema odvažnosti postupiti odlučno, a posao im otežavaju i neučinkovito pravosuđe i primitivan duh naše sredine. U Hrvatskoj nasilničkom ponašanju među djecom pogoduje patrijarhalni mentalitet, koji se temelji na nasilnom provođenju volje tjelesno najjačeg člana kućanstva. Tamo gdje zakonodavci i policija toleriraju nasilje jakih nad slabima, jer je to "prirodan red stvari", djeca žrtve zlostavljanja imaju vrlo malih izgleda za dobivanje pomoći, dok zlostavljač može mirno spavati. U takvoj je sredini teže provoditi sistematičnu prevenciju i borbu protiv dječjeg zlostavljanja, koja na koncu ovisi tek o trudu odvažnih dobronamjernih pojedinaca.

NEMILOSRDNO PROTIV ZLOSTAVLJAČA

Neovisno o biološkoj podlozi zlostavljačkog ponašanja, zlostavljači ne smiju uživati nikakav zakonski imunitet za svoje postupke, jer njih hormoni ne prisiljavaju da budu zločesti niti im oduzimaju mogućnost samokontrole. Biti zao jednostavno znači uživati u pogrešnim stvarima, a na društvu je da takve pojedince pravodobno i trajno spriječi, pa makar i nasilnim zakonskim mjerama. Čak je dvojbeno je li uputno zlostavljačku narav smatrati duševnim (ili uopće zdravstvenim) poremećajem, jer ne pati samo čovjek koji posjeduje takvu narav, nego i njegova okolina.

Riječ je o poremećaju društvene prilagodbe, koju će jednog dana biti moguće ispravljati neposrednim djelovanjem na mozak, preokretanjem fizioloških reakcija koje izazivaju užitak pri nanošenju boli. Kemijskim sredstvima ili operativnim zahvatima zločeste ljude treba reprogramirati tako da već i pri samoj pomisli da nekoga muče i sami dožive nesnosnu muku, koja će ih odvratiti od zlog nauma. Pokušaji preodgoja psihopata i sociopata razgovorom i pregovaranjem upravo su komično naivni i samo učvršćuju zlikovca u uvjerenju da može i dalje nekažnjeno činiti zlo.

Kako je "divno zlostavljati"

Zastrašujuća je naivnost dječjih psihologa koji dijete zlostavljača pitaju "što ga muči da je takav", jer nije nužno da zlostavljača vodi ikakva frustracija. Postoje neurofiziološka obilježja koja programiraju ljudski živčani sustav da uživa u tuđoj muci, kao što većina ljudi uživa u jagodama sa šlagom ili sunčanju na plaži.

Istraživači na Čikaškom sveučilištu dokazali su 2008. ono što milijuni žrtava znaju od djetinjstva. Mozgovi zločeste djece ustrojeni su tako da osjećaju ugodu kad gledaju druge kako pate. To su znanstvenici utvrdili uz pomoć nove tehnike snimanja moždane aktivnosti. Ispitanicima, momcima od 16 do 18 godina s poviješću laganja, krađa, vandalizma i nasilništva, pokazivani su filmovi s neugodnim prizorima ljudi koji trpe incidente. Pritom su im snimani mozgovi, a snimke su pokazale aktivaciju dijelova mozga uobičajeno povezanih s doživljajem ugode.

Nevjerojatno, znanstvenici poput autora istraživanja Benjamina Laheyja, rekli su da nisu očekivali takav rezultat, vjerujući da kod zločeste djece nema nikakvih emocionalnih reakcija kad čine ili svjedoče zlu. "Mislimo da rezultati istraživanja pokazuju da oni (zločesta djeca) vole gledati ljude kako pate. Ugoda koju sami osjećaju daje im novi poticaj svaki put kad maltretiraju druge", komentirao je Lahey nakon što ga je istraživanje "prosvijetlilo". A mogao je jednostavno pitati bilo koje maltretirano dijete ili odraslog čovjeka i taj bi mu jasno rekao: mučiteljeve oči uvijek sjaje od užitka!

Datum objave članka: 1. 2. 2010.