Zašto su važni probavni enzimi?

Enzimi su velike biološke molekule koje kataliziraju (ubrzavaju) različite reakcije u organizmu.

Većina od 5000 dosad poznatih enzima u ljudskom tijelu su proteini po kemijskom sastavu, s tim da je svaki pojedini enzim odgovoran za specifični supstrat i djeluje na specifične reakcije.
 

GLAVNE ZNAČAJKE ENZIMA

* potrebni su za odvijanje kemijskih reakcija - kataliziraju ih (ubrzavaju)
* nužni su za razgradnju hrane
* uništavaju se termičkom obradom hrane
* mogu spriječiti truljenje djelomično probavljenih proteina, neželjenu fermentaciju ugljikohidrata i kvarenje masti u probavnom sustavu
* enzimi proizvedeni iz biljnih supstrata (plant based) su najučinkovitiji; postaju aktivni neposredno nakon unošenja u organizam

Enzimi se dijele u tri velike skupine:

• metabolički enzimi
• prehrambeni enzimi
• probavni enzimi.

Metabolički enzimi

Metabolički enzimi su najbrojniji i sudjeluju u svim tjelesnim procesima (disanje, govor, kretanje, razmišljanje, ponašanje, održavanje imunosnog sustava).

Svaki organ, tkivo i stanica u ljudskom organizmu ovisan je o reakcijama koje kataliziraju metabolički enzimi. Bez njih stanice ne bi mogle preživjeti, a život kao takav ne bi postojao.
 

Prehrambeni enzimi

Prehrambeni enzimi čine drugu skupinu enzima, koji su u velikim količinama prisutni u sirovim namirnicama i započinju proces probave u ustima i želucu.

Enzimi u sirovoj hrani, posebice u sirovim fermentiranim namirnicama, pomažu proces probave i smanjuju potrebu tijela za proizvodnjom probavnih enzima. No, valja imati na umu da su enzimi iz sirove hrane dovoljni samo za probavu određene namirnice, i ne skladište se u organizmu te da toplinskom obradom namirnica većina enzima biva uništena.

Probavni enzimi

Probavni enzimi su proteini koji su ključni za pravilnu probavu i apsorpciju hranjivih tvari.

​sudjeluju u svim fazama probavnog procesa i omogućuju razgradnju hrane koju jedemo na manje molekule koje naše tijelo može apsorbirati i putem krvi transportirati do svih stanica organizma.

Čine treću veliku skupina enzima, kojih ima oko 20.

Većina probavnih enzima stvara se u gušterači i izlučuje u početni dio crijeva.

Probavni enzimi uključuju:

• proteaze - za probavu proteina
• lipaze - za probavu masnoća
• amilaze - za probavu ugljikohidrata.

Ljudski organizam ne proizvodi enzim celulazu, koji je potreban za razgradnju vlakana, pa ga je stoga potrebno unijeti u organizam kroz sirove namirnice.

Kako je neprobavljena ili nedovoljno probavljena hrana podložna procesima truljenja u probavnom sustavu, na taj se način organizmu oduzima energija i potiče razmnožavanje parazita, gljivica, bakterija i drugih mikroorganizama koji uzrokuju različite bolesti i zdravstvene tegobe (gastritis, Crohnova bolest, divertikulitis…).

Neodgovarajuća aktivnost probavnih enzima može biti povezana i s razvojem drugih upalnih procesa u tijelu, kao i s pojavom određenih tegoba (herpes, migrena, kožni osip, loš zadah…).
 

Četrdesetih godina 20. stoljeća dr. Edward Howell počinje proučavati koncept enzimskog potencijala, koji naknadno dobiva veliku podršku.

Naime, organizam proizvodi metaboličke i probavne enzime po potrebi, s tim da je dokazano kako starenjem proizvodi sve manje količine enzima. Upravo se ta ograničena mogućnost proizvodnje enzima naziva enzimski potencijal.

Dr. Howell je ujedno formulirao i sljedeći enzimski nutricionistički aksiom: "Duljina života obrnuto je proporcionalna mjeri iscrpljenosti enzimskog potencijala organizma. Povećano uzimanje prehrambenih enzima promiče smanjenje mjere iscrpljenosti enzimskog potencijala".

Drugo pravilo se može izraziti na sljedeći način: "Cjelovita hrana daje zdravlje, a hrana bogata enzimima osigurava neograničenu energiju."

Enzimski potencijal svakog od nas ovisan je o našem DNA, tj. naslijeđu. Neki ljudi imaju velik enzimski potencijal i dobrog su zdravlja, unatoč načinu života. Oni mogu jesti i piti kad žele i što žele, izbjegavati vježbanje, imati stresan posao, a i dalje su dobrog zdravlja i rijetko bolesni. S druge, pak, strane postoje osobe koje su vrlo često bolesne, unatoč tome što vode računa o svakom aspektu svoga života.

Većini ljudi potrebno je tri do deset dana za razgradnju, apsorpciju i eliminaciju svakoga pojedinog obroka. To drugim riječima znači da je organizam u konstantnom stanju probave, što iziskuje veliku potrošnju energije na proizvodnju probavnih enzima. 

Preopterećenost probavnih organa skraćuje životni vijek, smanjuje otpornost organizma na stres te dovodi do bolesti.

Kako bismo sačuvali svoj enzimski potencijal, potrebno je smanjiti potrebu za proizvodnjom probavnih enzima konzumiranjem sirovih namirnica, smanjenim unosom kalorija ili nadopunom enzima izvana.

Pritom valja voditi računa o sljedećem: koliko god je važno uključiti mnoštvo sirovih namirnica u našu prehranu, određeni nutrijenti postaju lakše dostupni za apsorpciju upravo kuhanjem, koje također neutralizira mnoge toksine koji se prirodno nalaze u biljnoj hrani. Stoga je svakodnevnu prehranu najbolje uravnotežiti na način da se u organizam u dovoljnoj količini unose i sirove i termički obrađene namirnice.

Zbog povezanosti mnogih reakcija u tijelu na način da je produkt jedne reakcije supstrat za iduću, nedostatna ili pretjerana aktivnost enzima može rezultirati genetskim poremećajem (npr. fenilketonurija - prirođeni metabolički poremećaj koji karakterizira povišena koncentracija fenilalanina u serumu zbog nedostatne aktivnosti enzima fenilalanin hidroksilaze.)
 

Tijekom procesa probave dolazi do razgradnje velikih molekula koje unosimo hranom  ugljikohidrata, masti i proteina.

Razgradnja ugljikohidrata

Probava hrane počinje već u usnoj šupljini razgradnjom ugljikohidrata djelovanjem enzima ptijalina iz sline.

U želucu nema razgradnje ugljikohidrata.

Nakon što sadržaj želuca dospije u dvanaesnik, miješa se s izlučevinama gušterače, koje sadrže velike količine amilaze, koja služi za daljnju razgradnju ugljikohidrata. 

Nakon potpune razgradnje, monosaharidi se kroz stijenku tankog crijeva apsorbiraju u krvotok.
 

Razgradnja proteina

Razgradnja proteina započinje u želucu, djelovanjem enzima pepsina, koji djeluje u kiselom pH mediju.

Pepsin je jedini probavni enzim koji razgrađuje kolagen (sastavni dio vezivnog tkiva), tako da je nužan za probavu mesa.

Nakon prijelaza sadržaja iz želuca u gornji dio tankog crijeva (dvanaesnik i jejunum), na red dolaze proteolitički enzimi gušterače (npr. tripsin i kimotripsin), koji djeluju u lužnatom okruženju.

Razgradnja proteina na aminokiseline završava u tankom crijevu, iz kojeg se apsorbiraju u krvotok.

Razgradnja masti

Masti u hrani nalaze se u obliku triglicerida, fosfolipida i estera kolesterola. Iako sam kolesterol ne sadrži masne kiseline, pa nije mast, nego sterol, probavlja se i apsorbira poput masti.

Vrlo mali dio masti počinje se razgrađivati u ustima djelovanjem enzima lipaze iz sline.

Ostatak masti se probavlja u tankom crijevu, dakle u lužnatom okruženju, djelovanjem skupine enzima pod nazivom lipaze, koje proizvode gušterača ili stanice tankog crijeva.

Monogliceridi i masne kiseline ulaze u stanice epitela, odakle preko prsnog limfovoda ulaze u krvotok.
 

Iako još nije jednoznačno jasno zašto pojedini ljudi razvijaju intoleranciju na hranu, odnosno neke sastojke iz hrane, poznato je da u većini slučajeva intolerancija nastaje zbog nedostatka nekih probavnih enzima.

Neki oblik nepodnošenja hrane pogađa otprilike 20 posto odrasle populacije, pri čemu se intolerancije javljaju kod 15 posto populacije, a alergije samo kod dva do pet posto osoba.

Poremećaj u razgradnji nekih sastojaka hrane ima za posljedicu reakciju organizma povezanu s konzumacijom određene vrste namirnica

Kad govorimo o nedostatku probavnih enzima, razlikujemo nekoliko uobičajenih nedostataka:

• nedostatak laktaze (intolerancija na laktozu) - možda je najpoznatiji nedostatak probavnog enzima. Laktaza razgrađuje laktozu, šećer koji se nalazi u mlijeku i mliječnim proizvodima. Bez dovoljno laktaze, konzumiranje mliječnih proizvoda može dovesti do probavnih tegoba poput nadutosti, plinova i proljeva.
• intolerancija na fruktozu
• intolerancija na gluten
• nedostatak lipaze - lipaza pomaže u razgradnji masti, a nedostatak može uzrokovati masnu stolicu neugodna mirisa i gubitak težine
• nedostatak amilaze - amilaza razgrađuje ugljikohidrate, a niske razine mogu rezultirati proljevom i bolovima u trbuhu nakon konzumiranja škrobne hrane.
• nedostatak saharoze-izomaltaze - ovo rijetko stanje utječe na probavu šećera i nekih škrobova, uzrokujući proljev i bol u trbuhu
• egzokrina insuficijencija gušterače - nastaje kada gušterača ne proizvodi dovoljno probavnih enzima, što utječe na probavu masti, proteina i ugljikohidrata.
   

Intolerancija laktoze nastaje zbog manjka ili nedostatka enzima laktaze u probavnom sustavu. Iako nije po život opasna bolest, može znatno umanjiti kvalitetu života.

Njezina učestalost varira, pa tako među bjelačkim stanovništvom Europe i SAD-a iznosi sedam do 20 posto, a gotovo 90 posto Azijaca ne tolerira laktozu.

Prema dosadašnjim podacima, svaka treća osoba koja smatra da ima intoleranciju laktoze zapravo je nema.

O štetnosti samodijagnoze intolerancije laktoze svjedoči i studija koja je pokazala da se izbacivanje mlijeka i mliječnih proizvoda kod adolescentica negativno odrazilo na kvalitetu kostiju, a samo kod trećine njih potvrđena je intolerancija laktoze.

Ako je smanjena aktivnost enzima laktaze, koji razgrađuje laktozu na glukozu i galaktozu, 75 posto neprobavljene laktoze dospijeva u debelo crijevo.

Crijevne bakterije koriste laktozu kao hranu, zbog čega nastaju plinovi, a prisutnost laktoze u debelom crijevu ujedno navlači vodu. Posljedica su neugodni simptomi: nadutost, grčevi, proljev i povraćanje, koji se javljaju najčešće do dva sata nakon obroka mlijeka ili mliječnih proizvoda.

Kako zlatnog testa za postavljanje dijagnoze intolerancije laktoze nema, preporučuje se učiniti biopsiju sluznice tankog crijeva, test tolerancije laktoze, te C13 laktoza dišni test.

Većina osoba koje ne podnose laktozu mogu probaviti do 6 g laktoze, što bi značilo oko 1,2 dl mlijeka. Stoga se preporučuje konzumiranje manjih količina mliječnih proizvoda češće tijekom dana kako bi se unos laktoze uskladio s količinom proizvedenog enzima laktaze.

Postupno povećanje unosa mliječnih proizvoda, raspoređujući ih po obrocima, kod nekih ljudi uzrokuje promjenu strukture crijevne flore i povećanje mogućnosti tolerancije fermentiranih proizvoda, pa nepoželjni simptomi mogu nestati.

Uz to, preporučuje se i nadomjesno uzimanje enzima laktaze uz obrok bogat laktozom.

Voćni šećer fruktoza najslađi je prirodni šećer, a zastupljen je u voću, medu, voćnim sokovima, alkoholnim pićima, te proizvodima zaslađenima fruktozom.

Od ovog oblika intolerancije pati oko sedam do 11 posto populacije.

Razlikujemo dva oblika intolerancije fruktoze:

• nasljedna intolerancija fruktoze (NIF) - rijetka je genetička bolest karakterizirana nedostatkom enzima odgovornog za jetreni metabolizam prehrambene fruktoze, zbog čega unošenje fruktoze izaziva simptome poput jakih bolova u trbuhu i povraćanja. Kako je dijagnosticiranje NIF-a prilično teško, jedini način da se utvrdi da netko pati od ove bolesti je provođenje jednog od sljedećih testova: analiza aktivnosti enzima aldolaze (u tkivu jetre), test tolerancije fruktoze i neinvazivni DNA test.
• prehrambena intolerancija fruktoze (malapsorpcija fruktoze) - ima ukupnu pojavnost u oko 50 posto zdravih odraslih osoba, a tek je nedavno priznata kao klinički problem. Neprobavljena fruktoza djeluje kao osmotsko opterećenje i uzrokuje brzu pokretljivost crijeva i pojavu proljeva. Bakterijska fermentacija fruktoze rezultira formiranjem plinova i pojavom drugih simptoma, poput nadutosti i mučnine.

Moguće rješenje za ovu vrstu intolerancije je uzimanje enzima ksiloza-izomeraze, koji u crijevima fruktozu pretvara u glukozu.
 

Važno znati da intolerancija glutena nije isto što i celijakija i alergija na pšenicu. 

Intolerancija glutena samo je jedan vid netolerancije glutena, koja uključuje tri različita stanja:

• alergija na pšenicu - alergijska reakcija na hranu koja sadrži pšenicu
• intolerancija glutena (preosjetljivost na gluten koja nije celijakija ili necelijakijska preosjetljivost na gluten) - stanja ljudi koji ne podnose gluten u hrani i imaju simptome slične celijakiji, s tom razlikom što tijelo ne proizvodi antitijela tipična za celijakiju i ne dolazi do oštećenja crijevne sluznice
• celijakija - autoimuna bolest u kojoj tijelo razvija antitijela na gluten, što oštećuje sluznicu crijeva.
   

Egzokrina insuficijencija gušterače označava nemogućnost gušterače (pankreasa) da luči dovoljne količine probavnih enzima, zbog čega posljedično nije moguća normalna probava hrane.

Ovaj poremećaj je prisutan kod raznih bolesti, kao što su cistična fibroza, kronična upala gušterače (kronični pankreatitis), rak gušterače.

Osnovna klinička posljedica egzokrine pankreasne insuficijencije su:

• maldigestija - često se očituje sličnim početnim tegobama kao malapsorpcija, s tom razlikom da je u ovom slučaju sluznica tankog crijeva uredna
• malapsorpcija masti i vitamina topljivih u mastima - često rezultira masnom stolicom i gubitkom na tjelesnoj težini.

Egzokrina funkcija gušterače određuje se mjerenjem razine fekalne elastaze.

Prepoznavanje i odgovarajuće liječenje ovoga poremećaja bitno utječu na smanjenje najčešćih simptoma, poboljšanje nutritivnog statusa i posljedično smanjenje obolijevanja i smrtnosti.

Okosnica liječenja je nadoknada enzima gušterače.
 

Osim navedenih oblika intolerancije na hranu zbog nedostatka određenih probavnih enzima, treba spomenuti i sindrom kratkog crijeva.

Sindrom kratkog crijeva je poremećaj kojeg obično prati sindrom malapsorpcije (sindrom nedovoljne apsorpcije jednostavnih hranjivih tvari - aminokiselina, masti, vitamina ili monosaharida - iz crijeva).

Kod odraslih se ovaj sindrom najčešće pojavljuje kao posljedica kirurškog liječenja Crohnove bolesti, malignih bolesti ili zračenja, a kod djece nakon kirurškog liječenja različitih bolesti probavnog sustava.

Simptomi ovise o fiziološkim karakteristikama i prilagodbi preostalog dijela tankog crijeva.

Za manifestacije kliničke slike važni su mjesto i veličina resekcije:

• u slučaju odstranjenja manje od 100 cm tankog crijeva, prisutan je proljev
• ako je odstranjeno više od 100 cm tankog crijeva, pojavljuje se masna stolica
• ako se odstrani više od pola tankog crijeva, znatno je izražena malapsorpcija.

Nakon operacije, oboljelima se hrana i tekućina daju intravenskim putem, s tim da neke osobe moraju nastaviti s intravenoznim hranjenjem do kraja života.