Zašto su važni probavni enzimi?

Bolesti i stanja / Unutarnje bolesti doc. dr. sc.   Marinko Marušić dr. med., spec. internist - gastroenterolog

Enzimi sudjeluju u svim fazama probavnog procesa - omogućuju probavu hrane i prenošenje hranjivih sastojaka do svih stanica

Enzimi su velike biološke molekule koje kataliziraju (ubrzavaju) različite reakcije u organizmu. Većina od 5000 dosad poznatih enzima u ljudskom tijelu po kemijskom su sastavu proteini, s tim da je svaki pojedini enzim odgovoran za specifični supstrat i djeluje na specifične reakcije. Enzimi se dijele u tri velike skupine: metabolički, prehrambeni i probavni.

Metabolički enzimi najbrojniji su i sudjeluju u svim tjelesnim procesima (disanje, govor, kretanje, razmišljanje, ponašanje, održavanje imunosnog sustava). Svaki organ, tkivo i stanica u ljudskom organizmu ovisan je o reakcijama koje kataliziraju metabolički enzimi. Bez njih stanice ne bi mogle preživjeti, a život kao takav ne bi postojao.

Prehrambeni enzimi čine drugu skupinu enzima, koji su u velikim količinama prisutni u sirovim namirnicama i započinju proces probave u ustima i želucu. Enzimi u sirovoj hrani, posebice u sirovim fermentiranim namirnicama, pomažu proces probave i smanjuju potrebu tijela za proizvodnjom probavnih enzima. No, valja imati na umu da su enzimi iz sirove hrane dovoljni samo za probavu određene namirnice, i ne skladište se u organizmu, ali i da toplinskom obradom namirnica većina enzima biva uništena.

Probavni enzimi čine treću veliku skupina enzima, kojih ima oko 20. Sudjeluju u svim fazama probavnog procesa i omogućuju probavu unesene hrane i prenošenje njezinih hranjivih sastojaka putem krvi do svih stanica organizma. Većina probavnih enzima stvara se u gušterači i izlučuje u početni dio crijeva. Probavni enzimi uključuju proteaze za probavu proteina, lipaze za probavu masnoća i amilaze za probavu ugljikohidrata. Ljudski organizam ne proizvodi enzim celulazu, koji je potreban za razgradnju vlakana, pa ga je stoga potrebno unijeti u organizam sirovim namirnicama. Kako je neprobavljena ili nedovoljno probavljena hrana podložna procesima truljenja u probavnom sustavu, na taj se način organizmu oduzima energija i potiče razmnožavanje parazita, gljivica, bakterija i drugih mikroorganizama koji uzrokuju različite bolesti i zdravstvene tegobe (gastritis, Crohnova bolest, divertikulitis…). Neodgovarajuća aktivnost probavnih enzima može biti povezana i s razvojem drugih upalnih procesa u tijelu, kao i s pojavom određenih tegoba (herpes, migrena, kožni osip, loš zadah…).

ZAŠTO SU NAM ENZIMI BITNI?

- potrebni su za odvijanje kemijskih reakcija - kataliziraju ih (ubrzavaju)
- nužni su za razgradnju hrane
- uništavaju se termičkom obradom hrane
- mogu spriječiti truljenje djelomično probavljenih proteina, neželjenu fermentaciju ugljikohidrata i kvarenje masti u probavnom sustavu
- oni proizvedeni iz biljnih supstrata (plant based) su najučinkovitiji; postaju aktivni neposredno nakon unošenja u organizam

Probava počinje u ustima

Probava hrane počinje već u usnoj šupljini razgradnjom ugljikohidrata djelovanjem enzima ptijalina iz sline. U želucu nema razgradnje ugljikohidrata, no nakon što sadržaj želuca dospije u dvanaesnik, miješa se s izlučevinama gušterače, koje sadrže velike količine amilaze, koja služi za daljnju razgradnju ugljikohidrata. Nakon potpune razgradnje, monosaharidi se kroz stijenku tankog crijeva apsorbiraju u krvotok.

Razgradnja proteina započinje u želucu, djelovanjem enzima pepsina, koji djeluje u kiselom pH mediju. Pepsin je jedini probavni enzim koji razgrađuje kolagen (sastavni dio vezivnog tkiva), tako da je nužan za probavu mesa. Nakon prijelaza sadržaja iz želuca u gornji dio tankog crijeva (dvanaesnik i jejunum), na red dolaze proteolitički enzimi gušterače (npr. tripsin i kimotripsin), koji djeluju u lužnatom okruženju. Razgradnja proteina na aminokiseline završava u tankom crijevu, iz kojeg se apsorbiraju u krvotok.

Masti u hrani nalaze se u obliku triglicerida, fosfolipida i estera kolesterola. Iako sam kolesterol ne sadrži masne kiseline, pa nije mast, nego sterol, probavlja se i apsorbira poput masti. Vrlo mali dio masti počinje se razgrađivati u ustima djelovanjem enzima lipaze iz sline. Ostatak masti probavlja se u tankom crijevu, dakle u lužnatom okruženju, djelovanjem skupine enzima pod nazivom lipaze, koje proizvode gušterača ili stanice tankog crijeva. Monogliceridi i masne kiseline ulaze u stanice epitela, odakle preko prsnog limfovoda ulaze u krvotok.

Enzimski potencijal

Četrdesetih godina 20. stoljeća dr. Edward Howell počinje proučavati koncept enzimskog potencijala, koji naknadno dobiva veliku podršku. Naime, organizam proizvodi metaboličke i probavne enzime po potrebi, s tim da je dokazano kako starenjem proizvodi sve manje količine enzima. Upravo se ta ograničena mogućnost proizvodnje enzima naziva enzimski potencijal.

Dr. Howell formulirao je i sljedeći enzimski nutricionistički aksiom: "Duljina života obrnuto je proporcionalna mjeri iscrpljenosti enzimskog potencijala organizma. Povećano uzimanje prehrambenih enzima promiče smanjenje mjere iscrpljenosti enzimskog potencijala". Drugo pravilo može se izraziti na sljedeći način: "Cjelovita hrana daje zdravlje, a hrana bogata enzimima osigurava neograničenu energiju."

Potencijal svakog od nas ovisan je o našem DNA, tj. naslijeđu. Neki ljudi imaju velik enzimski potencijal i dobrog su zdravlja, unatoč načinu života. Oni mogu jesti i piti kad žele i što žele, izbjegavati vježbanje, imati stresan posao, a i dalje su dobrog zdravlja i rijetko bolesni. S druge, pak, strane postoje osobe koje su vrlo često bolesne, unatoč tome što vode računa o svakom aspektu svoga života.

Većini ljudi potrebno je tri do deset dana za razgradnju, apsorpciju i eliminaciju svakoga pojedinog obroka. To drugim riječima znači da je organizam u konstantnom stanju probave, što iziskuje veliku potrošnju energije na proizvodnju probavnih enzima. Preopterećenost probavnih organa skraćuje životni vijek, smanjuje otpornost organizma na stres te dovodi do bolesti. Zato, kako bismo sačuvali svoj enzimski potencijal, potrebno je smanjiti potrebu za proizvodnjom probavnih enzima konzumiranjem sirovih namirnica, smanjenim unosom kalorija ili nadopunom enzima izvana. No, pritom valja voditi računa o sljedećem: koliko god je važno uključiti mnoštvo sirovih namirnica u našu prehranu, određeni nutrijenti postaju lakše dostupni za apsorpciju upravo kuhanjem, koje također neutralizira mnoge toksine koji se prirodno nalaze u biljnoj hrani. Stoga je svakodnevnu prehranu najbolje uravnotežiti na način da se u organizam u dovoljnoj količini unose i sirove i termički obrađene namirnice.

Zbog povezanosti mnogih reakcija u tijelu na način da je produkt jedne reakcije supstrat za iduću, nedostatna ili pretjerana aktivnost enzima može rezultirati genetskim poremećajem (npr. fenilketonurija).

Intolerancije na hranu

Intolerancija na hranu je reakcija organizma povezana s konzumacijom određene vrste namirnica. Neki oblik nepodnošenja hrane pogađa otprilike 20 posto odrasle populacije, pri čemu se intolerancije javljaju kod 15 posto populacije, a alergije samo kod dva do pet posto osoba. Iako još nije jednoznačno jasno zašto pojedini ljudi razvijaju intoleranciju na neke sastojke iz hrane, poznato je da u većini slučajeva nastaje zbog nedostatka nekih probavnih enzima.

Intolerancija laktoze

Intolerancija laktoze nastaje zbog manjka ili nedostatka enzima laktaze u probavnom sustavu. Iako nije po život opasna bolest, može znatno umanjiti kvalitetu života. Njezina učestalost varira, pa tako među bjelačkim stanovništvom Europe i SAD-a iznosi sedam do 20 posto, a gotovo 90 posto Azijaca ne tolerira laktozu.

Prema dosadašnjim podacima, svaka treća osoba koja smatra da ima intoleranciju laktoze zapravo je nema. O štetnosti samodijagnoze intolerancije laktoze svjedoči i studija koja je pokazala da se izbacivanje mlijeka i mliječnih proizvoda kod adolescentica negativno odrazilo na kvalitetu kostiju, a samo kod trećine njih potvrđena je intolerancija laktoze.

Ako je smanjena aktivnost enzima laktaze, koji razgrađuje laktozu na glukozu i galaktozu, 75 posto neprobavljene laktoze dospijeva u debelo crijevo. Crijevne bakterije koriste laktozu kao hranu, zbog čega nastaju plinovi, a prisutnost laktoze u debelom crijevu ujedno navlači vodu. Posljedica su neugodni simptomi: nadutost, grčevi, proljev i povraćanje, koji se javljaju najčešće do dva sata nakon obroka mlijeka ili mliječnih proizvoda. Kako zlatnog testa za postavljanje dijagnoze intolerancije laktoze nema, preporučuje se učiniti biopsiju sluznice tankog crijeva, test tolerancije laktoze, te C13 laktoza dišni test.

Većina osoba koje ne podnose laktozu mogu probaviti do 6 g laktoze, što bi značilo oko 1,2 dl mlijeka. Stoga se preporučuje konzumiranje manjih količina mliječnih proizvoda češće tijekom dana kako bi se unos laktoze uskladio s količinom proizvedenog enzima laktaze. Postupno povećanje unosa mliječnih proizvoda, raspoređujući ih po obrocima, kod nekih ljudi uzrokuje promjenu strukture crijevne flore i povećanje mogućnosti tolerancije fermentiranih proizvoda, pa nepoželjni simptomi mogu nestati. Uz to, preporučuje se i nadomjesno uzimanje enzima laktaze uz obrok bogat laktozom.

Intolerancija fruktoze

Voćni šećer fruktoza najslađi je prirodni šećer, a zastupljen je u voću, medu, voćnim sokovima, alkoholnim pićima, te proizvodima zaslađenima fruktozom. Od ovog oblika intolerancije pati oko sedam do 11 posto populacije. Razlikujemo dva oblika intolerancije fruktoze: nasljednu i prehrambenu.

Nasljedna intolerancija fruktoze (NIF) rijetka je genetička bolest karakterizirana nedostatkom enzima odgovornog za jetreni metabolizam prehrambene fruktoze, zbog čega unošenje fruktoze izaziva simptome poput jakih bolova u trbuhu i povraćanja. Kako je dijagnosticiranje NIF-a prilično teško, jedini način da se utvrdi da netko pati od ove bolesti je provođenje jednog od sljedećih testova: analiza aktivnosti enzima aldolaze (u tkivu jetre), test tolerancije fruktoze i neinvazivni DNA test.

Prehrambena intolerancija fruktoze (malapsorpcija fruktoze) ima ukupnu pojavnost u oko 50 posto zdravih odraslih osoba, a tek je nedavno priznata kao klinički problem. Neprobavljena fruktoza djeluje kao osmotsko opterećenje i uzrokuje brzu pokretljivost crijeva i pojavu proljeva. Bakterijska fermentacija fruktoze rezultira formiranjem plinova i pojavom drugih simptoma, poput nadutosti i mučnine.

Moguće rješenje za ovu vrstu intolerancije je uzimanje enzima ksiloza-izomeraze, koji u crijevima fruktozu pretvara u glukozu.

Nepodnošenje glutena 

Celijakija je autoimuna bolest koju karakterizira nepodnošenje glutena, proteina koji se nalazi u žitaricama, raži, ječmu i pšenici. Prema podacima svjetskih istraživanja, od celijakije boluje jedan do dva posto stanovništva. Najčešći simptomi u dječjoj dobi su povećan trbuh, povraćanje, proljev, obilna, sjajna i zaudarajuća stolica, mrzovoljnost i umor. Kod odraslih osoba bolest je često neprepoznata i katkad se manifestira kliničkom slikom bolesti drugih organa i organskih sustava, a ne probavnim tegobama. Sama bolest izaziva teško oštećenje sluznice tankog crijeva, zbog čega se smanjuje resorpcija hrane.

Dijagnoza celijakije postavlja se na osnovi seroloških testova, histološkog nalaza i genetskog testiranja. Prvo i osnovno pravilo u liječenju je bezglutenska dijeta koja traje cijeli život. To znači da se iz prehrane izbacuju sve namirnice koje u sebi sadrže žitarice, pšenicu, raž i ječam. Treba napomenuti da je kod oboljelih od celijakije češće izražena i intolerancija laktoze.

Sindrom kratkog crijeva

Opsežne resekcije tankog crijeva obično prati sindrom malapsorpcije (sindrom nedovoljne apsorpcije jednostavnih hranjivih tvari - aminokiselina, masti, vitamina ili monosaharida - iz crijeva). Kod odraslih se ovaj sindrom najčešće pojavljuje kao posljedica kirurškog liječenja Crohnove bolesti, malignih bolesti ili zračenja, a kod djece nakon kirurškog liječenja različitih bolesti probavnog sustava.

Simptomi ovise o fiziološkim karakteristikama i prilagodbi preostalog dijela tankog crijeva. Za kliničku sliku važni su mjesto i veličina resekcije: u slučaju da se odstrani manje od 100 cm tankog crijeva, prisutan je proljev, ako je odstranjeno više od 100 cm, pojavljuje se masna stolica, a ako se odstrani više od pola tankog crijeva, klinički nalazimo znatno izraženu malapsorpciju.

Egzokrina insuficijencija gušterače

Ovaj poremećaj zapravo je nemogućnost gušterače (pankreasa) da luči dovoljne količine probavnih enzima, pa posljedično nije moguća normalna probava hrane. Prisutan je kod raznih bolesti, kao što su cistična fibroza, kronični pankreatitis, karcinom pankreasa. Prepoznavanje i odgovarajuće liječenje ovoga poremećaja bitno utječu na smanjenje najčešćih simptoma, poboljšanje nutritivnog statusa i posljedično smanjenje obolijevanja i smrtnosti.

Osnovna klinička posljedica egzokrine pankreasne insuficijencije je maldigestija (često se očituje sličnim početnim tegobama kao malapsorpcija, s tom razlikom da je u ovom slučaju sluznica tankog crijeva uredna) i malapsorpcija masti i vitamina topljivih u mastima, što često rezultira masnom stolicom i gubitkom na tjelesnoj težini. Egzokrina funkcija gušterače određuje se mjerenjem razine fekalne elastaze. Okosnica terapije je nadoknada enzima gušterače.
Datum objave članka: 1. 3. 2021.
izdvojeni proizvodi