Spolno prenosive bolesti - simptomi i liječenje

Spolne bolesti u prošlosti su bile poznatije kao 'venerične', prema rimskoj božici ljubavi i ljepote Veneri, koju su zvali kraljicom užitaka. Njezin kult bio je povezan sa spolnošću, ali i prostitucijom.

Neke klasične venerične bolesti, poput sifilisa, nažalost su opet postale "in". Neke su i ćud promijenile, kao hepatitis A, bolest nečistih ruku, česta među djecom i stanovništvom nerazvijenih zemalja, ali i spolne prenosive bolesti s povećanom učestalošću u odrasle muške homoseksualne populacije.

Pojam obuhvaća 30 do 50 bolesti i sindroma, a najaktualnija je podjela na bakterijske i virusne. I dok će, prema znanstvenim pretpostavkama, svaka četvrta spolno aktivna osoba oboljeti od spolne bolesti barem jednom u životu, oko 65 posto svih slučajeva javlja se u osoba mlađih od 25 godina, osobito žena.

U klasične spolno prenosive bolesti ubrajamo sifilis (čiji su simptomi opisani u papirusima Egipćana, biblijskim tekstovima, djelima renesansnog liječnika Paracelsusa i Poemi o pastiru Siphylusu, koju je 1530. napisao talijanski liječnik i filozof Girolamo Fracastoro), gonoreju (od koje je, uz sifilis, bolovao i umro slavni venecijanski pustolov, svećenik, vojnik i neodgovorni ljubavnik Casanova), granuloma inguinale (Donovanosis; genitalna ulcerativna bolest koju uzrokuje unutarstanična gram-negativna bakterija Klebsiella granulomatis, prije poznata kao Calymmatobacterium granulomatis) i lymphogranuloma venereum (uzročnik je gram negativna bakterija Chlamydia trachomatis).

Od bakterijskih infekcija najčešće su bolesti izazvane klamidijama i ostali nespecifični-negonoroični uretritisi različita uzroka (E. coli, druge Enterobacteriaceae, Ureaplasma urealyticum, Mycoplasma genitalium, My. hominis, Pseudomonas aeruginosa, Staphylococcus saprophyticus, Enterococcus spp., Streptococcus beta-haemolyticus, Candida, Trichomonas i dr.).

Među virusnim infekcijama, zbog globalne javno-zdravstvene važnosti i prirode infekcije, posebna važnost pripada bolesti koju uzrokuje virus HIV-a, sindromu stečene imunodeficijencije (AIDS - Aquired ImmunoDeficciency Syndrome ili SIDA - Syndrome D'Immunodeficience Aaquisie). Među ostale najčešće virusne spolne bolesti vrh piramide zauzele su genitalne infekcije Humanim papilloma virusima (uzročnik spolnih bradavica, kondiloma, tumora), Herpes simplex virusima tip 1 i 2 te virusom hepatitisa B i C.

Učestalost 'klasičnih' spolno prenosivih bolesti je u stalnom porastu, posebno kod mladih ljudi sklonih mijenjanju partnera. Uzimajući u obzir njihovu povezanosti s upalama u području zdjelice, posljedično mogućom neplodnošću te premalignim i malignim bolestima, smatra se da su od velikog javnozdravstvenog značaja. U tom smislu važno je ukazati na sve moguće povezane rizike, načine prenošenja, mogućnosti liječenja i, nezaobilazno, preventive.

Najčešći uzročnici "modernih" spolnih bolesti su virusi, a najopasnija bakterijska infekcija je klamidija. Jako česte (u žena i 40 puta češće) su uroinfekcije i bolesti koje nisu isključivo spolne - trihomonijaza, genitalna kandidijaza, bakterijske vaginoze i vaginitisi, stidna ušljivost i svrab.
 

BOLESTI KOJE SE PRENOSE SPOLNIM KONTAKTOM II NJIHOVI NAJEČEŠĆI UZROČNICI

* bakterijske infekcije - uzročnici mogu bi ti Chlamydia trachomatis, Neisseria gonorrhoeae, Treponema pallidum, Ureaplasma urealyticum, Mycoplasma hominis, Haemophilus ducreyi. U ovu skupinu ubrajaju se:
     - infekcije mokraćnog sustava (najčešće E. coli)
     - vaginoze (najčešće Gardnerella vaginalis)
     - cervicitisi i upale male zdjelice u žena
     - balanopostitis, epididimitis i prostatitis u muškaraca.
* virusne infekcije - uzročnicu mogu biti Humani Papilloma virusi (HPV), Hepatitis B i C virusi, (HBV, HCV), Herpes simplex virusi tip 1 i 2 (HSV), Virus humane imunodeficijencije (HIV - Human Immunodeficiency virus)
* gljivične infekcije - kandidijaza (uzročnik Candida albicans)
* protozoarne infekcije - trihomonijaza (uzročnik Trichomonas vaginalis)

Iako se sve spolno prenosive bolesti (SPB) i urogenitalne infekcije prenose spolnim kontaktom, to nije jedini put zaraze.

Najvažnije komplikacije su ženska i muška neplodnost, kasni pobačaji i prijevremeni porodi te prijenos na potomstvo.

Prevencija se temelji na:

• edukaciji mladih prije ulaska u spolni život
• otkrivanju kliconoša
• brzoj dijagnostici i učinkovitoj terapiji
• pronalaženju i liječenju svih spolnih partnera zaražene osobe
• preventivnim cijepljenjem postojećim cjepivima.

Liječenje često podrazumijeva terapiju za nekoliko osoba, a osobito pažljivo treba liječiti trudnice zbog mogućnosti prijenosa na dijete.

Infekcija humanim papiloma virusima (HPV) najčešća je spolno prenosiva bolest, ali većinom izlječiva i benigna.

HPV se ne prenosi krvlju nego penetrativnim genitalnim kontaktom sluznice i kože kroz mikrotraumatske lezije. Spolni kontakti bez penetracije (oralno-genitalni, manualno-genitalni i vanjski genitalno-genitalni) moguć su, ali rjeđi način prijenosa.

HPV infekcije tipovima niskog rizika rijetko se mogu prenijeti s majke na dijete. 

Rizični čimbenici za nastanak infekcije u žena

• veći broj partnera - rizik raste sa svakim novim za 15 posto
• rana dob prvoga spolnog odnosa - 16 godina i manje
• ako je partner u prošlosti često mijanjao partnere ili je promiskuitetan
• pušenje cigareta
• hormonalna kontracepcija
• veći broj porođaja
• imunosupresija
• ako postoji kronična upala uz neku drugu spolnu bolest
• ako je majka HPV inficirane osobe uzimala diethylstilbestrol
• ako osoba ne odlazi na redovite ginekološke kontrole
• poremećaji prehrane i stroge dijete
• ako partner nije obrezan.

U većine žena dolazi do spontanog nestajanja virusa bez razvoja bolesti, a kod određenog broja može doći do promjena na stanicama, čemu pogoduje pušenje, uporaba kontracepcijskih sredstava, infekcije drugim spolno prenosivim uzročnicima, promiskuitet i stanje loše ishranjenosti, odnosno smanjena imuniteta. I znanstveno je dokazana povezanost trajne HPV infekcije i karcinoma cerviksa. Taj drugi najčešći karcinom u žena može se spriječiti ranom dijagnostikom (Papa test + HPV test).
 

Kako se manifestira HPV  infekcija

Inkubacija traje šest tjedana do godine dana.

Kožni i genitalni HPV tipovi uzrokuju dobroćudne i zloćudne promjene, neke vidljive mikroskopom (intraepitelne neoplazije), a druge golim okom (kožne bradavice i kondilomi), ali i kondilome u mokraćnom mjehuru, crijevu, usnoj šupljini, na oku ili nosu, HPV pozitivne karcinome regije glave i vrata te anogenitalnih sluznica.

Najčešći tipovi visokog rizika (16, 18, 31 i 33) dijagnosticirani su u gotovo 100 posto svih slučajeva invazivnih karcinoma.

Najčešći tipovi niskog rizika (6 i 11) uzrokuju benigne tvorbe - kondilome (bradavice) i blage abnormalnosti u stanicama. Kondilomi (bradavice) su mekane, vlažne, ružičaste ili sive izrasline koje rastu u nakupinama poput cvjetače. Mogu biti i u ravnini kože (ravni kondilomi). Liječenje je simptomatsko, premazivanjem 25-postotnim podofilinom, elektrokauterizacijom električnim nožem ili uništavanje tekućim dušikom (krioterapija).

Većina je infekcija bez simptoma i prolaznog tijeka. U nekih osoba se primiri i može se reaktivirati nakon mnogo godina. U 10 posto inficiranih žena nakon dvije, tri godine nastupa trajna infekcija, uz rizik razvoja prekanceroze višeg stupnja. Srećom, više od 90 posto žena s HPV infekcijom nikad ne razvije kancerozu.

Liječenje

Kod HPV infekcije vrata maternice najvažnija je redovita ginekološka kontrola i redovito PAPA testiranje. Ovisno o nalazu, planira se daljnje liječenje.

Metode odstranjivanja su krioterapija, elektrokauterizacija, kirurška ekscizija, laser i imunoterapija.

Preporučuje se ukloniti stres i spriječiti reinfekciju od partnera.

Prevencija

Sva cjepiva učinkovita su u prevenciji promjena uzrokovanih HPV virusom i do danas nisu uočene ozbiljnije nuspojave.

Iznimno je važno četverovalentno cjepivo, djelotvorno protiv infekcije nisko rizičnim tipovima 6 i 11, ali i u visoko rizičnim tipovima 16 i 18 koji mogu izazvati karcinom vrata maternice.  Cjepiva su najučinkovitija ukoliko se primjene prije stupanja u spolne odnose.

Važno je naglasiti da cjepivo ne štiti protiv svih tipova HPV virusa i da je unatoč cijepljenju nužno provoditi redovite ginekološke kontrole (PAPA test).

Herpes genitalis uzrokuju humani Herpes simplex virus (HSV) tip 1 u 10 posto slučajeva (poznat i kao uzročnik groznice nosa i usana) i Herpes simplex virus (HSV) tip 2 u 90 posto slučajeva.   

Glavni je uzrok pojave genitalnih ulceracija u mlade spolno aktivne populacije i česta koinfekcija u HIV pozitivnih osoba.

U rizične skupine spadaju prostitutke (ukupna pojavnost ili prevalencija 60-90 posto) i homoseksualni muškarci (prevalencija 80-95 posto).

Oko 80 posto inficiranih su kliconoše bez simptoma, u 20 posto inficiranih česti su recidivi, a 60 posto ima blagu, atipičnu bolest. Stručnjaci procjenjuju da je 50 posto ljudi u svijetu zaraženo s jednim ili oba tipa.

Nakon infekcije kože i/ili sluznice, virus kroz ranicu ulazi u živčane završetke i putuje do korijena leđne moždine, gdje je doživotno miran ili se povremeno aktivira u stanjima pojačana stresa, fizičkog napora, izlaganja suncu, imunodeficita, postojanja drugih bolesti ili pak neodgovarajuće prehrane. Kod recidiva virus "putuje" istim putem natrag i izbija u području kože koji inervira isti ili susjedni živčani završetak kroz koji je virus i ušao (dva, šest, pa i deset puta godišnje).



Simptomi

Kod prve infekcije simptomi nastupe za dva do deset dana i traju dva, tri tjedna. 

Na mjestu izbijanja promjena koža i sluznica svrbe ili peku, nastanu bolovi u nogama, leđnoj moždini, stražnjici, regiji spolovila i rektuma te peckanje kod mokrenja. Bolni kožni mjehurići za nekoliko dana pucaju pa nastaju ranice koje zarastu za oko dva tjedna. Ako dođe do bakterijske superinfekcije, to otežava zacjeljivanje.

Prisutni su i opći simptomi, kao povišena temperatura te bolno povećanje limfnih čvorova u preponama. Mogući su isjedak iz rodnice, osjećaj pritiska u trbuhu,

Većina inficiranih nakon primoinfekcije neće više imati simptome, niti posumnjati da su kliconoše, što je razlog za oprez jer su potencijalno zarazni svim budućim partnerima.

U slučaju recidiva, koji obično nastupa u slučaju pada imuniteta, simptomi su lokalni, blaži i kraće traju.

U zaražene trudnice aktivna infekcija se tijekom poroda može prenijeti na novorođenče, uz rizik od upale pluća, sepse i smrti djeteta.

Dijagnostika

Genitalni herpes se dijagnosticira dokazom virusne DNA metodom PCR, dok je provjera statusa protutijela od sekundarne vrijednosti jer ih većina ljudi ima.

Liječenje

Osobe sa simptomima treba liječiti primjenom antivirusnih lijekova (aciklovir, valaciklovir, famciklovir) pomoću kojih se može smanjiti težina i trajanje bolesti te broj recidiva.

U osoba koje imaju šest i više recidiva godišnje, supresivna terapija smanjuje rizik od prijenosa za 75 posto.

Prevencija

Cjepivo tvrtke GSK pokazalo je relativno visoku zaštitu od infekcije, dobru imunogeničnost i slabu neželjenu reaktivnost kod žena čiji partneri imaju genitalni herpes, ali je potpuno nedjelotvorno kod muškaraca. Potraga za cjepivom i dalje je aktualna.

U međuvremenu, osnovna prevencija ostaje apstinencija tijekom klinički aktivne bolesti, pranje ruku i zaštita barijernim sredstvima. Virus ne prolazi kroz latex kondome, ali kako kondom ne pokriva cijelo područje genitalnih organa ne smatra se potpuno sigurnom zaštitom.

Prema procjenama Svjetske zdravstvene organizacije i UNAIDS-a, krajem 2018. godine bilo je 37,9 milijuna ljudi koji žive s HIV-om, od čega oko 2 milijuna u Europskoj regiji SZO-a, te godine je zabilježeno 1,7 milijuna novooboljelih od zaraze HIV-om, a 770.000 ljudi umrlo je od posljedica ove bolesti. 

Brzina kojom se virus humane imunodeficijencije (HIV) umnožava i velika sposobnost mutacije glavni su razlozi što svjetska epidemija ne jenjava. Od 30-ak vrsta cjepiva, na čijem pronalasku rade znanstvenici širom svijeta, nijedno se nije pokazalo uspješnim. Iako je Hrvatska među zemljama s malim brojem oboljelih i inficiranih, pretpostavlja se da se godišnje na HIV testira samo jedan posto svih spolno aktivnih odraslih!

Akutna HIV infekcija prolazna je simptomatska bolest, koja često ostaje neprepoznata, a javlja se 2-4 tjedna nakon zaraze virusom.

Rizični čimbenici

U velikoj opasnosti od zaraze HIV-om su osobe rizičnog ponašanja koje ne koriste kondom pri spolnom kontaktu i često mijenjaju partnere, imaju veze "za jednu noć", spolni odnos pod utjecajem alkohola ili droge, koriste zajednički narkomanski pribor, kao i zdravstveni djelatnici bez zaštite (naočale, rukavice) koji dolaze u dodir s krvlju i sekretima. Zaraženi muškarac lakše zarazi ženu nego zaražena žena muškarca.

Put prijenosa

Najčešći putovi zaraze su spolni odnos s HIV pozitivnom osobom (vaginalni, analni, oralni), zaražena krv ili krvni derivati, zaraženi pribor (intravenski narkomani) i vertikalni prijenos (s inficirane majke na dijete). Od trenutka zaraze, osoba postaje doživotni nositelj virusa i izvor zaraze.



Znakovi i simptomi

Znakovi i simptomi često su nespecifični, najčešće uz temperaturu, upalu ždrijela, osip, povećanje limfnih čvorova i glavobolju. Mogući su i simptomi zahvaćenosti bilo kojeg organskog sustava.

Čest je nalaz smanjenog broja leukocita, trombocita i poremećaj jetrenih transaminaza. Od velike je važnosti ciljana anamneza te potvrda dijagnoze akutne infekcije određivanjem prisustva virusnih markera u krvi.

Vrijeme od infekcije do pojave prvih protutijela najčešće je jedan do tri mjeseca, rjeđe do šest. Stanje infekcije HIV-om bez simptoma može potrajati sedam do deset godina do pojave simptoma AIDS-a, od kojih su najčešći gubitak tjelesne težine više od 10 posto od normalne, temperatura viša od 38 °C koja traje više od mjesec dana, dugotrajan i neobjašnjiv proljev, gljivična infekcija usne šupljine i recidivi herpesa. Moguće su promjene na perifernom i centralnom živčanom sustavu. Krvne pretrage pokazuju smanjen broj svih vrsta krvnih stanica i povišene imunoglobuline. Nastaju infekcije s uzročnicima koji u imunosno zdravih ljudi inače ne izazivaju bolest.

Liječenje

Cilj je liječenja produljiti fazu HIV infekcije u kojoj još nema simptoma i vrijeme preživljenja. Terapija ima ozbiljnih nuspojava, a osnovni je nedostatak razvijanje otpornosti virusa, kad prestaje njihova učinkovitost.

U centrima za HIV savjetovanje i testiranje (savjetovalištima za HIV) moguće je anonimno i besplatno testirati se na HIV i dobiti individualan savjet stručnjaka kako se zaštititi od HIV infekcije i drugih spolno prenosivih infekcija, te u slučaju potrebe dobiti pomoć pri upućivanju na službe liječenja i podrške. Više o lokacijama na priloženoj poveznici - Popis centara za HIV savjetovanje i testiranje u Hrvatskoj.

Infekcija bakterijom Chlamydia trachomatis je najčešća spolna bolest. Bakterija se nalazi u vratu maternice (cervikalni kanal) 12 do 18 posto žena reproduktivne dobi, a znatno češće (30 do 40 posto) kod onih pogođenih neplodnošću zbog začepljenja jajovoda i izvanmaternične trudnoće. Uzrokuje 50 posto svih nespecifičnih upala mokraćne cijevi i više od 50 posto svih epididimitisa u muškaraca.

Serotipovi L 1, L2 i L3 uzrokuju Lymphogranuloma venereum, a serotipovi A, B, B1 i C trahom, koji je uz kataraktu i glaukom najčešći uzrok sljepoće u svijetu.

Infekcija klamidijom se naziva tihom jer 50 posto muškaraca i 70 posto žena nema simptoma, pa nisu svjesni da su izvor zaraze. Upala se može proširiti i na gornji dio genitalnog sustava bez simptoma.

Klamidija se prenosi svim načinima spolnog općenja i sa zaražene majke na dijete.
 

Simptomi

Klamidija uzrokuje upalu u cervikalnom kanalu, zbog čega smanjuje kvalitetu cervikalne sluzi, što olakšava prodor drugih bakterija i virusa.

Vrijeme od zaraze do pojave simptoma prosječno iznosi sedam do 21 dan. 

Simptomi u žena su gnojni iscjedak, peckanje, slabije krvarenje izvan menstruacijskog ciklusa, krvarenja nakon spolnog odnosa, bol u maloj zdjelici i kod mokrenja.

Simptomi u muškaraca su učestalo mokrenje, uz žarenje i pečenje pri mokrenju u mokraćnoj cijevi i spolovilu, vodenast, prozirni isjedak iz mokraćne cijevi te bol u testisima i prostati.

Klamidijsku infekciju važno je prepoznati i liječiti zbog opasnih posljedica u muškaraca sterilitet i kronični prostatitis, a u žena upala organa male zdjelice, neplodnost i izvanmaternične trudnoće.

Dijagnostika

​Testiranje na klamidiju prema preporukama Američkog Centra za kontrolu bolesti (CDC) trebaju napraviti jednom godišnje:

• sve spolno aktivne žene mlađe od 25 godina
• spolno aktivne žene starije od 25 godina ako imaju novog partnera u posljednja tri mjeseca ili neredovito koriste kondom
• trudnice u prvom trimestru (kod rizičnih trudnoća ponoviti test u trećem trimestru) i prije svake intrauterine manipulacije te ponoviti test tri, četiri mjeseca nakon liječenja.

Kontrolno testiranje trebaju nakon terapije obaviti oba partnera, muškarci najranije nakon mjesec dana, a žene mjesec dana nakon prve menstruacije poslije terapije.

Liječenje

Terapija je antibiotska (tetraciklini i njihovi pripravci), ali ne daje uvijek dobre rezultate zbog neredovita uzimanja lijeka, prekidanja terapije, neliječenja svih zaraženih partnera i nepridržavanja uputa o zaštiti i apstinenciji za vrijeme i nakon liječenja još sedam dana.

Uzročnik gonoreje je bakterija Neisseria gonorrhoeae koja se prenosi sekretima, svim vrstama spolnog odnosa i sa zaražene majke na dijete.

Gonoreja se može uspješno liječiti, ali je zbog promiskuiteta opstala stoljećima. Muškaraci obolijevaju tri do pet puta više od žena.
 

Simptomi

​Vrijeme inkubacije varira od jednog jednog do 14 dana.

U 90 posto zaraženih muškaraca razvije se upala mokraćne cijevi, sjemenika i prostate, uz gnojni iscjedak i bol kod mokrenja, a kod analne infekcije svrbež rektuma, isjedak i bol kod defekacije.

U žena se javlja upala mokraćne cijevi, upala cerviksa i upala u maloj zdjelici, uz bol pri mokrenju, žut ili krvav isjedak, krvarenje između menstrucijskih ciklusa i bol u trbuhu. Visok je i rizik od neplodnosti, vanmaterničnih trudnoća, bartolinitisa* i apscesa, konjunktivitisa, perihepatitisa i diseminirane (raširene) infekcije.

Kod zaraze oralne sluznice moguća je grlobolja. Moguće su i upale oka, ždrijela i rektuma.

Dijagnostika

Dijagnostička metoda izbora je PCR dokaz bakterijske DNA iz obriska, a mikroskopski pregled preparata bojenog po Gramu važan je za brzu orijentaciju.

Kultura bakterije radi se kao potvrda dijagnoze postavljene mikroskopom. 

Liječenje

Gonoreja se liječi antibiotikom, i liječe se oba partnera, s tim da je sve do izlječenja potrebno suzdržavati se od spolnih odnosa ili koristiti kondom.


* bartolinitis - upala Bartollinijeve žlijezde smještene u donjoj trećini velikih usana. Infekciju s razvojem apscesa do veličine kokošjeg jajeta može izazvati nekoliko vrsta bakterija. Liječenje je kirurško, otvaranjem apscesa skalpelom uz obveznu antibiotsku zaštitu. Ako se upala često ponavlja, terapijski izbor potpuno je odstranjenje žlijezde.

Uzročnik sifilisa je bakterija Treponema pallidum, koja izvan ljudskog organizma brzo ugiba jer je izuzetno osjetljiva. Otkrićem antibiotika, nakon II. svjetskog rata broj slučajeva se smanjuje, pa je u Europi krajem 20. stoljeća gotovo iskorijenjen. Iako se u načelu pojavljuje rijetko, bilježi se porast novih slučajeva. U povećanom su riziku muškarci homo i biseksualne populacije.

Treponema ulazi kroz oštećenu kožu i sluznice tijekom spolnog kontakta. Dovoljan je već poljubac. 

Simptomi

Nakon inkubacije od tri do šest tjedana, na mjestu infekcije nastaje primarna lezija - čvorić čije se dno raspada i nastaje bezbolna ranica (ulcus durum), koja spontano nestane za mjesec dana. 

Ako se ne liječi u početnom stadiju, za dva do šest mjeseci prelazi u sekundarni stadij - sekundarni sifilis. Zbog rasapa bakterije krvlju i limfom u tkiva i organe dolazi do povećanja limfnih čvorova i pojave osipa na koži i sluznici usne šupljine (makule su jako zarazne i pune bakterija). Povećane su i tonzile. Od općih simptoma javljaju se povišena temperatura, umor, glavobolja, bolovi u kostima, bolovi u mišićima i bolovi u zglobovima. 

Tercijarni sifilis nastaje nakon tri do pet godina kod neliječene infekcije. Javljaju se promjene na koži (čvorovi i veće, dublje tvorbe), promjene na krvnim žilama, srcu, kostima i živčanom sustavu. Moguć je i prijenos s majke na dijete (konatalni sifilis).

Dijagnoza

Postavlja se na temelju rezultata pretrage krvi i likvora i mikroskopiranjem u tamnom polju te direktnim dokazom uzročnika PCR metodom.

Liječenje

Lijek izbora je penicilin. U slučaju poznate preosjetljivosti, pribjegava se drugoj skupni antibiotika, npr. eritromicin (antibiotik širokog spektra iz grupe makrolida) ili doksiciklin (antibiotik širokog spektra iz grupe tetraciklina).

Liječenog bolesnika treba još neko vrijeme laboratorijski pratiti zbog moguće reaktivacije bolesti.

Prema posljednjim podacima Svjetske zdravstvene organizacije u svijetu živi oko 325 milijuna ljudi oboljelih od kroničnog hepatitisa B ili C (257 milijuna oboljelih od kroničnog hepatitisa B, a oko 71 milijun od kroničnog hepatitisa C), koji su uzrok nastanka ciroze i raka jetre.

Hepatitis B

Hepatitis B sto puta je zarazniji od AIDS-a! Prenosi se spolnim putem, krvlju i tjelesnim tekućinama, a moguć je i prijenos s majke na dijete. Osim kroz ozlijeđenu sluznicu i kožu (spolni odnos, tetovaža, piercing), infekcija može nastati preko sluznice oka, nosa, usne šupljine i rektuma. 

Simptomi. Prvi simptomi javljaju se jedan do šest mjeseci nakon zaraze - umor, svrbež, žutica, mučnina, gubitak apetita i nenamjeran gubitak težine (mršavljenje).

Dijagnostika. Suvremena dijagnostika virusnih hepatitisa provodi se detekcijom markera (antigena i protutijela) i dokazom virusne DNA u krvi 7-14 dana nakon infekcije.

LIječenje. Cilj liječenja je spriječiti umnožavanje virusa, cirozu i karcinom. Kod akutne bolesti terapija je simptomatska, a kronični hepatitis liječi se antivirusnim lijekovima. Cjepivom koje sadrži pročišćeni HBs antigen u nas se obvezno cijepe djeca te partneri i članovi uže obitelji kroničnih kliconoša. Partner se treba zaštititi kondomom najmanje dva, tri mjeseca nakon cijepljenja. Trudnice su obvezne testirati se na HBsAg, a djeca pozitivnih majki cijepe se nakon rođenja.

Najčešće završi izlječenjem uz ostanak trajnog imuniteta.

Hepatitis C

Hepatitis C rijetko se se prenosi spolnim putem, međutim, bolesnici s hepatitisom C skloni su zarazi virusom hepatitisa A ili B. Ne postoji cjepivo za hepatitis C.

Među klasičnim spolnim bolestima ima i onih koje su vrlo rijetke.

Ulcus molle ili meki čankir. Spolno prenosiva bolest koju uzrokuje bakterija Haemophilus ducreyi. U kliničkoj je slici karakteristična ulceracija glansa penisa ili skrotuma u muškaraca te stidnih usana i stražnje komisure u žena. Liječi se antibioticima.

Infekcije rodnice

Upalu rodnice izazivaju brojni uzročnici, najčešće bakterija Gardnerella vaginalis i gljivica Candida albicans. 

Bakterijska vaginoza. Riječ je o sindromu koji predstavlja neravnotežu između smanjena broja laktobacila i povećana broja anaeroba, posebno Gardnerelle vaginalis. ​Upalu kod žena karakterizira pojačan mliječno-sivkasti iscjedak neugodna mirisa na pokvarenu ribu. U muškaraca, gardnerela može uzrokovati upalu glavića i prepucija. Liječenje obaju partnera provodi se metronidazolom ili klindamicinom.

Gljivične infekcije. Najčešći uzrok je gljivica Candida albicans, rjeđe Candida glabrata i Candida tropicalis. Nalazimo je u slučaju u stanjima manjak zaštitnih bakterija lactobacila (antibiotska terapija, dijabetes, trudnoća, uzimanja kortikosteroidne terapije, stanja smanjena imuniteta), a može se dobiti i spolnim putem te preko zahodske daske, mokrog ručnika, na bazenu itd. Manifestira se pojavom obilna bijelog, sirasto grudastog iscjetka uz svrbež i pečenje vanjskog spolovila. Kod muškaraca može uzrokovati upalu glavića i prepucija. Liječi se lokalno protugljivičnim lijekovima (antimikoticima), s tim da je poželjno u terapiju uključiti i partnera.

Infekcije mokraćnog sustava

Infekcije mokraćnog sustava mogu biti simptomatske, asimptomatske, akutne, rekurentne, kronične, komplicirane i nekomplicirane.

Najčešći su uzročnici E. Coli, Enterococcus spp., Streptococcus spp., Proteus mirabilis, Klebsiella pneumoniae, Morganella morgani, Pseudomonas aeruginosa, Staphylococcus aureus, Candida albicans i drugi.

Liječiti treba sve simptomatske uroinfekcije.

Infekcije mikoplazmama i ureaplazmama

To su mikroorganizmi između bakterija i virusa koji se mogu naći u 30 do čak 90 posto žena bez simptoma. 

Mycoplasma genitalium i Ureaplasma urealyticum uzrokuju nespecifične urogenitalne infekcije. Simptomi su isjedak, svrbež, peckanje i osjetljivost, bol i nelagoda. Novorođenče se može prolazno inficirati tijekom prolaska kroz zaraženi porođajni kanal majke. U dijagnostici se koristi PCR metoda. Terapija je antibiotska.
 

Stidna ušljivost

Uzrokuju je stidne uši (Phthirius pubis) koje se prenose u stidne dlake i vrlo su zarazne (nakon prvog odnosa inficira se 90 posto partnera). Uši se hrane krvlju, a jaja odlažu uz folikul dlake, što izaziva alergijsku reakciju i jak svrbež. 

Liječenje se sastoji u uništavanju parazita i jaja pomoću permetrina, piretrina ili lindana u obliku šampona. Odjeća i posteljina moraju se raskužiti. U trudnoći se terapija smije provesti samo jednom.

Svrab ili šuga (scabies)

Uzročnik svraba je grinja pod nazivom Sarcoptes scabiei var. hominis, mali, oku često nevidljiv člankonožac prilagođen parazitranju na koži čovjeka. Lako se prenosi izravnim dugotrajnijim fizičkim kontaktom, korištenjem odjeće, rublja, posteljine ili ručnika zaražene osobe.

Sarcoptes scabiei je u koži izrazito aktivan noću, kada se javlja nesnosan svrbež. 

Terapija je permetrin. Odjeća i posteljina moraju se raskužiti.