Medvjetka - biljka mokraćnog mjehura

Biljni lijekovi po mnogočemu sliče modernim lijekovima -sve je puno kemije, farmakologije i priča o bolestima kod kojih se primjenjuju. Ipak, mi koji pišemo o biljkama imamo jednu poetičnu prednost.

Biljka je živa i ima svoj stil života, a imena i korištenje biljaka protkani su mitovima i pričama čija je građa toliko velika da sve europske bajke izgledaju kao tanka slikovnica.

Znanstvene ili tradicionalne, farmakološke ili mistične, botaničke ili poetične - sve priče o biljkama stapaju se u jednu.

Jedna od najljepših planina na svijetu nalazi se u Hrvatskoj. Zove se Velebit. Dovoljno je niska da ne bude opasna za život i luksuz avanturista, a dovoljno divlja da nije utabana staza turizma.

Prođite Premužićevom stazom od Zavižana prema Rossijevoj kolibi. Pogledajte krš oko sebe, drevno dno davno nestalog mora gdje vladaju ljepota i surovost - snijeg, led, kiša i žega.

Ovu surovu ljepotu osvaja samo mali broj vitezova biljnoga carstva: bor krivulj, pokoja brusnica, ružičasti žednjak i medvjetka.

Medvjetka, kao hrabra alpinistica suhih vrhova, u simboličnom kontrapunktu djeluje u bolestima bubrega i mokraćnog mjehura. Mistici nisu znali priču o neobičnim spojevima, fenolima i hidrokinonima, koje je biljka stvorila u tako surovom okolišu da zaštiti sebe samu, a medvjetka nije znala da će milijunima godina poslije jedan dvonožni sisavac uzeti njezine listove, potopiti ih u vodi i izliječiti infekciju mokraćnih puteva.

Medvjetka je mnogo više od čaja. Njezine sestre su toliko sočne brusnica i borovnica, biljke svevremenskih slastica za nas i medvjede.

Medvjetka je najgorča i najtrpkija od tri sestre. Njezini crveni plodovi, koji tako slatko nalikuju brusnici, slatki su samo medvjedima, zato ih narod prozva medvjeđim grožđem.

U svim narodima, medvjetka, brusnica i borovnica su, osim kao plodovi, bile neraskidivo povezane s našim bubrezima i mokraćnim mjehurom. Slabije to pamtimo za borovnicu, ali treba li govoriti o brusnici? To nam je već u ušima gotovo od dječje dobi.

Nismo uvijek mislili kako je medvjetka samo biljka mokraćnog mjehura. Kinnikinnick zvuči kao tiskarska pogreška, ali tako je prozvaše sjevernoamerički Indijanci. Pomiješana s duhanom, davala je sveti dim na obredima, a možda čak i liječila pluća. No, ne koristite je tako, nego pogledajte što smo od svetog pojma duhana napravili mi zapadnjaci.

Slavni otac farmacije, Galen, piše o medvjetki kao biljci za bubrege, a čini nam se kako je i njega tome poučila njegova baka.

Medvjetka nije samo hrabra alpinistica. Ona je i stara, dobrodržeća dama fitoterapije. Neke biljke su prpošno mladenačke u ozbiljnom svijetu fitoterapije, poput gloga koji koristimo za srce samo nekoliko stoljeća. Prava sitnica u odnosu na medvjetku. Ne, nje nema zapisane u egipatskim piramidama ili pločicama Mezopotamije. Ona je prava uspomena na hladniji svijet, od toplih kolijevka kulture do uspomena na lovce na mamute. Na nas.

Daleko od prelijepih planinskih vrhova ljudi se sakriše u urbanim sredinama. Uzalud. Nove bolesti su došle, a stare ostale. Mnoga stara znanja smo zaboravili. Neka nismo. Uspomena na taj zeleni tepih preko bijelih stijena nije nestala iz naše svijesti. Tako je medvjetka još i danas jedna od najkorištenijih biljaka današnjice, ali i biljka za koju uvijek pitajte one koji su iskusni s biljkama - koliku dozu, koliko dugo i kako. 

Medvjetku ne koristimo samo kao listiće za čaj; slika hrabre osvajačice stijena danas se skriva i u tabletama i kapsulama. 

Tajna medvjetkine moći skriva se u dozi. Još u 19. stoljeću među prvim biljkama otkrili smo kemiju koja pokazuje ljekovito djelovanje. Kad se zbroje golemo iskustvo tradicije, kemija i matematika, dobijemo onu suhoparnu izjavu kako za djelovanje medvjetke „doza čaja, ili tableta ili kapsula mora sadržavati 400-800 mg arbutina dnevno”. Poštujmo tu izjavu. Do nje je put bio dug nekoliko tisuća godina i u njoj je mnogo pokušaja i pogrešaka, a danas je uzimamo zdravo za gotovo. Ili, najgore od svega, uopće ne poštujemo kao činjenicu. 

Spojevi iz medvjetke prolaze svoj životni put prije nego što se izluče kroz bubrege, tamo gdje i trebaju biti. Baš kao što je medvjetka tako bezazlena izgleda, tako i njezini spojevi djeluju bezazleno. No, oni su poput udice. Bakterija koja nas muči naivno zagrize tu udicu i u tren se ti bezazleni spojevi pretvaraju u ubilačku snagu, kao i planinska lavina koju medvjetka dobro poznaje.

Tjedan dana terapije s medvjetkom je dovoljno. Ako u tom razdoblju nije pomogla, treba razmisliti o drugim opcijama. Možda ćemo radi prevencije tada posegnuti za drugim biljkama, kao što je zlatnica, i to bi bilo pohvalno.

Stara dama s licem mlade hrabre alpinistice! Kako je to moguće? Dugo smo o tome razmišljali i čekali da nam priroda otkrije svoju tajnu. Otvorimo li čaj s listićima medvjetke, vidjet ćemo lijepe, jedre, zelene listiće. Naći ćemo pokoji smeđi list. Nije to ništa strašno, ali to medvjetka ne voli, baš kao što mi ne volimo one čudne smeđe „flekice” na koži. 

Iako lijep bijeli ten volimo svi, to je prava estetska opsesija drevne japanske kulture. Gle čuda, od svih naroda medvjetke se primiše upravo Japanci. Ne tako davno, našli su kako medvjetka može pomoći da nam ten bude što bljeđi i bez nepotrebnih smećkastih nesavršenosti. Je li to zbog uspomene na bijele stijene na kojima raste ili je to možda zbog nevinih bijelih cvjetova u obliku zvončića koji toliko podsjećaju na svježinu mladosti? Ne znamo, ali znamo da medvjetka sprječava odlaganje smeđeg pigmenta melanina u koži kad ga je previše. Odveć često ne znamo kako je stara dama fitoterapije katkad skrivena i u skupoj kozmetici.

Stara dama ili hrabra alpinistica, medvjetka traži da je poštujemo, i to znanjem o tome kako je koristiti.