Otvoreno o seksualnim poremećajima

Seksualni poremećaji su brojni i većina ih ljudi iskusi na vlastitoj koži. Ako ne prije, onda u kasnoj srednjoj i starijoj dobi. Što može krenuti naopako na seksualnom planu?

Stručnjaci su razvrstali seksualne poremećaje u nekoliko skupina:

• poremećaji mentalne uzbude ili požude - snižen libido, nesklad između partnera u pogledu jakosti libida i averzija prema tjelesnim obilježjima partnera, ili fiziološkim pojavama tijekom spolnih aktivnosti
• poremećaji genitalne uzbude - obuhvaćaju erektilnu disfunkciju, specifičnu za muškarce, i poremećaj ženske uzbude. Kod erektilne disfunkcije, popularno zvane impotencija, pomažu sintetski lijekovi sildenafil, tadalafil i vardenafil.
• poremećaji uživanja - moguće je imati dovoljno visok libido i genitalnu nadražljivost, ali ne i sposobnost uživanja u spolnoj aktivnosti. Poremećaji uživanja obuhvaćaju muške i ženske teškoće u postizanju orgazma i preranu ejakulaciju. Neki ljudi, većinom žene, ne samo da u seksu ne uživaju, nego trpe nelagodu ili bol.
• poremećaji bolnog seksa - dispareunija, odnosno bol žene pri snošaju te bolni vaginalni grč zvan vaginizam.

Seksualnih poremećaja ima još, a neki od njih su strogo psihijatrijske prirode, kao što su sklonost fetišima, seksualna ovisnost, pedofilija, gerontofilija, zoofilija i drugi.

Stres je nesumnjivo vrlo raširen uzrok seksualne disfunkcije, neovisno o tome je li pretrpljen u seksualnom kontekstu ili ne. Poneki pacijent doista je potisnuo stresni događaj te ga on iz podsvijesti podriva i ometa

Dok blaže i jednostavnije smetnje mogu tretirati liječnici opće prakse, težim tegobama bave se psihijatri i psiholozi koji su prošli dodatnu obuku i osposobili se za pružanje seksualne terapije. Terapija seksualnih poremećaja obuhvaća ponašajnu i spoznajno-ponašajnu terapiju, terapiju za parove, tretmane za specifične tegobe, poput prerane ejakulacije i niz bioloških tretmana.

Za poremećaje izvan domašaja psiholoških zahvata valja potražiti drukčija rješenja, uključujući lijekove, hormone i dodatke prehrani.

Bihevioralna (engl. behaviour) ili ponašajna terapija smatra da psihogene seksualne tegobe izviru iz pogrešno naučenih postupaka, koji ometaju ili priječe kvalitetan spolni čin. Stoga terapeut nastoji navesti pacijenta da odbaci pogrešne i usvoji ispravne obrasce ponašanja u seksualnom kontekstu. Bitan element ponašajne terapije su vježbe međusobna dodirivanja i milovanja među partnerima radi poboljšanog ophođenja i odvraćanja pozornosti od samog snošaja, kao glavnog izvora stresa. Ponašajna terapija može koristiti pacijentu koji ne zna ništa o predigri, te smatra da se intimni odnos sastoji samo od žurne penetracije.

Ograničenje ove terapije je u tome što pokriva manji dio seksualnih smetnji, i to onih koje su posljedica pacijentova neiskustva, neobaviještenosti i predrasuda. Mnogi seksualni poremećaji ne nastaju zbog pogrešno naučena gradiva i nije ih moguće odstraniti usvajanjem novih podataka i vještina. Ponašajna terapija teško može pomoći nekome tko u spolnom činu ne funkcionira zbog kronično niskog libida ili jake osjetljivosti na tuđe estetske nedostatke.

Racionalno-emotivna terapija je podtip spoznajno-ponašajne terapije, a pretpostavlja da ljudi trpe od seksualnih smetnji zbog zabluda i pogrešnih predodžbi. Pobornici ove terapije smatraju da, primjerice, muškarci trpe od erektilne disfunkcije zato jer nerazumno strahuju da će im erekcija izostati, da će brzo ejakulirati ili da će im partnerica predbacivati zbog lošeg seksa ili neprivlačnosti. U tom slučaju terapeut nastoji pomoći pacijentu da osvijesti negativne predodžbe i zamijeni ih pozitivnima.

Racionalno-emotivna terapija može biti djelotvorna kod pacijenata koji doista gaje nerealno negativne predodžbe o sebi, pa se podcjenjuju u pogledu vlastite seksualne vrijednosti. Preporučuje se i onima koji su prijemčivi na pozitivnu sugestiju i koji mogu povjerovati u terapeutovo hrabrenje.

S druge strane, nije realno očekivati da će koristi od te terapije imati pacijenti koji su uistinu neprivlačni i toga bolno svjesni, poput onih koji su se susreli s partnerovim podsmijehom, prezirom i odbacivanjem. Ova se terapija ne preporučuje ni onima koji imaju smetnje libida i uzbude, neovisne o psihološkom momentu.

Psihoseksualna terapija spoj je seksualne terapije i psihoanalize, a podrazumijeva uranjanje u pacijentovu prošlost. Ova se tehnika zasniva na teoriji da seksualne poremećaje uzrokuje snažan ili produljen stres i s njime povezani nerazriješeni unutarnji konflikti. Stres je nesumnjivo vrlo raširen uzrok seksualne disfunkcije, neovisno o tome je li pretrpljen u seksualnom kontekstu ili ne. Poneki pacijent doista je potisnuo stresni događaj te ga on iz podsvijesti podriva i ometa. No, problem s ovom tehnikom je što većina seksualnih poremećaja ne potječe od misteriozne zaboravljene traume.

Štoviše, pojedinac može patiti od niskog libida, smetnji s uzbudom i teškoća pri uživanju, a da nikad nije pretrpio nikakvu traumu, dok s druge strane mnogi pacijenti koji su stvarno doživjeli traumu živo je se sjećaju i svejedno su seksualno disfunkcionalni. Ironično, neke žrtve vrlo teških trauma ne trpe ni od kakvih seksualnih smetnji.

Terapija za parove usmjerena je na cjelovito "liječenje" poremećenog odnosa. Ova metoda počiva na pretpostavci da ljudi u vezi mogu negativno utjecati jedno na drugo, čime zagađuju odnos i čine ga nefunkcionalnim. Pritom neizbježno pati i spolni život. Terapeuti poručuju da bi ova metoda mogla pomoći paru u kojem muškarac trpi od erektilne disfunkcije ili žena od dispareunije zato jer održavaju snošaje samo iz osjećaja dužnosti.

Pitanje je, međutim, kako navesti ljude koji se više ne privlače da ponovno osjete požudu? Ili, može li terapeut iskorijeniti element nasilja, ako je prisutan u odnosu? Za uspjeh terapije nužna je iskrena i trajna dobra volja obaju partnera, a ponajprije onog tko je odgovorniji za narušeni odnos.

Kao što smo iznijeli, sve razgovorne terapije imaju ograničenja i ne dopiru u srž problema. A srž je biološke naravi: mnogi ljudi naprosto nemaju dovoljno razvijenu seksualnu fiziologiju koja bi im osiguravala prikladan libido, uzbudu, izdržljivost i užitak.

Uz dugotrajne seanse s terapeutom, ili usporedno s njima, potrebno je djelovati i na organizam tako da ga se učini seksualno moćnijim. To se može postići umjerenom i redovitom sportskom aktivnošću, hormonalnom terapijom kod manjka spolnih hormona, ili prirodnim pripravcima koji jačaju seksualne potencijale organizma.

Neke od biljaka koje imaju povoljne učinke na libido i uzbudu su bablji zub (Tribulus terrestris), maka (Lepidium meyenii), kozja trava (Epimedium grandiflorum), johimba (Pausinystalia yohimbe) i ginseng (Panax ginseng), koje uz poticajna seksualna svojstva jačaju imunitet i opću vitalnost.

Bablji zub je za nas najzanimljivija proseksualna biljka, jer raste i u našim primorskim krajevima. Iako ga mještani pljeve kao korov, bablji zub vrijedan je divljenja, jer njegov ekstrakt sadrži tvari koje znatno povisuju seksualni potencijal. Osim što podiže libido, muškarcima pospješuje i produljuje erekciju, te popravlja kvalitetu sperme, a ženama regulira ovulaciju i ublažava neke od simptoma menopauze.

Brojna su istraživanja potvrdila djelovanje babljeg zuba kao neškodljiva i sigurna pripravka, te mu valja posvetiti istaknuto mjesto u arsenalu sredstava protiv najraširenijih seksualnih tegoba.

Nečiju spolnu energiju opaža i okolina, pa svijest o popularnosti za sobom povlači i povišeno samopouzdanje, a sve ostalo onda dolazi s lakoćom.