Parodontitis - simptomi i liječenje

Kad govorimo o bolestima zuba, prva misao koja se nameće jest karijes. Stoga je ta bolest tvrdoga zubnog tkiva s pravom kroz povijest postala fokus ne samo pacijenata, nego i industrije i profesionalaca koji se bave zdravljem usne šupljine. No, jesmo li zanemarili bolesti potpornog aparata zuba?

Parodontitis je u punom smislu podcijenjena bolest. U podmukloj fazi bolesti, bez simptoma, godinama čovjeku daje lažan osjećaj sigurnosti. Upravo zbog toga, ali i neredovitih stomatoloških kontrola, u svakodnevnoj praksi najčešće se susrećemo s uznapredovalom bolešću, kad je, nažalost, bitka za zdravu usnu šupljinu već izgubljena.

Odgađanje početka terapije samo smanjuje njezin mogući učinak, kao i manevarski prostor za djelovanje. U biti, potrebno je vrlo malo - malo dobre volje, nekoliko puta godišnje po nekoliko minuta - i parodontitis postaje jedna od rijetkih bolesti koja je gotovo u potpunosti u vašim rukama.

Za početak možemo napraviti slikovitu usporedbu. Primjerice, koliko god kuća bila čvrstih zidova, dobro izolirana i s lijepim krovom, ali na lošim temeljima i k tome na klizištu, osuđena je na propast. Kad su posrijedi naši zubi, taj jednostavan i logičan princip često zaboravljamo.

Parodontitis je upalna bolest parodonta, potpornog aparata zuba, kojeg čine alveola (dio čeljusti u kojem je smješten zub kao u koštanoj čaši), parodontni ligament (koji povezuje korijen zuba s alveolarnom kosti) i zubni cement (koji čini vanjsku površinu korijena, kao što caklina čini vanjsku površinu krune zuba). Označava isto što i parodontoza, s razlikom što je taj izraz u stručnoj terminologiji napušten, iako se u narodu uvriježio i vjerojatno se još više koristi.

S obzirom na lokalizaciju, razlikujemo dva osnovna oblika parodontitisa:

• lokalizirani, koji zahvaća do jedne trećine ukupnog broja ploha svih zuba
• generalizirani, koji zahvaća više od jedne trećine ukupnog broja svih zuba.

Prema tijeku razvoja bolesti postoji agresivni (juvenilni) oblik, koji se javlja kod adolescenata i izrazito brzo napreduje, i kronični oblik, koji počinje u srednjoj dobi i polako se razvija. Oba oblika mogu biti lokalizirana ili generalizirana.
 

RAZLIKA IZMEĐU GINGIVITISA I PARODONTITISA

Dio parodonta je i gingiva (zubno meso). Upalu gingive, gingivitis, treba razlikovati od parodontitisa, iako su sudbinski povezani i imaju slične primarne simptome, jer parodontitis se nastavlja na gingivitis. Dakle, ako nema gingivitisa, nema ni parodontitisa, ali ako postoji gingivitis, ne znači da će se nužno razviti i parodontitis.

Gingivitis je reverzibilna i izlječiva upala zubnog mesa, a parodontitis je neizlječiv, što znači da pacijent kojem je jednom dijagnosticiran od njega boluje cijeli život.

Parodontitis nastaje kao posljedica djelovanja bakterija u području gingive i dublje u parodontu. Naime, nakupljanjem bakterija, produkata njihova metabolizma ili ostataka hrane nastaje zubni plak, koji izaziva upalne procese čija je posljedica destrukcija parodonta. Tkivo parodonta se, slikovito rečeno, topi pred upalom, pa zub ostaje ogoljen. Pritom se oko zuba zahvaćenih parodontitisom otvaraju prostori, tzv. parodontni džepovi, a to je dodatni prostor za smještaj plaka i progresiju upale. Što su džepovi dublji, postaju nepristupačniji za čišćenje i tako se krug zatvara.

Iako postoji genetska predispozicija za razvoj parodontitisa, čiji utjecaj svakako nije zanemariv, glavni su uzroci ipak loša higijena, rizično ponašanje te neke sistemske bolesti.

Pod rizičnim ponašanjem primarno se smatra pušenje, koje višestruko povećava rizik od upale parodonta jer dim cigarete izrazito isušuje sluznicu, otežava prirodno ispiranje usta slinom i pogoduje nastanku plaka i kamenca.

Najčešće sistemske bolesti, koje kao jednu od posljedica imaju i parodontitis, su šećerna bolest i osteoporoza. U slučaju šećerne bolesti, parodontitis je rezultat promjena u mikrocirkulaciji (isti uzrok dovodi i do oštećenja vida ili periferne cirkulacije, te pojave nekroze na okrajinama), a kod osteoporoze se smanjuje koštana masa, pa tako i u području alveole.

Parodontnim bolestima izrazito su pogođene i trudnice, što je posljedica hormonalne neravnoteže. Kod njih se vrlo često javljaju u blažem obliku, kao gingivitis, koji sam po sebi može biti i vrlo neugodan. Katkad ga je teže sanirati, ali simptomi se u pravilu smiruju najkasnije nakon porođaja. Ako se na odgovarajući način preventivno djeluje, nema opasnosti od razvoja parodontitisa.

Neka istraživanja upućuju na to da parodontitis ne samo da može biti posljedica nekih sistemskih promjena, nego može uzrokovati i ozbiljnije sistemske bolesti, kao što su srčanožilne ili respiratorne, rađanje djece niže porođajne mase itd.

Osnovni problem u otkrivanju parodontitisa je što u početnoj fazi njegova kroničnog oblika nema subjektivnih simptoma, poput bolova, vidljive pomičnosti zuba i slično.

Pacijenti obično najprije primijete krvarenje zubnog mesa, koje se ne mora nužno pojaviti ili ne mora biti obilno, pa ga pripisuju ozljedi, gingivitisu ili ga jednostavno zanemare. Kad se pojave jasniji znakovi - pomičnost zuba, obilnije krvarenje gingive, gnojne upale i karakterističan miris - najčešće je već kasno.

Zbog svega toga treba voditi računa o redovitim stomatološkim pregledima, na što stručna javnost stalno upozorava, ali pacijenti, nažalost, često ignoriraju. Stomatolog jednostavnim pregledom može dijagnosticirati parodontitis već u ranoj fazi i prema nalazu planirati terapijske postupke koji mogu znatno usporiti tijek bolesti.

Kad govorimo o redovitim pregledima, riječ je o intervalima od šest mjeseci, a kod djece i češće. Takav standard postavljen je primarno zbog prevencije karijesa, ali svaki stomatološki pregled sastoji se i od procjene stanja parodonta. Pacijent koji nekoliko godina ne posjeti stomatologa, ima početni parodontitis i zanemari simptome, riskira razvoj bolesti do uznapredovalog oblika, a u sljedećih pet do deset godina prijeti mu gubitak zuba.

Parodontitis je neizlječiv. Kad se jednom pojavi, cilj je terapije usporiti njegov razvoj. Danas je stomatologija na takvoj razini da se to i postiže, u vrlo visokom postotku, ali uz jedan preduvjet - apsolutnu suradnju pacijenta.

​U osnovi, terapija se temelji na odstranjivanju plaka i posljedične upale različitim metodama.

Posljednjih godina u liječenju parodontitisa sve se veća važnost pridaje i upotrebi molekularne dijagnostike u identifikaciji pojedinih paradontopatogenih bakterija, zaslužnih za krajnji rezultat - destrukciju potpornih zubnih struktura, a kasnije i implantata. 




Početni stadij

U početnim stadijima uloga stomatologa je pravilno dijagnosticirati bolest i provesti inicijalnu parodontološku terapiju, koja se sastoji od uklanjanja mekih i tvrdih (kamenac) naslaga, poliranja zuba i, što je ključno, upućivanja pacijenta u pravilno održavanje higijene.

Higijena je nužna i pacijent mora toga biti svjestan, jer se plak razvije u samo nekoliko sati nakon obroka, svakodnevno i stalno. Pritom treba imati na umu da obrok nije samo jelo - pod obrokom se smatra i konzumacija kave i drugih pića. Stoga održavanje odgovarajuće higijene u takvim uvjetima zahtijeva veliku posvećenost i disciplinu.

Umjereni i uznapredovali stadij

U slučaju umjerena i uznapredovala parodontitisa, intenzivira se angažman stomatologa. S obzirom na to da se mogu javiti i značajniji simptomi u obliku akutne upale, apscesa, intenzivnih krvarenja, bolova ili klimavosti zuba, provodi se terapija antibioticima, a uzrok upale iz parodontnih džepova uklanja se profesionalnim čišćenjem i poliranjem korjenova zuba (tzv. kiretaža). Po potrebi se takvo čišćenje radi i direktnim pristupom na korijen (tzv. operacija režnja ili otvorena kiretaža).

U konačnici, parodontitisom kompromitirani zubi mogu se pokušati međusobno fiksirati udlagama (posebnim trakama ili ligaturama). Time zubi postaju jedan drugome oslonac, pa im se tako produljuje vijek trajanja na određeno vrijeme.

Najsuvremenije metode pokušavaju nadomjestiti parodontitisom izgubljene potporne kosti. Riječ je o tehnikama vođene tkivne regeneracije, pri čemu se u defekte ugrađuju nadomjesci kosti (tzv. umjetna kost).

Temelj za provođenje svih terapijskih postupaka kod parodontitisa je čista usna šupljina. Dakle, opet se vraćamo na pacijenta i njegovu ulogu u održavanju higijene - vrhunska higijena za oboljelog od parodontitisa je lijek, a za zdravu osobu prevencija.

Unatoč svim tehnološkim novostima, osnova higijene još uvijek su zubna četkica i pasta za zube. Pacijentima s kompromitiranim parodontom preporučuju se mekane zubne četkice (oznake soft ili sensitive), koje bi se prema trendovima u suvremenoj stomatologiji trebale preporučiti svim pacijentima. Zubni konac i interdentalna četkica nadgradnja su osnovnoj higijeni zubnom četkicom.

Istodobno, pasta za zube koju koristi pacijent s parodontitisom trebala bi biti što blaža, bez granula i niskog koeficijenta abrazivnosti, da se spriječe oštećenje izloženih korjenova i iritacija gingive. Preporuka su paste na različitoj biljnoj osnovi (kamilica, kadulja i sl.). Postoje i specijalizirane paste, koje djeluju protuupalno u akutnoj fazi i preventivno u fazi mirovanja parodontitisa.

Preporučuje se i primjena tekućina za ispiranje usta, koje možemo podijeliti u dvije skupine:

• Tekućine za svakodnevnu upotrebu. Svakodnevnoj upotrebi namijenjene su tekućine s niskim antimikrobnim učinkom, sa ili bez alkohola. Riječ je zapravo o osvježivačima daha koji imaju ograničeno djelovanje.
• Terapijske otopine. U terapiji parodontitisa, a u određenim slučajevima i gingivitisa, koriste se antiseptičke terapijske otopine:
  • otopine starije generacije na bazi klorheksidina - izuzetno su zastupljene i pokazale su se zadovoljavajućima, međutim, njihova primjena ima ograničenja s obzirom na to da kontinuirana upotreba može dovesti do promjene boje zuba, osjeta okusa i promjena na jeziku, zbog čega se preporučuje nakratko prekinuti korištenje
  • preparati na bazi oktenidina - oktenidinski preparati imaju širi spektar djelovanja od klorheksidinskih, a samim time i širi terapijski učinak, nemaju neugodnih popratnih pojava, niti spomenutih ograničenja pri upotrebi.

U osnovnu higijenu trebalo bi svrstati i profesionalno čišćenje tvrdih zubnih naslaga (kamenca), što je neizbježno s obzirom na tempo života i vrstu hrane i pića koje unosimo. Koliko često to činiti? Jedini ispravan odgovor je onoliko koliko se brzo stvaraju.