Dijabetes - vrste, simptomi i liječenje

Dijabetes (lat. diabetes mellitus) ili šećerna bolest je kronični poremećaj u regulaciji razine glukoze u krvi, koji nastaje ili zbog apsolutnog nedostatka inzulina (diabetes mellitus tip 1) ili zbog povećanja otpora površine stanica za ulaz glukoze (intolerancija glukoze) i nemogućnosti gušterače da proizvede odgovarajuću količinu inzulina za svladavanje tog otpora (diabetes mellitus tip 2).
 

DIJABETES - ALARMANTNA STATISTIKA

Prema podacima Nacionalnog registra osoba s dijabetesom (Crodiab registar), u Hrvatskoj je početkom 2023. registrirano 395.058 osoba s dijagnozom diabetes mellitus.

Budući da oko 40 posto oboljelih nema postavljenu dijagnozu, procjenjuje se da je ukupan broj oboljelih od dijabetesa oko 700.000. Više od polovice oboljelih (50,7 posto) ima povišen krvni tlak, a 85 posto ima i prekomjernu težinu ili su pretili.

Situacija je alarmantna i u svjetskim razmjerima. U svijetu od dijabetesa boluje 537 milijuna ljudi u dobi od 20 do 79 godina. Procjenjuje se da bi ta brojka do 2030. mogla narasti na 784 milijuna oboljelih.
Gotovo svaka druga osoba niti ne zna da boluje od dijabetesa, a još 541 milijun ljudi ima poremećaj podnošenja glukoze (intolerancija glukoze, pred-dijabetes).

U svijetu svake tri sekunde jedna osoba razvije dijabetes, svakih šest sekundi jedna osoba umre od dijabetesa i svakih 20 sekundi jedna osoba ostane bez dijela ekstremiteta zbog dijabetesa.
Uvažavajući navedeno, podizanje svijesti o znakovima, simptomima i rizičnim čimbenicima od velike su važnosti za pravodobno otkrivanje dijabetesa.

Glukoza

U prirodi nalazimo više vrsta različitih šećera, a u našem tijelu od izuzetne važnosti je glukoza. 

Glukoza je za tijelo najznačajniji izvor energije i pokretač svih aktivnosti, što je i razlog zašto u svakom trenutku moramo imati na raspolaganju dovoljnu količinu glukozu u krvi (GUK).

Glukoza ulazi u krv iz probavnih organa razgradnjom hrane ili iz jetara, koja pretvaraju razne osnovne sastojke hrane (šećere, masti, bjelančevine) jedne u druge, ovisno o potrebama tijela.

Dok je pregradnja tvari u tijelu stabilna, glukoza krvlju putuje do svih stanica našeg tijela. Po dolasku do većine stanica, glukoza uz pomoć inzulina mora savladati otpor površine stanice („otključati vrata“) i ući u nju. Tamo glukozu prihvaćaju enzimi koji cijepaju dio po dio molekule glukoze za potrebe stvaranja energije. Na taj način stvorena energija daje stanici snagu za njezino djelovanje (npr. mišićnoj stanici za pokretanje ili crijevnoj stanici za probavu hrane).

Inzulin

Inzulin je hormon koji se stvara u gušterači, žlijezdi smještenoj iza želuca uz početni dio tankog crijeva (dvanaesnik), koja je ime dobila zbog sličnosti s gušterom.

Izlučuju ga beta stanice koje formiraju male otočiće koji se nazivaju Langerhansovi otočići. Inzulin predstavlja „ključ“ koji otvara vrata stanica i omogućuje glukozi ulazak u stanicu.

Inzulin se luči nakon podražaja glukozom - pojačano uz povišenje glukoze u plazmi, oslabljeno uz smanjenje glukoze u plazmi sve do gotovo potpuna prestanka lučenja. To je razlog da se iz dana u dan možemo različito ponašati, s obzirom na prehranu i tjelovježbu, bez opasnosti da se poremeti razina glukoze u plazmi.

Ako jedemo puno, izlučit će se velika količina inzulina, koja neće dopustiti da se poveća razina glukoze u plazmi (hiperglikemija). Ako ništa ne jedemo, količina izlučenog inzulina bit će niska, zbog čega nema opasnosti od smanjenja razine glukoze u plazmi (hipoglikemije).

Stanice koje proizvode inzulin ponašaju se kao automatski piloti, regulirajući promjene razine glukoze u tijelu neovisno o našem htijenju.



Ako nema dovoljno inzulina („ključa“) koji bi savladao otpor površine stanice („otvorio vrata“) za ulazak glukoze iz krvi, nastaje dijabetes.

Posljedično dolazi do osiromašenja svih tjelesnih stanica energijom i snagom, a time i do slabosti cijelog organizma.

Na signal iz osiromašenih stanica reagiraju jetra koja prerađuju osnovne sastojke tijela u povećanu količinu glukoze i otpuštaju je u krv. Međutim, bez inzulina glukoza ne može ući u stanice.

Ukoliko se ne uspostavi ravnoteža između potrebne količine inzulina i otpora površine stanica za ulazak glukoze iz krvi, tijelo slabi i počinju se javljati prvi znaci dijabetesa - pojačana žeđ, obilno mokrenje i umor, a ako je stanje teže i smanjenje tjelesne težine. I obrana tijela je sve slabija pa se na koži mogu pojavljivati upalni prištići, uz bolne upale u ustima ili mokraćnom sustavu.

Dijabetes se potvrđuje na temelju povišene vrijednosti glukoze u krvi, najčešće natašte (iz pune kapilarne krvi uzete iz prsta, ako su vrijednosti veće od 6,7 mmol/L) ili u bilo koje doba dana (iz pune kapilarne krvi uzete iz prsta, ako su vrijednosti veće od 11,1 mmol/L). Nužno je da se povišene vrijednosti dokažu u najmanje dva neovisna određivanja.
 
Dodatni dijagnostički pokazatelji su klinička slika te određivanje glukoze i acetona u mokraći.
 

Dok je količina inzulina u krvi dovoljna za svladavanje otpora prolaza glukoze kroz površinu stanice, u tijelu postoji ravnoteža i nema dijabetesa. Glukoza se uredno koristi, tj. razgrađuje se u stanicama dajući im energiju i snagu.

Ukoliko dođe do povećanja otpora površine stanica za ulaz glukoze (inzulinska rezistencija), a beta stanice gušterače ne mogu stvoriti odgovarajuću količinu inzulina za svladavanje tog otpora, glukoza se nakuplja u krvi te se razvijaju simptomi dijabetesa.

Iako postoji veći broj uzroka povećanja otpora ulasku glukoze u stanice, zbog jednostavnosti i razumijevanja kao uzrok najčešće se spominje prekomjerna tjelesna težina.

Usporedno s porastom tjelesne težine i povećanjem broja masnih stanica povećava se i ukupni otpor ulaska glukoze u stanice pa je potrebna i veća količina inzulina koja će omogućiti ulazak glukoze u te stanice. Dijabetes se pojavljuje tek onda kada beta stanice gušterače nisu više u mogućnosti stvoriti dovoljno inzulina koji bi nadvladao taj otpor. 
 

U osoba koje ne boluju od dijabetesa, inzulin se stvara i izlučuje u krv na način da ga uvijek ima dovoljno, bez obzira jedemo li mnogo (tada se izlučuje velika količina inzulina u krv) ili vrlo malo (tada se inzulin skoro u potpunosti prestaje izlučivati u krv).

Ukoliko otočići gušterače koji proizvode inzulin propadnu, tijelo će ostati bez inzulina i tada nastaje inzulin ovisni oblik ili tip 1 dijabetesa. Znači, tada se radi o stvarnom smanjenju ili apsolutnom gubitku inzulina.
 

Diabetes mellitus tip 1 prvenstveno nastaje zbog apsolutnog nedostatka inzulina u tijelu.

Razlozi zbog čega beta otočići gušterače propadaju danas još nisu u potpunosti razjašnjeni.

Predispozicija za razvoj bolesti se nasljeđuje, a hoće li se bolest manifestirati ovisi o vanjskim uvjetima. 

Proces je najjednostavnije opisati kao posljedicu pogrešne specifične (imunosne) obrane tijela od vlastitih stanica, umjesto obrane od stranih stanica. Umjesto stvaranja obrane od štetnih stranih stanica i tvari, tijelo počinje uništavati vlastite stanice, među kojima i beta stanice gušterače koje proizvode inzulin.

Zašto se takav obrambeni mehanizam pojavljuje i protiv nekih vlastitih stanica tijela (otud naziv autoimunost) ni danas nije u potpunosti jasno. Ali, jasna je posljedica, u kojoj tijelo praktično preko noći ostaje bez inzulina, a stanica bez toliko potrebne energije.

Na signale manjka snage u stanicama našeg tijela reagiraju jetra, koja počinju stvarati ogromne količine glukoze iz bjelančevina i masti. Rezultat je nakupljanje velikih količina glukoze u krvi, s tendencijom da povećana količina glukoze uđe u stanicu silom i bez inzulina.

Međutim, povećanu količinu glukoze u krvi iznad određene vrijednosti (obično oko 10 mmol/L) tijelo prepoznaje kao opasnost i zbog toga započinje ubrzani gubitak glukoze mokraćom, zajedno s velikom količinom tekućine.

Zbog izražajnih smetnji, osoba oboljela od dijabetesa tipa 1 često puta može jasno odrediti dan kada je započelo učestalo obilno mokrenje, praćeno izrazito žeđi zbog gubitka tekućine.

Istodobno se pojačava apetit pa bolesna osoba počinje više jesti i, sasvim suprotno očekivanjima, značajno gubiti na tjelesnoj težini u roku od nekoliko dana. Razlog tome je što se hrana, koja je iz probavnog sustava u obliku glukoze ušla u krv, velikim dijelom izlučila mokraćom zbog previsoke koncentracije glukoze u krvi. Slikovito rečeno, to znači da se od cijele kriške kruha koju je bolesna osoba pojela najveći dio izmokri u relativno kratkom vremenu poslije obroka, a tek nešto malo ostane u tijelu. To je razlog pojave gubitka tjelesne težine.
 

ČETIRI OSNOVNA ZNAKA DIJABETESA TIPA 1

* izraženo i često mokrenje
* izražena žeđ
* povećani apetit
* gubitak tjelesne težine

Ono što je odgovorno za takvo stanje je nedostatak inzulina te ga je potrebno što ranije nadoknaditi.

Prije 1921. godine takve osobe umirale su u razdoblju od nekoliko mjeseci do nekoliko godina.
 
Od 1921. godine, kada je otkriven inzulin, liječenje se uspješno provodi čestim davanjem inzulina u obliku injekcija (inzulin se ubrizgava pod kožu, supkutano, u sloj masti, obično u nadlakticu, bedro ili trbuh) ili korištenjem inzulinske pumpe (uređaj koji kontinuirano ubrizgava inzulin iz spremnika kroz malu iglu pod kožom).
 
Od ukupnog broja osoba s dijabetesom, tek svaki peti do sedmi bolesnik boluje od dijabetesa tipa 1.
 
Iako se može javiti u bilo kojoj životnoj dobi, najčešća je pojava u dobi do 30 godina.
 
S obzirom na pojavu karakterističnih znakova bolesti lako se otkriva, ali se relativno komplicirano liječi.

Edukacija

U osnovi liječenja dijabetesa je edukacija oboljelog o samoj bolesti i njezinim komplikacijama, načinu liječenja, promjenama glukoze u krvi i mogućnostima njihova sprječavanja samokontrolom te znanjem o samozbrinjavanju.

Liječenje šećerne bolesti je poput vožnje po nepoznatoj cesti - sigurno voze samo oni bolesnici koji gledaju kamo voze. Vozeći se bolesnik neprestano mora paziti da ne sklizne s ceste, jer su s jedne strane problemi vezani uz povišenu razinu glukoze u plazmi (hiperglikemiju), a s druge oni sa sniženom razinom glukoze u plazmi (hipoglikemijom).

Često je puta potrebno promijeniti navike ili način života, više pozornosti posvetiti sebi i svom organizmu i pokušati prihvatiti pojam kronične bolesti koja oboljelog prati do kraja života.
 

Pravilna prehrana

Pravilna prehrana osoba s dijabetesom osnovni je oblik liječenja. Ona se bitno ne razlikuje od prehrane zdravih osoba, nego znači uravnoteženu prehranu u kojoj su potrebe organizma za energijom, vitaminima i mineralima sadržane u obrocima tijekom čitavog dana.

Osnovni princip pravilne prehrane je priprema hrane i raspored u više obroka tijekom dana. To ne znači veću količinu hrane, nego češće uzimanje manjih obroka, u pravilnim razmacima.

Tri su veća obroka tijekom dana (zajutrak, ručak i večera), a doručak, užina i noćni obrok su mali obroci koji ne opterećuju gušteraču za lučenje inzulina, a bolesnik između obroka ne osjeća glad (i jedna jabuka je obrok!).

Preporuča se da u ukupnom dnevnom unosu bude:

• ugljikohidrata 55 - 60 posto
• bjelančevina 10 - 20 posto
• masnoća do 30 posto (od toga zasićenih 10 posto, a nezasićenih 20 posto).

Vitamini, minerali i voda neophodni su za normalan život i rad stanica tijela, ali nemaju energetsku vrijednost.

Svakom oboljelom se prema tjelesnoj težini i visini izračuna indeks tjelesne mase, ITM (engl. Body Mass Indeks, BMI; visina/težina²) i u skladu s tim njegova dnevna energetska potreba:

• optimalan ITM za žene je 22, a za muškarce 23
• ako je ITM ispod 20, potrebno je povećati unos kalorija
• ako je ITM iznad 25, radi se o pretiloj osobi pa je potrebno smanjiti energetski unos
• ako je ITM veći od 30, u pitanju je bolest koju je potrebno liječiti.

Samokontrola

Samokontrola u osoba s dijabetesom je briga o vlastitom tijelu, koja u njihovu slučaju podrazumijeva sljedeće:
pridržavati se uputa o pravilnoj prehrani

• kontrolirati razinu glukoze u krvi, a oboljeli s težim oblikom bolesti i razinu acetona u krvi i mokraći
• kontrolirati tjelesnu težinu
• mjeriti krvni tlak
• voditi računa o higijeni tijela
• provoditi tjelovježbu.

Samokontrola glukoze u krvi i mokraći jednostavan je način kojim dijabetičar može sam u svako doba provjeriti stanje regulacije bolesti:

• iz kapi krvi u roku od pola minute saznaje razinu glukoze u krvi
• iz uzorka mokraće pomoću trake određuje količinu glukoze ili prisutnost acetona koji su se izlučili od prethodnog mokrenja.

Prema dobivenim rezultatima, a na temelju usvojenih znanja i iskustva u liječenju svoje bolesti, osoba s dijabetesom sama određuje potrebnu dozu lijeka (inzulina ili tableta), količinu hrane koju će uzeti, vrijeme obroka i tjelesnu aktivnost.

Usporedno s povišenim vrijednostima glukoze u plazmi, potrebno je mjeriti i ketone u plazmi. (→ vidi Neposredne komplikacije dijabetesa – Hiperglikemija).

Dobro educirani bolesnik provodi samokontrolu više puta dnevno, samostalno vodi dnevnik samokontrole i prilagođava liječenje, a prilikom svake liječničke kontrole sa svojim liječnikom i medicinskom sestrom raspravlja rezultate i svoje postupke.

Samo na taj način moguće je postići dobru regulaciju dijabetesa, odnosno održati dobro zdravlje i doživjeti kvalitetnu i duboku starost.
 

Tjelesna aktivnost za bolju regulaciju bolesti

 
Kao i pravilna prehrana, i tjelesna aktivnost je potrebna i dobra za sve, bez obzira na postojeću bolest ili komplikacije.
 
Kad smo tjelesno aktivni, zbog kontrakcije mišića i ubrzane cirkulacije smanjuje se otpornost tjelesnih stanica na glukozu pa ona lakše ulazi u stanice gdje brže izgara i stvara potrebnu energiju.
 
Osim što izuzetno dobro djeluje na utrošak energije i održavanje dobre kondicije i lijepog izgleda, pozitivno djeluje na opće fizičko i psihičko stanje pojedinca.
 
Tjelesna aktivnost bi ujedno trebala biti zadovoljstvo, a ne prisila. Ako netko ne želi aerobik može vježbati hodajući po stubama umjesto da koristi dizalo, brzim hodom otići na posao umjesto voziti se automobilom ili na večer prošetati umjesto gledati TV.

Poznato je da zaštitu od razvoja kasnih komplikacija dijabetesa može pružiti jedino razina glukoze u krvi manja od 9 mmol/L u bilo koje doba dana (prije ili poslije obroka).
 
Ako liječenjem dijabetesa osnovnim principima (dijetalna prehrana, kontrolirana tjelovježba, edukacija i samokontrola) nije moguće postići zadovoljavajuću regulaciju glikemije (razine glukoze u krvi), nužno je u liječenje uvesti tablete - oralne hipoglikemike, lijekove koji snižavaju glukozu u krvi.
 
Treba naglasiti da osobe koje imaju prekomjernu tjelesnu težinu i dijabetes prije svega treba pokušati privoljeti na smanjenje tjelesne težine. Uvođenje lijekova u svakodnevno liječenje pretilih osoba s dijabetesom nužni je izlaz kako bi se bolesnika zaštitilo od mogućeg razvoja kasnih komplikacija, ali time se ujedno podupire neuspjeh i/ili nevoljkost oboljelog da smanji prekomjernu tjelesnu težinu.
 
Trenutak za određivanje smjernica liječenja bio bi tek pri uspostavljanju standardne tjelesne težine, međutim, u tom slučaju veliki broj pretilih osoba s dijabetesom ne bi više bolovao od te bolesti.
 
Opće je prihvaćeno pravilo da je u pretilih bolesnika razlog razvoja dijabetesa povećanje otpora površine stanice za ulazak glukoze u stanicu, za razliku od mršavih osoba s dijabetesom u kojih postoji stvarni manjak inzulina.
 
U svakom slučaju, plan početka liječenja treba odrediti prema tjelesnoj težini i pojedinačnim mogućnostima bolesnika.
 
Za skupinu osoba s dijabetesom uredne tjelesne težine, liječenje uglavnom treba započeti peroralnim lijekovima (tabletama) koji povećavaju količinu inzulina u krvi ili odmah započeti liječenje inzulinom.

U pretilih osoba s dijabetesom, u kojih liječenjem osnovnim principima (dijetalna prehrana, tjelovježba, edukacija i redovita samokontrola) nije postignuta razina glukoze u krvi ispod 9,0 mmol/L u bilo koje doba dana - liječenje treba provesti prema težini oboljenja i to korištenjem lijekova za:

• smanjenje  apetita
• smanjenje ulaska energije u tijelo
• smanjenje ulaska glukoze iz probavnog sustava u krv
• smanjenje ulaska glukoze iz jetara u krv
• povećanje ulaska glukoze u stanice smanjivanjem otpora u membrani stranice
• povećanje ulaska glukoze u stanice povećanjem količine inzulina
• imitiranje djelovanja inzulina u stanici.

 
Veliki broj peroralnih lijekova koji se koriste u liječenju dijabetesa zapravo je nadomjestak neuspješnog liječenja osnovnim principima.
 
Ako pretilost traje dulje, liječenje tabletama može dovesti do iscrpljivanja beta otočića gušterače s ranijom potrebom početka liječenja inzulinom.

Liječenje dijabetesa inzulinom potrebno je u svih bolesnika s tipom 1 šećerne bolesti (bolesnici u kojih je bolest otkrivena zbog propadanja beta stanica gušterače koje proizvode inzulin) i nestajanjem inzulina iz tijela, kao i u osoba u kojih liječenje osnovnim principima uz usporednu primjenu peroralnih lijekova (primjena na usta) nije bilo uspješno.

Ovakav način liječenja je izuzetno dinamičan proces koji možemo razumjeti jedino ako opišemo funkciju beta stanica Langerhansovih otočića gušterače dok još bolest ne postoji.
 
Sve dok beta stanice uredno stvaraju i luče inzulin, inzulina uvijek ima točno onoliko koliko ga u tom trenutku treba. Svakih nekoliko minuta beta stanica „utvrdi“ raste li ili pada glukoza u krvi pa se shodno tome povećava ili smanjuje izlučivanje inzulina u krv.
 
Kada iz nekog razloga beta stanice prestanu uredno raditi, dijabetes je moguće liječiti inzulinom jedino tako da u potpunosti imitiramo rad beta stanice. To znači provoditi kontrolu glukoze u krvi (a u nestabilnih bolesnika povremeno i ketona u krvi) što je moguće češće.
 
Samo osobe s dijabetesom koje često provode samokontrolu glukoze u krvi, educirane su o osobinama inzulina i njegovoj primjeni i zajedno sa svojim liječnikom znaju izabrati pravu vrstu inzulina i način primjene, mogu uspješno liječiti svoju bolest.

Vrste inzulina

 
Postoji više vrsta inzulina, koji se međusobno razlikuju prema:

• početku djelovanju - nužno zbog usklađivanja s prvim obrokom hrane poslije injekcije inzulina (inzulin smanjuje, a hrana povisuje glukozu u krvi)
• jačini djelovanja - opasnost od preniskih vrijednosti glukoze, posebno pri tjelovježbi
• dužini, tj. kraju djelovanja - treba znati kada primijeniti sljedeću injekciju inzulina.

Ponovno je potrebno istaknuti razliku između osoba koje boluju od dijabetesa, a imaju prekomjernu tjelesnu težinu ili su mršave.
 
U pretilih osoba u tijelu najčešće postoji inzulin, ali ga nema dovoljno pa se u takvih bolesnika daje prednost inzulinima izuzetno dugog, dugog i srednje dugog djelovanja.
 
U bolesnika sa standardnom tjelesnom težinom ili mršavih bolesnika, uzrok dijabetesa najčešće je stvarni nedostatak inzulina u tijelu. U tom slučaju nužno je započeti liječenje tzv. intenziviranom primjenom inzulina.
 
U liječenju dijabetesa koriste se četiri osnovna tipa inzulina koji se međusobno razlikuju po brzini i duljini djelovanja kojim oponašaju prirodne dnevne varijacije lučenja inzulina.

Brzodjelujući / ultrakratkodjelujući inzulin. Često se koristi prije obroka jer pokriva potrebe inzulina za podmirenje obroka. Djeluje promptno i kratko - počinje djelovati za oko 15 minuta nakon ubrizgavanja, a najjače djelovanje postiže unutar 30 do 90 minuta nakon primjene. Učinak može trajati dva do četiri sata. 

Kratkodjelujući / regularni inzulin. Koristi se prije obroka  s ciljem prevencije povišenja razine glukoze nakon obroka (posprandijalna hiperglikemija), kao što je slučaj i kod brzodjelujućeg inzulina. Djelovanje nastupa nešto kasnije - obično za oko 30 minuta od ubrizgavanja i traje nešto duže - pet do osam sati.

Srednjedugodjelujući / intermedijarni inzulin. Pokriva osnovnu potrebu za inzulinom i može se koristiti u kombinaciji s regularnim inzulinom. Omogućuje sporiju apsorpciju - odgođeni početak djelovanja (sat do dva nakon primjene) i dulje trajanje (najjače djeluje oko sedam sati nakon aplikacije, a u krvi ostaje od 14 do 20 sati). Sastojak je predmiješanog humanog inzulina.

Dugodjelujući / bazalni inzulin. Namjena mu je regulacija glikemije natašte i između obroka. Djelovanje počinje šest do 14 sati nakon primjene te traje dugo i ujednačeno (bez „peak“-ova).

Inzulin s bifazičnim djelovanjem / predmiješani humani inzulin. Mješavina je regularnog (30 %) i intermedijarnog (70 %) inzulina. Primjenjen par puta u danu, kombinirano pokriva glikemiju na tašte, poslije obroka i između obroka.
 
Za upotrebu u situacijama kada osobe nisu u mogućnosti ili ne žele primjenjivati injekcije inzulina dostupan je inhalacijski inzulin (kao inhalator). 
 
Prilikom odlučivanja o vrsti i dozi inzulina kojeg će propisati, dijabetolog uzima u obzir i razmatra brojne čimbenike.
 
Preporučena početna doza inzulina ovisi o vrsti propisanog inzulina. Ovisno o izmjerenim razinama glukoze u krvi, najčešće natašte, doza se pomalo prilagođava dok se ne utvrdi najdjelotvornija doza za održavanje ciljne razine šećera u krvi.
 

Inzulinski analozi

Da bi se postiglo zadovoljavajuće imitiranje rada beta stanica gušterače, dugo vremena tražio se inzulin koji bi počeo djelovati vrlo brzo poslije injiciranja pod kožu, tj. da se njegovo hipoglikemijsko djelovanje na zadovoljavajući način uskladi s procesom povišenja glukoze u krvi koji nastaje poslije uzimanja obroka.
 
Tako su sintetizirani  analozi inzulina, u kojima su malim strukturnim promjenama u redoslijedu aminokiselina u molekuli inzulina postignute značajne farmakološke karakteristike i promjene njegova djelovanja nakon potkožne primjene.
 
Analozi inzulina uz obrok (kratkodjelujući) imaju bržu apsorpciju i brži početak djelovanja, najjače (vršno) djelovanje je usklađenije s maksimumom apsorpcije ugljikohidrata, a ukupno  djelovanje kraće. Zbog takvog djelovanja hipoglikemije se rjeđe pojavljuju.

Ultrakratkodjelujući analozi inzulina su po djelovanju još sličniji ljudskom inzulinu - imaju brži početak djelovanja i brže dosežu maksimum djelovanja.

Bazalni analozi inzulina imaju sporiju, stabilniju i ravnomjerniju apsorpciju, manju varijabilnost i produljeno djelovanje te izazivaju manje hipoglikemija.

Inzulinski analozi svakako su značajno unaprijedili inzulinsko liječenje dijabetesa tipa 1 u vidu bolje učinkovitosti, boljeg sigurnosnog profila i veće fleksibilnosti prilikom primjene, što sve doprinosi poboljšanju kvalitete života oboljelih.

Svaki oboljeli od dijabetesa trebao bi voditi dnevnik samokontrole, koji sadržava zapise o svim mjerenjima glukoze i ketona u krvi i u mokraći, dozama apliciranog inzulina, obrocima i dnevnim aktivnostima.
 
Uvidom u podatke iz dnevnika samokontrole, oboljeli i njegov liječnik u mogućnosti su procijeniti koliko zadovoljava  regulacija bolesti i, po potrebi, djelovati u smjeru njezina poboljšanja.
 
Ako se dnevnik samokontrole uopće ne vodi, ne vodi se redovito ili se lažiraju podaci, najbolji pokazatelj metaboličke kontrole je glikirani hemoglobin - HbA1c, frakcija hemoglobina na koju se veže glukoza iz krvi neovisno o inzulinu zbog čega je ovisna o prosječnoj razini glukoze u krvi. 
 
Vrijednost HbA1c odražava srednju koncentraciju glukoze u krvi u prethodnih osam do 12 tjedana i pokazuje koliko je bila dobra regulacija dijabetesa u posljednjih dva do tri mjeseca. Normalnim razinama HbA1c smatraju se one niže od 6,5 posto, ali prihvatljive su i one do 7 posto.
 
Oboljeli koji znaju razinu posljednjeg mjerenja HbA1c bolje razumiju samokontrolu dijabetesa i bolje procjenjuju kvalitetu regulacije glukoze u krvi, što su važni preduvjeti dobre metaboličke kontrole.

Regulacija u prvim godinama od početka dijabetesa iznimno je važan pokazatelj kasnijeg razvoja kroničnih komplikacija. U prilog tome govori pojam glikemijska ili metabolička memorija, koji upućuje na to da stanice „pamte“ kakva je bila regulacija tijekom prvih godina bolesti, što se kasnije odražava na pojavu komplikacija.

Hipoglikemija - preniska razina glukoze u krvi

Normalna razina glukoze u krvi kreće se između 4 i 7 mmol/L, a ovisi o:

• unosu energije - hrani
• potrošnji energije - sagorijevanju unutar stanica
• inzulinu koji unosi glukozu u sve stanice (osim stanica mozga).

Ako smo dugo i naporno fizički radili, a nismo ništa pojeli, razina glukoze u krvi će se smanjivati jer će se trošiti unutar stanica.

Kako mozak za svoju normalnu funkciju treba glukozu, a s njom se snabdijeva direktno iz krvi, drugi hormon - glukagon (kojeg također proizvodi gušterača) - izvući će u krv rezervu glukoze spremljenu u jetrima i time osigurati normalan rad stanica mozga.

Osobe u kojih gušterača ne proizvodi inzulin ili inzulin više nije dovoljno djelotvoran, moraju ga primati izvana pomoću injekcije ili treba gušteraču potaknuti na jače lučenje inzulina tabletama.

U nekim slučajevima može se dogoditi da u krvi ima previše inzulina, a premalo glukoze. Višak inzulina će svu glukozu „unijeti“ u stanice, a mozak će ostati bez dovoljno energije za svoju normalnu funkciju.

Kako se definira hipoglikemija? - Ako razina glukoze padne ispod 3 mmol/L kažemo da se radi o hipoglikemiji.

Zašto se javlja hipoglikemija? Razlozi pojave niske razine glukoze u krvi su:

• prevelika količina inzulina
• premali unos hrane
• pojačana tjelesna aktivnost
• oštećen rad bubrega
• uživanje prevelike količine alkohola.

Koji su simptomi hipoglikemije? Prvi znaci hipoglikemije su znojenje, ubrzan rad srca, drhtavica, glad, bljedilo, strah i vrtoglavica. Ako razina glukoze u krvi i dalje pada javljaju se neprikladno ponašanje, zijevanje, smetnje koncentracije i vida, glavobolja, poremećaj svijesti i koma.

Može li se spriječiti hipoglikemija? Pojava hipoglikemije može se spriječiti:

• redovitom samokontrolom glukoze u krvi i mokraći prije i poslije obroka te prilagođavanjem terapije
• planiranjem tjelesne aktivnosti, uzimanjem dodatnog obroka ili korekcijom (smanjenjem) terapije
• ne konzumiranjem koncentriranih alkoholnih pića.

Kako si pomoći? - U slučaju prvih znakova hipoglikemije smiriti se i uzeti glukozni obrok (slatki napitak, glukozne bombone, ugljikohidratni obrok). U slučaju gubitka svijesti potrebna je tuđa pomoć. Hormon glukagon postoji u injekcijama i mogu ga dati ukućani ili je potrebno pozvati hitnu pomoć.
 

Hiperglikemija - previsoka razina glukoze u krvi

Ako inzulina nema dovoljno ili je njegova aktivnost preslaba da bi svladao otpor stanice, glukoza se gomila u krvi.

Tamo je ima previše, a unutar stanica premalo pa snaga slabi, javlja se osjećaj umora, iscrpljenosti, žeđ je pojačana, a mokrenje obilno.

U mokraći se nalazi puno glukoze koja se prelila u mokraću jer je u krvi ima previše.




Stanice su gladne pa jetra iz vlastitih rezervi i iz masnih stanica i mišića stvara novu energiju u obliku ketona. Iako predstavljaju dodatni izvor energije, ketoni kao kiselina zakiseljuju krv, što štetno utječe na organizam. Tijelo ih se nastoji riješiti pa se uz obilje glukoze u mokraći počinju pojavljivati i ketoni u obliku acetonskih tijela. To je upozorenje da u krvi ima premalo inzulina te ga je potrebno nadoknaditi. Takvo stanje nazivamo ketocidoza (dijabetička ketoacidoza, DKA).

Početno stvaranje ketona u krvi, dok se još nisu pojavili u mokraći, moguće je odrediti pomoću aparata za samokontrolu koji određuje glukozu i ketone u krvi i time spriječiti razvoj ketoacidoze. Stoga je kod povišenih vrijednosti glukoze potrebno izmjeriti i razinu ketona.




Razlozi nastanka hiperglikemije i ketoacidoze:

• nedovoljne količine inzulina u krvi ili preskočene inzulinske injekcije
• drugih akutnih bolesti (infekcije, povišena tjelesna temperatura, akutne bolesti kao srčani infarkt i sl.) kada je potrebno povećati inzulinsku dozu i na dvostruku količinu od početne, jer su potrebe organizma za inzulinom tada izrazito velike. U bolesnika koji su na terapiji tabletama, tijekom infekcije će biti potrebno uvesti inzulinsku terapiju.

Kako si pomoći? - Potrebno je nadoknaditi ono što nedostaje - inzulin - koji će omogućiti ulazak glukoze u stanice i na taj način vratiti energiju. Osim toga treba piti dovoljno tekućine kako bi se suvišna glukoza iz krvi izlučila mokraćom. Učestala samokontrola glukoze i ketona u krvi i mokraći omogućit će bolju kontrolu nad nastalim poremećajem i pravodobnu reakciju.

Pozitivni ketoni u slučaju redukcijske dijete. Nalaz ketona u mokraći ili njegovo povišenje u plazmi može, međutim, biti iznimno važan kod osoba koje su pretile i žele smanjiti tjelesnu težinu. Osnova prehrane kojom se želi smanjiti tjelesna težina je raspodjela hrane u najmanje četiri do šest obroka dnevno, pri čemu ukupna dnevna energetska vrijednost ne smije prijeći planiranu količinu. Iako uz takav raspored tijelo gladuje, bolesnik ne osjeća glad, ali ni sitost. Manjak hrane tijelo rješava razgradnjom masnoća (zato mršavimo), pri čijoj se razgradnji u tijelu javljaju ketoni. Ketoni se javljaju neusporedivo ranije od smanjenja tjelesne težine, tako da je njihova pojava putokaz bolesniku da redukcijsku prehranu provodi ispravno i da će se tjelesna težina sigurno početi smanjivati ako nastavi s takvom prehranom.

Kronične komplikacije dijabetesa veliki su problem u liječenju te glavni uzrok obolijevanja i smrtnosti oboljelih, a značajno utječu i na kvalitetu života kao i na cijenu liječenja.

Rizik za pojavu kasnih komplikacija dijabetesa povećavaju mnogi čimbenici. 
 
Rizični čimbenici na koje se ne može utjecati su trajanje dijabetesa, obiteljska sklonost ili spol.
 
S druge strane su rizični čimbenici na koje čovjek može djelovati, kao što su pretilost, pušenje, manjak tjelesne aktivnosti, a među njima i dugotrajna loša kontrola glikemije, što najviše ovisi o motiviranosti i angažmanu samog oboljelog.

Glavni krivac nastanka kroničnih komplikacija je dugotrajno povišena razina glukoze u krvi, koja svojom povećanom količinom uglavnom ne smeta bolesniku jer „ne boli“. 

Povremeni osjećaj umora, osjećaj žeđanja, učestalo noćno mokrenje, slabost ili zamućenje vida, često se tumači svakodnevnim životnim naporima. Tek pojačani simptomi bolesti dovode bolesnika k liječniku, često kada su se već razvile promjene na krvnim žilama i živcima, što izaziva oštećenja svih vitalnih organa u tijelu (očiju, bubrega, srca, mozga, udova).
 
Najranije se primijete promjene na živcima zbog oštećenja mijelinske ovojnice (neuropatija). Pojavljuju se trnci u različitim dijelovima tijela, osjećaj pojačana bola u prvom razdoblju do potpuna prestanka osjećaja u kasnijem razdoblju. Na kraju se javljaju smetnje zbog pogrešne koordinacije u radu pojedinih organa.

Smetnje malih krvnih žila nastaju malo kasnije i obično se najprije primjećuju u očima (retinopatija), u kojima se šire postojeće i stvaraju nove krvne žilice, iz kojih može doći do krvarenja i posljedično do gubitka vida.
 
Promjene na malim krvnim žilama bubrega javljaju se još kasnije, kad bubrezi više nisu u mogućnosti čistiti tijelo od štetnih tvari koje nastaju u njemu, zbog čega je potrebno početi dijalizu.

Promjene na velikim krvnim žilama najčešće se javljaju zbog kombinacije uzroka. Početak je obično obilježen promjenama na nogama, poslije na srcu i mozgu. Sve te komplikacije znatno smanjuju kvalitetu života oboljelih od šećerne bolesti.
 
Najizraženije dugotrajne komplikacije su sljepoća, zatajenje rada bubrega uz potrebu provođenja dijalize, preuranjeni srčani udar ili moždani udar, crijevne smetnje i dijabetičko stopalo.



Najčešće kronične komplikacije dijabetesa:

• dijabetička retinopatija - promjene koje nastaju na sitnim krvnim žilama očiju, koje su vodeći uzrok sljepoće
• dijabetička nefropatija - promjene na krvnim žilama bubrega, koje kao filtar čiste našu krv od štetnih tvari. U oko 40 posto slučajeva je uzrokom svih bolesti bubrega. Među oboljelima od dijabetesa tipa 1, 30 do 50 posto osoba razvija nefropatiju nakon 40 godina trajanja bolesti, a slični podaci odnose se i na osobe s dijabetesom tipa 2.
• dijabetička neuropatija - označava oštećenje živčanih stanica i javlja se u 75 posto dijabetičara
• kardiovaskularne bolesti - promjene na velikim krvnim žilama srca, mozga i udova četiri puta češće javljaju se u osoba sa šećernom bolešću i vodeći su uzrok smrti.

Podaci velikih studija u svijetu neosporno su dokazali da samo dobra regulacije glukoze u krvi može odgoditi ili zaustaviti pojavu i napredovanje kroničnih komplikacija dijabetesa te da se usprkos samoj bolesti može kvalitetno živjeti i doživjeti duboku starost.