Glukoza u krvi (GUK)

Glukoza je proizvod razgradnje ugljikohidrata tijekom probavnog procesa, koji se iz crijeva apsorbira u krv i krvlju prenosi u sve tjelesne stanice. Ona je jednostavan šećer koji stanice u tijelu mogu lako pretvoriti u energiju, zbog čega predstavlja glavni izvor tjelesne energije (zajedno s mastima i aminokiselinama kao građevnim blokovima proteina), a za mozak je primarni izvor energije.

Razina glukoze u krvi mijenja se tijekom dana: najniža je prije prvog obroka u danu, podiže se nakon jela i smiruje nakon otprilike sat vremena.

Tijelo je dizajnirano tako da održava konstantnu razinu glukoze u krvi (GUK). Posebne beta-stanice gušterače prate razinu šećera u krvi svakih nekoliko sekundi. Kada se razina glukoze u krvi povisi nakon jela, beta-stanice otpuštaju inzulin koji omogućuje ulazak glukoze u stanice čime se njezina razina u krvi smanjuje.

Preostala glukoza se pohranjuje u obliku glikogena (uglavnom u jetrenim i mišićnim stanicama) ili se može pretvoriti u mast (uglavnom u jetri) i u tom obliku prenijeti u stanice masnoga tkiva te se u njima pohraniti. 

Kada se u razdoblju između obroka razina glukoze u krvi počne smanjivati, smanjuje se i izlučivanje inzulina, ali se iz alfa-stanica gušterače povećava izlučivanje glukagona. Glukagon je hormon koji pokreće procese razgradnje jetrenog glikogena na molekule glukoze (glikogenoliza) koje se zatim iz jetre oslobađaju u krv vraćajući razinu glukoze u normalu. Osim toga, glukagon u jetri pokreće proces stvaranja novih molekula glukoze iz aminokiselina (glukoneogeneza), a potiče i razgradnju masti (lipoliza) i bjelančevina.
 
Održavanje normalne razine šećera u krvi između obroka izuzetno je važno za moždane stanice, koje u energetskom smislu mogu iskorištavati samo glukozu, bez koje mozak ne može funkcionirati. 

Kad govorimo o normalnoj vrijednosti glukoze u krvi, trebalo bi težiti razini ispod 99 mg/dL (5,5 mmol/L), jer oscilirajuće ili ekstremne razine GUK-a mogu dovesti do raznih komplikacija.
 

SAVJETI ZA KONTROLU RAZINE GLUKOZE U KRVI
​
Kako bi se održala normalna ravnoteža glukoze u krvi uputno je:
* uravnoteženo se hraniti i unositi puno voća i povrća
* konzumirati uglavnom hranu s niskim glikemijskim indeksom (link na GI i GL) 
* održavati umjerenu tjelesnu težinu
* redovito vježbati - najmanje 150 minuta umjerene do intenzivne tjelovježbe svaki tjedan.
* jesti u redovno vrijeme i ne preskakati obroke
* uravnotežiti porcije u obrocima tako da tipični tanjur bude jedna četvrtina mesa, jedna četvrtina škrobne hrane i jedna polovica neškrobnog povrća
* piti više vode.

Svatko tko osjeti simptome niske ili visoke razine šećera u krvi trebao bi posjetiti liječnika, bez obzira na to ima li dijagnozu dijabetesa ili ne!

Tri su uobičajena razloga za provjeru razine šećera u krvi:

• rutinska analiza krvi
• postojeći simptomi visoke (hiperglikemija) ili niske (hipoglikemija) razine šećera u krvi
• dugotrajno uzimanje lijekova koji utječu na razinu šećera u krvi, poput kortikosteroida.

Razina glukoze najčešće se provjerava kod oboljelih od dijabetesa tipa 2, a na redovitoj osnovi i kod osoba koje imaju čimbenike rizika za razvoj tog tipa dijabetesa.

Mjerenje glukoze u krvi može se provesti na više načina:

• natašte, nakon najmanje osam sati posta
• nasumično, u bilo koje doba dana
• posprandijalno (2-satni OGTT test - test oralnog opterećenja glukozom) - prvi uzorak krvi vadi se natašte, nakon čega pacijent popije točnu određenu količinu glukoze otopljene u vodi te se nakon dva sata ponovo vadi krv i određuje razina glukoze u krvi).

Razina glukoze u krvi općenito varira kod svakog pojedinca u ovisnosti o vremenu proteklom od konzumiranja jela, tjelesnoj aktivnosti i zdravstvenom stanju. Varijacije su jače izražene u slučaju patoloških stanja kod kojih razina glukoze u krvi može biti povišena (hiperglikemija) ili smanjena (hipoglikemija).

Rasponi normalnih (referentnih) vrijednosti mogu malo varirati među različitim laboratorijima zbog razlike u opremi, kemijskim reagensima i tehnici mjerenja koju koriste.


 

Normalna razina glukoze u krvi

Za nekoga tko nema dijabetes, normalna razina glukoze u krvi natašte (nakon najmanje osam sati posta) je 70 do 99 mg/dL (3,9 do 5,5 mmol/L). Vrijednosti između 50 i 70 mg/dL (2,8 do 3,9 mmol/L) za osobe bez dijabetesa također mogu biti 'normalne', uglavnom ako su mlade i mršave.

Tijekom dana, razina glukoze u krvi je najniža neposredno prije obroka. Za većinu osoba bez dijabetesa kreće se oko 70 mg/dL (3.9 mmol/L) do 80 mg/dL (4,4 mmol/L). Za neke može biti normalno i 60 mg/dL (3,3 mmol/L), a za druge i 90 mg/dL (5 mmol/L).

Normalna razina šećera u krvi dva sata nakon obroka obično je manja od 140 mg/dL (7,8 mmol/L).

Ako je u pitanju nasumični test glukoze u krvi, normalan rezultat ovisi o tome kada je osoba posljednji put jela. Većinu vremena razina glukoze u krvi bit će 125 mg/dL (6,9 mmol/L) ili niža.


Povišena razina glukoze u krvi (hiperglikemija)

Povećana vrijednost glukoze u krvi ukazuje na poremećaj metabolizma ugljikohidrata.

Ako se radi o nasumičnom mjerenju glukoze u krvi, vrijednost od 200 mg/dL (11 mmol/L) ili više često znači dijabetes. Kod osobe koja boluje od dijabetesa, abnormalan rezultat nasumičnog mjerenja može značiti i da dijabetes nije dobro kontroliran.

Razina glukoze u krvi natašte od 100 do 125 mg/dL (5,6 do 6,9 mmol/L) znači oslabljenu kontrolu i obično je znak predijabetesa. Osobe s takvim nalazom imaju do 50 posto šanse za razvoj dijabetesa tipa 2 u sljedećih pet do deset godina, ali ako već imaju to saznanje mogu poduzeti određene mjere kako bi spriječili razvoj bolesti.

Razina glukoze u krvi natašte od 126 mg/dl (7,0 mmol/L) i više tijekom više od jednog mjerenja obično znači dijabetes.

Kod osoba s hiperglikemijom, razina glukoze u krvi neposredno prije obroka viša je od 126 mg/dl (7 mmol/L).

Prije nego što se dijagnosticira predijabetes ili dijabetes, potrebno je praćenje razine glukoze tijekom dana - profil glukoze, te provjera razine glikoziliranog hemoglobina A1c testom.

Profil glukoze. Izrada profila glukoze znači mjerenje vrijednosti šećera u krvi tijekom 24 sata u predviđenim vremenskim intervalima. Krv se vadi natašte, jedan sat nakon doručka, prije ručka, jedan sat nakon ručka, prije večere, prije spavanja i idući dan prije doručka. Profil glukoze obično se radi kod osoba oboljelih od šećerne bolesti u svrhu određivanja terapije inzulinom.

A1c test (hemoglobin A1c ili HbA1c). Kada glukoza prvi put uđe u krvotok, veže se za hemoglobin, pigment crvenog krvnog zrnca koji prenosi kisik - glikolizirani hemoglobin. A1c test mjeri postotak glikoziliranog hemoglobina, tj. hemoglobina u krvi na koji je vezana glukoza. S obzirom da eritrociti prosječno žive tri do četiri mjeseca, postotak hemoglobina koji sadrži glukozu je pokazatelj prosječne vrijednosti šećera u krvi u tom razdoblju. Što je više glukoze u krvi, to je viša vrijednost A1c, što ujedno znači slabiju kontrolu šećera u tijelu. Može se koristiti za dijagnosticiranje predijabetesa i dijabetesa, odnosno za kontrolu regulacije GUK-a kod dijabetičara.

Vrijednosti glikoziliranog hemoglobina:

• manje od 5,7 % - normalna razina glukoze u krvi
• 5,7-6,4 % - predijabetes
• 6,5 % i više - dijabetes.

Drugi mogući uzroci hiperglikemije su:

• problemi s nadbubrežnom žlijezdom (npr. Cushingov sindrom, tumor feokromocitom)
• problemi s gušteračom (npr. upala gušterače, rak gušterače, glukagonom - tumor gušterače koji proizvodi glukagon)
• pretjerano aktivna štitnjača (hipertireoza)
• značajan stres (zbog traume, moždanog udara, srčanog udara ili operacije)
• neki lijekovi, osobito kortikosteroidi.

Simptomi visokog šećera u krvi ovise o fazi tog stanja:

• rani simptomi - osjećaj jake žeđi (polidipsija), osjećaj jake gladi (polifagija), češće mokrenje (poliurija), glavobolje, zamagljen vid
• dugotrajni simptomi - ako osoba već dulje vrijeme ima hiperglikemiju, mogla bi osjećati izrazit umor, neobjašnjivo gubiti na težini, patiti od kožne ili vaginalne gljivične infekcije i imati problema sa zacjeljivanjem rana (sporo zarastanje).

Ako se uz navedene simptome javlja povraćanje, duboko otežano disanje i/ili mentalna konfuzija (smetenost), moguće je da se radi o ketoacidozi povezanoj s dijabetesom, što je po život stanje opasno koje zahtijeva žurnu medicinsku intervenciju.

Osobe s predijabetesom ili razinom šećera u krvi neznatno višom od normalne obično nemaju nikakve znakove ili simptome bolesti.
 

NAJČEŠĆI TIPOVI DIJABETESA

Predijabetes - stanje u kojem je razina šećera u krvi viša od uobičajene razine, ali nije dovoljno visoka za dijagnozu dijabetesa.

Dijabetes tip 2 - razvija se kada gušterača ne proizvodi dovoljno inzulina ili tijelo ne koristi dobro inzulin (inzulinska rezistencija), što rezultira visokom razinom glukoze u krvi. Najčešći je tip dijabetesa.

Dijabetes tip 1 - autoimuna bolest u kojoj imunosni sustav iz nepoznatih razloga napada stanice gušterače koje proizvode inzulin pa se njegova razina smanjuje, a time razina glukoze povećava. Prilikom postavljanja dijagnoze, osobe s dijabetesom tipa 1 obično imaju vrlo visoku razinu glukoze u krvi (200 mg/dL ili 11,1 mmol/L ili više).

Gestacijski dijabetes - obično se pojavljuje sredinom trudnoće, između 24. i 28. tjedna i prolazi nakon poroda. Trudnice se provjeravaju na gestacijski dijabetes s provokacijskim testom glukoze i/ili testom tolerancije na glukozu.

Snižena razina glukoze u krvi (hipoglikemija)

Upozorenje za hipoglikemiju je vrijednost šećera u krvi natašte od 70 mg/dL (3,9 mmol/L) ili niže, s tim da kritična razina iznosi približno 2,5 mmol/L.

Kod osoba s hipoglikemijom, razina glukoze u krvi neposredno prije obroka je također ispod 70 mg/dL (3,9 mmol/L).

Niska razina šećera u krvi često je posljedica viška inzulina - bilo da ga tijelo prirodno previše proizvodi ili dijabetičar ubrizgava previše sintetičkog inzulina. I neki drugi hormonalni i metabolički poremećaji također mogu dovesti do niske razine šećera u krvi.

Ako šećer u krvi padne ispod donje granice normale, kao rezultat stresnog odgovora organizma i otpuštanja adrenalina javljaju se simptomi kao što su hladan znoj, bljedilo, intenzivna glad, mišićna slabost, drhtanje, ubrzani otkucaji srca i osjećaj trnaca po tijelu.

Zbog nedovoljne opskrbe mozga glukozom, javljaju se mentalna konfuzija, usporenost, glavobolja, zamućenje vida. Uslijed manjka energije, prolazno se mogu javiti i konvulzije.

Ukoliko hipoglikemija duže potraje ili razina glukoze u krvi izrazito brzo padne, može doći do gubitka svijesti i hipoglikemijske kome. Preniske vrijednosti mogu biti opasne po život jer bez dovoljno glukoze mozak ne može funkcionirati.

Snižena razina glukoze u krvi se mnogo rjeđe javlja kod osoba koje ne boluju od dijabetesa, a u tom slučaju može biti znak premalog unosa hrane, pretjeranog vježbanja, bolesti jetre ili bubrega, hipotireoze, Addisonove bolesti (smanjena funkcija nadbubrežne žlijezde), alkoholizma, inzulinoma (rijedak tumor gušterače) ili nekih lijekova. Ova stanja obično uzrokuju česte epizode hipoglikemije.

Kod osoba koje nemaju dijabetes, izolirani rezultat niske razine šećera u krvi obično nije razlog za zabrinutost.

• hrana s niskim glikemijskim indeksom - GI 1-55 (namirnice s visokim udjelom proteina, masti ili vlakana)
• hrana sa srednjim glikemijskim indeksom - GI 56-69
• hrana s visokim glikemijskim indeksom - GI 70-100 (namirnice s visokim udjelom rafiniranih ugljikohidrata i šećera koji se brže probavlja).

Tako, na primjer, namirnice koje uzrokuju dramatično povećanje razine glukoze u krvi (kao slatkiši i slatki deserti) imaju visok glikemijski indeks, odnosno veliki učinak na razinu šećera u krvi. S druge strane, namirnice koje sporo otpuštaju glukozu imaju nizak glikemijski indeks i niski učinak na razinu šećera u krvi. Isto tako, dvije namirnice s istom količinom ugljikohidrata mogu imati različitu GI vrijednost.



Razlog zašto neka hrana ubrzano podiže razinu šećera u krvi je taj što se jednostavni ugljikohidrati u takvoj hrani, kao što su rafinirani šećeri, u tijelu lakše pretvaraju u glukozu. Nasuprot tome, ugljikohidrati poput onih u povrću i cjelovitim žitaricama probavljaju se sporije pa zato razina glukoze u krvi sporije raste.

Prirodna hrana obično ima niži glikemijski indeks nego rafinirana i prerađena hrana.

Treba istaknuti kako se glikemijski odgovor na istu namirnicu razlikuje od čovjeka do čovjeka (i do 30 posto), kao i da pokazuje varijacije kod istog pojedinca, čak i u strogo kontroliranim laboratorijskim uvjetima.

Osim toga, najčešće konzumiramo kombinaciju namirnica, što također može mijenjati glikemijski odgovor u tijelu, kao i način pripreme hrane. Stoga GI sam za sebe nije u mogućnosti dati odgovor kako obrok u cjelini utječe na glikemijski odgovor, ali može biti smjernica.

Nešto realnija i više primjenjiva mjera je glikemijsko opterećenje (GL, glicemic load) koje uzima u obzir veličinu serviranja namirnice odnosno broj ugljikohidrata u porciji hrane kako bi odredio kako to može utjecati na razinu šećera u krvi.

Iz tog razloga, pri odabiru hrane koja pomaže u održavanju zdrave razine šećera u krvi važno je uzeti u obzir i glikemijski indeks i glikemijsko opterećenje.
 
Primjeri hrane prema vrijednosti glikemijskog indeksa

GI hrane na neki način omogućuje razlikovanje ugljikohidrata koji će se sporije pretvoriti u glukozu od nekih drugih ugljikohidrata, što može biti korisno za fino podešavanje prehrambenih navika i održavanje stabilnije razine šećera u krvi.

Primjeri hrane s niskim GI: zeleno povrće, voće poput jabuke, kruške i naranče, sirova mrkva, grah, slanutak, leća, obrano mlijeko, kikiriki, indijski oraščići

Primjer hrane sa srednjim GI: kukuruz, banana, ananas, grožđice, trešnje, zobene žitarice, smeđa riža, med, višezrnati kruh, pšenični ili raženi kruh od cijelog zrna

Primjer hrane s visokim GI: bijela riža, bijeli kruh, krumpir, krafne, lubenica, žele bonboni, kukuruzne pahuljice, slastice.