Dijabetička ketoacidoza - simptomi i liječenje

Dijabetička ketoacidoza (DKA) je akutna, životno ugrožavajuća komplikacija šećerne bolesti, za koju se procjenjuje da je godišnje razvije između 4,6 i 8,0 od 1000 osoba s tipom 1 šećerne bolesti.

Može biti i prvi pokazatelj neprepoznatog dijabetesa, ili se javlja u osoba s već dijagnosticiranom bolešću, najčešće tijekom akutnog infekta ili u slučaju neredovite primjene inzulina.

Iako DKA nastaje zbog apsolutnog ili relativnog nedostatka inzulina, razvoju pridonosi i porast razine stresnih hormona. U takvoj situaciji tijelo kao izvor energije ne koristi glukozu (šećer) nego sagorijeva masti, pri čemu se stvaraju ketonska tijela. Razina šećera u krvi stoga raste i on se "prelijeva" u mokraću, povlačeći za sobom vodu i soli, zbog čega se javlja učestalo i obilno mokrenje uz posljedično pojačanu žeđ i unos tekućine.

Spomenuta ketonska tijela služe kao "alternativni" izvor energije i zaštitni su mehanizam tijekom gladovanja. Budući da su ketoni kiseli, tijelo aktivira mehanizme kojima nastoji ispraviti pretjeranu kiselost krvi, a jedan od njih je ubrzano i duboko disanje.

Dijabetička ketoacidoza (DKA) je akutna, životno ugrožavajuća komplikacija šećerne bolesti, za koju se procjenjuje da je godišnje razvije između 4,6 i 8,0 od 1000 osoba s tipom 1 šećerne bolesti

Karakteristični simptomi dijabetičke ketoacidoze, koji se razvijaju postupno tijekom nekoliko sati, su suhoća kože i vidljivih sluznica, mučnina, povraćanje  bolovi u trbuhu, ubrzano i duboko disanje, opća slabost te poremećaj svijesti.

Pojačana žeđ je redovito jako izražena, uz obilno mokrenje i dehidraciju. 

Mučnina, povraćanje i bolovi u trbuhu mogu pobuditi sumnju na akutni abdomen, odnosno upalu crvuljka.

Kod teške dijabetičke ketoacidoze disanje postaje naporno, čujno i duboko. Često je prisutan miris zadaha po ketonima, koji se obično opisuje kao "voćni".

Može se javiti i poremećaj svijesti različita stupnja, od pospanosti pa sve do kome.

Dijagnoza DKA potvrđuje se pretragom krvi i mokraće, ako su zadovoljeni sljedeći biokemijski kriteriji:

• povišena razina šećera u krvi (GUK >11 mmol/l)
• povećana kiselost krvi (pH venske krvi <7.3 ili bikarbonati <15 mmol/l)
• povišena razina ketona u krvi i urinu.

Uz glukozu i ketone u krvi, te acidobazni status kojim se procjenjuje kiselost krvi, određuju se urea te kreatinin kao pokazatelji bubrežne funkcije, koja može biti narušena dehidracijom, ali i elektroliti (soli).

Razina upalnih parametara (C reaktivni protein - CRP) koristi se za otkrivanje ili potvrdu akutnog infekta.

Ako se ne liječi, dijabetička ketoacidoza je gotovo redovito fatalna, no uz pravodobno i primjereno liječenje smrtnost je manja od jedan posto.

Glavni terapijski ciljevi su nadoknada izgubljene tekućine i soli, normalizacija razine šećera u krvi te prekid produkcije ketona.

Liječenje uključuje intravensku primjenu tekućine i elektrolita (infuziju) te brzodjelujućeg inzulina, simptomatske mjere te liječenje eventualne infekcije. Obično se provodi na specijaliziranom odjelu osposobljenom za liječenje i intenzivno nadziranje bolesnika s dijabetičkom ketoacidozom ili u jedinici intenzivnog liječenja.

Oporavak obilježavaju poboljšanje općeg stanja, sposobnost da se hrana i tekućina ponovno uzimaju na usta, normalizacija kiselosti i razine ketona u krvi, a još može biti prisutno blago izlučivanje ketona mokraćom. Ako su ispunjeni ti preduvjeti, može se započeti s potkožnom primjenom inzulina.

Tijekom liječenja može se javiti nekoliko komplikacija, no edem mozga svakako je najopasniji. Učestalost mu je od 0,5 do 0,9 posto, uz smrtnost između 21 i 24 posto. Obično se razvija četiri do 12 sati nakon početka terapije, no može se javiti i prije, a rjeđe 24 do 48 sati nakon početka liječenja.

Čimbenici udruženi s povećanim rizikom za razvoj moždanog edema su mlada životna dob, novootkriveni dijabetes te dulje trajanje simptoma bolesti.

Upozoravajući znakovi i simptomi su glavobolja, usporavanje srčanog ritma, promjena neurološkog statusa (nemir, iritabilnost, pojačana pospanost, inkontinencija) ili specifični neurološki znaci (ispadi kranijalnih živaca), porast krvnog tlaka i pad zasićenosti krvi kisikom.

Optimalno liječenje nije utvrđeno, no najčešće se provodi intravenoznom primjenom manitola ili hipertonične otopine natrijeva klorida, uz obvezno smanjenje protoka infuzije.

Gotovo je neizbježan premještaj u jedinicu intenzivnog liječenja, uz umjetnu ventilaciju i intenzivan nadzor.

Prevencija kod osoba koje imaju dijabetes temelji se na jasnim i preciznim uputama kako se ponašati u slučaju akutne (infektivne) bolesti.

Upute trebaju uključivati savjet o prehrani i unosu tekućine, potrebi učestale kontrole šećera u krvi i povećanju doze inzulina uz hiperglikemiju, te nužnosti provjere razine ketona u krvi i/ili mokraći.

U djece koja nose pelene vrlo je korisna mogućnost određivanja ketona u krvi putem glukometra (u kućnim uvjetima), što je od velike pomoći u ranom prepoznavanju i pravodobnom liječenju.

Uz to, prijeko je potrebno skinuti povišenu tjelesnu temperaturu i liječiti infekciju (bakterijsku).

Bolesnicima je potrebno dati naputak kada moraju zatražiti medicinsku pomoć (u slučaju perzistentne hiperglikemije uz razinu beta-hidroksibutirata veću od 3 mmol/l).

Osobe koje nemaju dijagnosticiran dijabetes, ali pojačano mokre i pojačano žeđaju te gube na tjelesnoj težini, trebale bi bez odgađanja posjetiti liječnika.