Sindrom kroničnog umora - simptomi i liječenje

Umor koji traje više od šest mjeseci, ometa normalne aktivnosti, a za koji nije utvrđen medicinski uzrok naziva se neobjašnjenim kroničnim umorom. Takav se umor može dalje razvrstati u:

• sindrom kroničnog umora - poznat i kao benigni mijalgični encefalomijelitis, kronična je bolest koja uzrokuje ekstremni umor koji se ne može objasniti bilo kojim drugim zdravstvenim stanjem. Zapravo nije nova bolest jer se već u 19. stoljeću izraz neurastenija ili živčana iscrpljenost koristio za opisivanje simptoma sličnih onima koji obilježavaju sindrom kroničnog umora.
• idiopatski kronični umor - ako u pacijenta nisu prisutni svi simptomi potrebni za donošenje dijagnoze sindroma kroničnog umora, postavlja se dijagnoza idiopatskoga kroničnog umora (pojednostavljeno, idiopatski znači da uzrok umora nije poznat).

Budući da je pregledima teško utvrditi gdje je u organizmu žarište kroničnog umora, mnogi su liječnici i istraživači ovu bolest opisivali su kao "umišljeno stanje", no bili su daleko od istine.

"Neki liječnici i laici ne vjeruju u postojanje bolesti ako golim okom ili na rendgenskoj snimci ne vide poremećaj na nekom organu - ožiljak, izraslinu, prijelom, bilo što, ili ako im ne kažu da je pronađen uzročnik - virus, bakterija, gljivica", objašnjava neuropsihijatar dr. Earl Monroe iz kanadskog Centra za proučavanje kroničnog umora i fibromijalgije, bolesti bolnih mišića, koja često prati kronični umor.

Preokret u shvaćanju kroničnog umora dogodio se kad je u žarište proučavanja došao mozak, odnosno središnji živčani sustav. Umjesto da traže uzročnika navodne infekcije ili tragove ozljede, znanstvenici su počeli snimati mozak i mjeriti razine stresnih hormona. 

"Novom strategijom istraživači su otkrili da oboljeli od sindroma kroničnog umora imaju bitne biološke abnormalnosti u usporedbi sa zdravim ljudima. Mjerenja razine stresnih hormona i imuniteta te snimke moždane aktivnosti pokazali su jasne razlike između kronično umornih ljudi i zdravih", dodaje dr. Monroe. Tako je uspostavljen konsenzus da je ta bolest ipak biološkog karaktera, čak i onda kad je uzrokovana psihičkim stresom.

"Svatko tko pati od kronične bolesti ima poremećaj u biološkom mehanizmu", kaže James F. Jones, stručnjak za kronični umor u Američkom centru za kontrolu i prevenciju bolesti. "Ne možete odvojiti um od tijela, jer psihologija je biologija. Sve što se događa u mozgu je kemijske ili električne prirode."

Oni koji trpe od kroničnog umora u većini slučajeva prije pojave bolesti pretrpjeli su snažan stres, poput fizičkog nasilja, nekoga ozbiljnoga gubitka, ili su iskusili depresiju ili anksioznost.

Istraživanje provedeno u Leedsu pokazalo je da su osobe koje trpe od kroničnog umora imale devet puta veću incidenciju stresnih događaja tri mjeseca prije nastupa bolesti, u usporedbi sa zdravom populacijom. Zatim, kad su već bili pod nekim oblikom stresa ili su trpjeli od depresije ili anksioznosti, ljudima se dogodilo još nešto - prometna nesreća, ozljeda, virusna infekcija, trovanje hranom.

"Ako je tijelo već nečim načeto, dovoljan je mali dodatni stresni podražaj da gurne organizam preko ruba i izazove trajni "kvar". Stresni događaj aktivira stresne žlijezde na potezu hipotalamus-epifiza-nadbubrežne žlijezde, što dovodi do rasta razine hormona kortizola, koji oslabljuje imunitet i druge životne sustave te narušava raspoloženje", navodi dr. Monroe.

Abnormalno jaka stresna reakcija organizma možda je ključna za nastanak kroničnog umora, ali i depresije. Kad je organizam pod stresom, krhkiji je i slabiji, pa ga svaki sljedeći udarac može uvesti u kronično bolesno stanje, kao što su kronični umor, depresija ili oboje. Ipak, ne može se reći da je kronični umor samo tjelesna manifestacija kliničke depresije. Iako su oboljeli od kroničnog umora u velikoj mjeri depresivni, a oboljeli od depresije većinom iscrpljeni, ta su dva stanja ipak različita i nisu nužno istodobna.

Moguće je da je sindrom kroničnog umora tjelesni ekvivalent depresije, odnosno onaj oblik smanjene aktivnosti izvjesnih moždanih centara koji pogađa tjelesnu funkciju više nego psihičku. No, dvije trećine pogođenih tim sindromom pati i od umora i od depresije, a antidepresivi pomažu i kronično umornima koji nemaju depresivne simptome.

Trajni i vrlo izraženi umor samo je jedan od simptoma sindroma kroničnog umora, jer osim čestog osjećaja umora, mogu biti pridruženi i neki drugi simptomi.

Stoga je kriterij za postavljanje dijagnoze postojanje jakog umora i pratećih simptoma u trajanju duljem od šest mjeseci:

• kratkoročan gubitak pamćenja ili ozbiljna nesposobnost koncentriranja, nauštrb poslu, školi ili drugim normalnim aktivnostima
• grlobolja
• povećanje limfnih čvorova na vratu ili u pazuhu
• bolovi u mišićima
• bolovi u zglobovima, ali bez crvenila
• jake glavobolje
• neokrepljujući san (osjećaj umora i nakon spavanja)
• umor dulji od 24 sata nakon svakog napora
• osjetljivost na svjetlost, buku, hranu, lijekove ili kemikalije
• problem s regulacijom tjelesne temperature.

Spomenuti umor ne smije biti posljedica pretjerana rada ili vježbanja. Trajan je i vrlo izražen, remeti normalno životno funkcioniranje, a ne popušta ni nakon spavanja i odmaranja. Čak i mali napor pogoršava simptome.

Tako jak umor javlja se kao upala gornjih dišnih putova uz povišenu temperaturu, glavobolju, mišićne bolove, upaljeno grlo, bolove u ušima, curenje iz nosa, kašalj, proljev i iscrpljenost. U početku, bolest kojom počinje kronični umor može biti obična hunjavica ili gripa. Dok kod obične upale simptomi prolaze nakon tri do sedam dana, kod sindroma kroničnog umora vraćaju se ili traju mjesecima ili godinama. Mnogi pacijenti doživljavaju simptome kao nove napade gripe, pri čemu svaki traje od nekoliko sati do nekoliko tjedana.

Dodatni simptomi, koji nisu nužni za postavljanje dijagnoze sindroma kroničnog umora, uključuju nepodnošenje alkohola, osjetljiva crijeva (probavne smetnje - mučnina, zatvor ili proljev), suhe oči i usta, oslabljen krvotok u rukama i stopalima, smetnje vida i bolne mjesečnice.

Konkretan dijagnostički test ne postoji, osim dobro uzetih anamnestičkih podataka o simptomima i njihovu trajanju.

Određene pretrage moguće je provesti u slučaju potrebe isključivanja drugih mogućih uzroka simptoma koje osoba navodi.

Dijagnoza sindroma kroničnog umora se postavlja tek nakon što se isključe druge najčešće bolesti koje mogu dovesti do sličnih simptoma, kao što su slabokrvnost, poremećaj u radu štitne žlijezde koja regulira cjelokupni metabolizam, šećerna bolest ili depresija, premda svaka bolest može biti praćena osjećajem umora.

• povećati unos vode, izostaviti zaslađene gazirane napitke, smanjiti kofein te izbaciti ili na najmanju moguću mjeru smanjiti pušenje i konzumaciju alkohola
• povećati unos ribe, žitarica, svježeg i sušenog voća i povrća, orašastih plodova i sjemenki
• izbjegavati ili smanjiti unos suhomesnatih i konzerviranih proizvoda
• smanjiti unos rafiniranih ugljikohidrata
• obratiti pozornost na dodatni unos vitamina i minerala koji se pod stresom prvi gube, a to su vitamini B skupine, C vitamin, magnezij, kalcij, cink i željezo.