Anksioznost (tjeskoba) - simptomi i liječenje

Anksioznost ili tjeskoba je neodređeni strah koji osoba osjeća u određenim okolnostima, u kojima procjenjuje da cjelokupna životna situacija nadilazi njegove sposobnosti, odnosno kad nije u stanju izaći na kraj sa životnim teškoćama.

Povremena tjeskoba normalan je dio života. Mnogi ljudi brinu o stvarima poput zdravlja, novca ili obiteljskih problema. Međutim, anksiozni poremećaji uključuju više od privremene brige ili straha jer osobe s takvim poremećajima često osjećaju intenzivnu, pretjeranu i upornu zabrinutost i “strah” od svakodnevnih situacija. Najčešći su psihički poremećaji i pogađaju gotovo 30 posto odraslih osoba u nekom trenutku njihova života.

Anksiozni poremećaji često uključuju ponavljane epizode iznenadnih osjećaja intenzivne tjeskobe ili užasa koji dosežu vrhunac unutar nekoliko minuta (napadaji panike). Ti osjećaji ometaju svakodnevne aktivnosti, teško ih je kontrolirati, nesrazmjerni su stvarnoj opasnosti, mogu dugo trajati i s vremenom se pogoršati.

Anksioznost je u stvari stanje koje karakteriziraju osjećaj napetosti, zabrinute misli i fizičke promjene poput povišenog krvnog tlaka. Osobe s anksioznim poremećajima obično imaju ponavljajuće nametljive misli ili brige. Oni mogu izbjegavati određene situacije kako bi spriječili te osjećaje. Također mogu imati fizičke simptome poput znojenja, drhtanja, vrtoglavice ili ubrzanog rada srca.
 

RAZLIKA IZMEĐU ANKSIOZNOSTI I STRAHA

Anksioznost nije isto što i strah, ali se često koriste kao sinonimi:
* anksioznost - odnosi se na iščekivanje buduće brige i više je povezana s napetošću mišića i ponašanjem izbjegavanja
* strah - emocionalni odgovor na neposrednu prijetnju i više je povezan s reakcijom na borbu ili bijeg, ili ostanak radi borbe, ili odlazak kako bi se izbjegla opasnost.

Jedan od čestih uzroka anksioznosti je kronični unutarnji konflikt koji se odnosi na nešto što je osobi važno. Kad osoba dugo ne može donijeti neku važnu odluku, pojavljuje se osjećaj anksioznosti, kao signal da je u tom aspektu zaustavljen osobni razvoj.

Budući da je pojam anksioznosti apstraktan i riječima ga ne možemo objasniti, često tražimo neki kontekst u kojem se pojavljuje. Primjerice, kad se netko boji da se neće snaći u nekoj situaciji - poput ispita, javnog nastupa ili sportskog natjecanja - kontekst u kojem se javlja osjećaj strepnje (treme) specifično je prepoznat i dovoljno konkretan, pa osoba svoju strepnju može povezati sa situacijom. Nasuprot tome, kontekst onoga zbog čega se boji da se neće snaći u životu vrlo je općenit, nespecifičan i apstraktan, stoga je osobi teško tjeskobu povezati sa situacijom koja ju je izazvala, a samim tim i opisati vlastiti osjećaj terapeutu.

Anksioznost je dvostruko neugodna. Prije svega, neugodna je sama po sebi, a osobi koja je doživljava neugodno je što ne razumije što joj se događa i na što u stvari reagira. Upravo zbog te neodređenosti, to je vrlo mučno stanje, pa osoba pribjegava njezinoj konkretizaciji (psihički mehanizam obrane), naknadno je pogrešno povezujući s određenim objektom ili situacijama. Tipičan oblik konkretizacije opisao je Freud, koji je shvatio da neke osobe anksioznost pretvaraju u fobiju, "vežući" je za određene objekte ili situacije. Izbjegavajući takve objekte i situacije, zapravo pokušavaju ovladati vlastitim osjećajem anksioznosti.

Vjerojatno najrašireniji oblik konkretizacije anksioznosti je njezina somatizacija. Budući da anksioznost, kao i druge oblike straha, prate odgovarajuće fiziološke promjene, osoba se veže uz te promjene i počinje ih tumačiti kao izvor straha. Primjerice, lupanje srca koje je manifestacija ili posljedica strepnje (somatizirani strah) osoba shvaća kao smetnje u radu srca te na meta razini to postaje uzrok novog straha ili strepnje od popuštanja srca i smrti. U tom slučaju anksioznost se konkretizira i pretvara u hipohondrijski strah.
 

Pojava generalizirane anksioznosti uvijek označava tektonski poremećaj u sustavu predodžbi koje osoba ima o sebi i o svijetu, pa uspoređujući sebe i svijet, anksiozna osoba lako zaključuje kako se ne može kompetentno snalaziti u svijetu. Više nije u stanju svijet učiniti predvidljivim, te postaje zbunjena i konfuzna.

U brojnim situacijama anksioznost je posve racionalan i određen osjećaj: različite tjelesne bolesti koje su praćene generaliziranim osjećajem anksioznosti jer osoba ispravno procjenjuje kako više nije ista, odnosno bolest ju je ograničila u njezinim potencijalima i akcijama, ili pak osobe starije životne dobi koje osjećaju da ih tijelo više ne sluša ili primjećuju znakove senilnosti, kao i različita društvena stanja, promjena životne okoline i početak života u stranoj nepoznatoj kulturi, ratni događaji i slične promjene.

Istraživači su otkrili da i genetski i okolišni čimbenici doprinose riziku razvoja anksioznog poremećaja.

Iako se čimbenici rizika za svaku vrstu anksioznog poremećaja razlikuju, neki opći čimbenici rizika uključuju:

• stidljivost ili osjećaj uznemirenosti ili nervoze u novim situacijama u djetinjstvu
• izloženost stresnim i negativnim životnim ili okolišnim događajima
• povijest tjeskobe ili drugih mentalnih poremećaja u bioloških srodnika.

Simptome anksioznosti mogu uzrokovati ili ih pogoršati:

• neka tjelesna zdravstvena stanja, poput problema sa štitnjačom ili srčane aritmije
• kofein i druge tvari/lijekovi.

Simptomi se mogu pojaviti u djetinjstvu ili tinejdžerskim godinama i nastaviti u odrasloj dobi. Mogu ometati svakodnevne aktivnosti kao što su radna izvedba, školske obveze i odnosi.

Uobičajeni znakovi i simptomi anksioznosti uključuju:

• osjećaj nervoze, nemira ili napetosti
• osjećaj nadolazeće opasnosti, panike ili propasti
• povećan broj otkucaja srca
• ubrzano disanje (hiperventilacija)
• znojenje
• drhtanje
• osjećaj slabosti ili umora
• poteškoće s koncentracijom ili razmišljanjem o bilo čemu drugom osim o trenutačnoj brizi
• probleme sa spavanjem
• probavne tegobe
• otežanu kontrolu briga
• potrebu za izbjegavanjem stvari koje izazivaju tjeskobu.

Postoji nekoliko vrsta anksioznih poremećaja.

GENERALIZIRANI ANKSIOZNI POREMEĆAJ

Uključuje stalnu i pretjeranu tjeskobu i zabrinutost oko aktivnosti ili događaja, čak i uobičajenih, rutinskih problema, što može ometati svakodnevni život te trajati mjesecima, ako ne i godinama.

Briga je nesrazmjerna stvarnim okolnostima, teško ju je kontrolirati i utječe na to kako se osoba fizički osjeća. Često se javlja zajedno s drugim anksioznim poremećajima ili depresijom.

Simptomi uključuju:

• osjećaj nemira, iscrpljenosti ili napetosti
• brzo umaranje
• poteškoće s koncentracijom
• razdražljivost
• glavobolje, bolove u mišićima, bolove u trbuhu ili neobjašnjive bolove
• poteškoće u kontroliranju osjećaja zabrinutosti
• probleme sa spavanjem (uspavljivanjem ili zadržavanjem sna).

PANIČNI POREMEĆAJ

Panični poremećaj uključuje ponovljene epizode iznenadnih osjećaja intenzivnog, straha, nelagode, ili osjećaja gubitka kontrole čak i kada ne postoji jasna opasnost ili okidač, a dosežu vrhunac unutar nekoliko minuta (napadaji panike). Mogu se pojaviti nekoliko puta dnevno ili rijetko, nekoliko puta godišnje.



Tijekom napadaja panike osoba može doživjeti lupanje srca, znojenje, drhtanje ili trnce, bol u prsima, osjećaj da ne može udahnuti i da će se ugušiti, osjećaj da je izvan kontrole.

Ovakvi napadaji mogu dovesti do brige da će se oni ponoviti ili do do toga da osoba aktivno pokušava spriječiti buduće napade izbjegavajući mjesta, situacije ili ponašanja koja povezuje s napadima panike.

Neće svatko tko doživi napadaj panike razviti panični poremećaj.

POREMEĆAJI POVEZANI S FOBIJOM

Fobija je intenzivan i iracionalan strah od ili averzija prema određenim objektima ili situacijama. Iako može biti realno biti tjeskoban u nekim okolnostima, strah koji osjećaju ljudi s fobijama nije proporcionalan stvarnoj opasnosti uzrokovanoj situacijom ili predmetom. Osoba s fobijom poduzima aktivne korake kako bi izbjegla predmet ili situaciju od kojih se plaši.

Postoji nekoliko vrsta fobija i poremećaja povezanih s fobijama.

Specifične fobije

Ljudi koji imaju specifičnu fobiju imaju intenzivan strah ili osjećaju intenzivnu tjeskobu u vezi s određenim objektima ili situacijama (npr. strah od letenja, visine, neke određene životinje, primanja injekcije, krvi itd.) kao i želju da to izbjegnu. Fobije kod nekih ljudi izazivaju napadaje panike.



Agorafobija

Agorafobija je vrsta anksioznog poremećaja u kojem se osoba boji i često izbjegava mjesta ili situacije koje bi mogle izazvati paniku i učiniti da se osjećaju zarobljeni, bespomoćni ili posramljeni.

Osobe s agorafobijom imaju intenzivan strah od dvije ili više sljedećih situacija: korištenje javnog prijevoza, biti na otvorenom prostoru, biti u zatvorenom prostoru, stajati u redu ili biti u gužvi, biti sam izvan kuće.



Osobe s agorafobijom često izbjegavaju navedene situacije, dijelom zato što misle da bi odlazak mogao biti težak ili nemoguć u slučaju da imaju reakciju nalik panici ili druge neugodne simptome. U najtežem obliku agorafobije, pojedinac može ostati vezan za kuću.

Socijalni anksiozni poremećaj (socijalna fobija)

Osobe sa socijalnim anksioznim poremećajem imaju općeniti intenzivan strah ili tjeskobu prema društvenim situacijama ili situacijama vezanim uz izvedbu. Oni se brinu da će drugi negativno ocijeniti radnje ili ponašanja povezana s njihovom tjeskobom, zbog čega će se osjećati posramljeno, što često dovodi do toga takve osobe izbjegavaju društvene situacije. Može se manifestirati u nizu situacija, kao što je na radnom mjestu ili u školskom okruženju.

Osobe sa socijalnim anksioznim poremećajem mogu doživjeti crvenilo, znojenje ili drhtanje, lupanje srca, bolove u trbuhu, kruto držanje tijela ili govor pretjerano tihim glasom, kao i poteškoće u uspostavljanju kontakta očima ili u blizini ljudi koje ne poznaju.

Separacijski anksiozni poremećaj

Separacijski anksiozni poremećaj je poremećaj u djetinjstvu kojeg karakteriza tjeskoba koja je pretjerana za djetetovu razvojnu razinu i povezana je s odvajanjem od roditelja ili drugih osoba koje imaju roditeljske uloge. Međutim, ovaj poremećaj može se dijagnosticirati i odraslima. Talve osobe boje se biti udaljene od ljudi s kojima su bliski ili se često brinu da bi se nešto loše moglo dogoditi njihovim voljenima dok nisu zajedno. Strah ih tjera da izbjegavaju biti sami ili daleko od svojih voljenih. Mogu imati loše snove o razdvojenosti ili se osjećati loše kada se razdvajanje sprema.

Selektivni mutizam

Neuspjeh djece da govore u određenim situacijama, kao što je škola, čak i kada mogu govoriti u drugim situacijama, kao što je kod kuće s članovima uže obitelji. Može ometati školovanje, posao i društveno funkcioniranje. Obično se javlja prije pete godine života i često je povezan s ekstremnom sramežljivošću, strahom od društvene neugodnosti, kompulzivnim osobinama, povlačenjem i napadima bijesa.

SITUACIJE U KOJIMA JE ANKSIOZNOST RACIONALAN I ODREĐEN OSJEĆAJ

Anksiozni poremećaj uzrokovan zdravstvenim stanjem - uključuje simptome intenzivne tjeskobe ili panike koji su izravno uzrokovani fizičkim zdravstvenim problemom.

Tjeskobni poremećaj izazvan određenim supstancijama - karakteriziran je simptomima intenzivne tjeskobe ili panike koji su izravna posljedica zlouporabe droga, uzimanja lijekova, izlaganja toksičnoj tvari ili odvikavanja od droga.

Drugi specificirani anksiozni poremećaj i nespecificirani anksiozni poremećaj - pojmovi su za anksioznost ili fobije koje ne zadovoljavaju točne kriterije za bilo koje druge anksiozne poremećaje, ali su dovoljno značajne da budu uznemirujuće i ometajuće.

Trema je vrsta anksioznosti koja se osjeća neposredno prije određene i jasno definirane buduće situacije, kao što su ispit, javni nastup, premijera, natjecanje ili početak nekoga novog posla, a praćena je uzbuđenjem.

U slučaju straha od ispita (najčešća anksioznost zbog koje se traži pomoć psihoterapeuta), može se primijetiti pojava koja je česta i kod drugih oblika treme. Onog trenutka kad se osoba nađe u situaciji zbog koje je osjećala tremu, trema prestaje i osoba dobro obavlja svoj zadatak. Dakle, ako shvatimo da je trema, u strogom smislu te riječi, strah pred budućom situacijom, kad situacija postane sadašnjost, osoba, po definiciji, ne može osjećati tremu nego neku drugu vrstu straha. Međutim, i kad se nađe u ispitnoj situaciji, može nastaviti osjećati tremu jer se ne boji same situacije nego onoga što će se događati u njoj. U tom slučaju, trema se nastavlja jer osoba neprestano predviđa kako će je sljedeći događaj unutar te situacije zateći nespremnom.

Na temelju ponašanja koje povezujemo s osjećajem treme, možemo razlikovati dvije vrste treme:

• stimulativna trema - motivira i mobilizira osobu u preispitivanju vlastitih sposobnosti, znanja i vještina potrebnih za situaciju koja je očekuje, kako bi se, ako je moguće, za nju još bolje pripremila. Kognitivna procjena osobe koja osjeća tremu jest da je spremna za nju, ali ne potpuno.
• inhibitorna trema - izražava se izbjegavanjem i odustajanjem od ulaska u buduću situaciju. To ponašanje povezano je s osobnom procjenom da je osoba posve nespremna za situaciju koja je potpuno izvan granica njezinih sposobnosti i najbolje bi bilo izbjeći je ili, kad se u njoj nađe, odustati.

Katkad odustajanje od situacije u kojoj se osoba već nalazi prate dramatični znaci inhibitorne treme, poput malaksalosti, nesvjestice, mučnine, povraćanja, konfuzije ili mentalne blokade.



Trema je koristan osjećaj jer potiče na bolju pripremu i uvodi nas pripremljene u buduću situaciju, s unaprijed podignutim stupnjem uzbuđenja i budnosti ili, ako stupanj treme odgovara objektivnoj nepripremljenosti na zadatak, potiče nas da odustanemo od aktivnosti.

Neki ljudi će, pak, svaki znak treme shvatiti neodgovarajućim, odnosno kao nešto protiv čega se treba boriti i što treba suzbiti (koristeći pritom psihofarmake, alkohol i slične tvari koje opuštaju, a koje u konačnici pogoršavaju kognitivno funkcioniranje osobe u danoj situaciji). Umjesto pripreme za buduću situaciju, bave se svojom tremom i udaljavaju se od osnovnog cilja. Iskustvo pokazuje da, što neka osoba više potiskuje osjećaj treme, to je veća vjerojatnost njezina pojavljivanja u vidu tjelesnih ekvivalenata potisnutog straha ili blokada u pamćenju i govoru.

Trema je signal za uzbunu kad se javlja kao maskirana inferiornost. Naime, osoba često strepi kako će se osramotiti u određenoj socijalnoj situaciji i u tom slučaju zbog treme osjeća sram, bojeći se da će je druge osobe doživjeti kao bezvrijednu. U tim okolnostima, sram vodi do osjećaja samo-prijezira i inferiornosti, koji se projekcijom pretvaraju u stid i strah od ismijavanja i odbacivanja. Dakle, trema može biti samo vrh ledenog brijega, odnosno površna manifestacija dubljih mentalnih struktura, kada govorimo o socijalnoj anksioznosti.

Nažalost, mnogi ljudi s anksioznim poremećajem ne traže pomoć jer ne shvaćaju da imaju stanje za koje postoje učinkoviti tretmani.

Prvi korak je posjetiti svog liječnika kako bi se potvrdilo da ne postoji organski problem koji uzrokuje simptome. Ako se dijagnosticira anksiozni poremećaj, u suradnji sa stručnjakom za mentalno zdravlje treba raditi na pronalaženju najbolje opcije liječenja.

Iako svaki anksiozni poremećaj ima jedinstvene karakteristike, većina dobro reagira na dvije vrste liječenja - psihoterapiju (“terapiju razgovorom”) i lijekove - koje se mogu propisivati same ili u kombinaciji.

PSIHOTERAPIJA

Da bi bila učinkovita, psihoterapija ili "terapija razgovorom" mora biti usmjerena na specifične tjeskobe i prilagođena pacijentovim potrebama.

Zlatni standard psihoterapije je kognitivno-bihevioralna terapija, terapija razgovorom, koja može pomoći osobama s anksioznim poremećajem da nauče drugačije razmišljati, reagirati i ponašati se kako bi se osjećali manje tjeskobno i uplašeno. Jedna od njezinih metoda je terapija izlaganjem koja je usmjerena na suočavanje sa strahovima koji leže u pozadini anksioznog poremećaja kako bi se pomoglo ljudima da se uključe u aktivnosti koje su izbjegavali. Terapija izlaganjem ponekad se koristi zajedno s vježbama opuštanja.

LIJEKOVI

Lijekovi neće izliječiti anksiozni poremećaj, ali mogu značajno ublažiti simptome. Najčešće korišteni lijekovi su:

• anksiolitici - mogu pomoći u smanjenju simptoma tjeskobe, napadaja panike ili ekstremnog straha i brige. Najčešće se propisuju benzodiazepine, ali samo kratko vrijeme jer neki ljudi razviju toleranciju na te lijekove i trebaju im sve veće doze kako bi postigli isti učinak, a neki čak postanu ovisni o njima.
• antidepresivi - mogu poboljšati način na koji mozak koristi određene kemikalije koje kontroliraju raspoloženje ili stres. Antidepresivima može trebati nekoliko tjedana da počnu djelovati pa je važno dati lijeku priliku prije nego što se donese zaključak o njegovoj učinkovitosti. Antidepresive nije uputno prestati uzimati bez pomoći liječnika, jer nagli prekid može izazvati simptome ustezanja.
• beta-blokatori - inače se koriste za liječenje visokog krvnog tlaka, no ponekad se koriste I za kontrolu fizičkih simptoma tjeskobe poput ubrzanog rada srca, drhtanja i crvenila.

Određene tvari poput kofeina, nekih lijekova za prehladu koji se izdaju bez recepta, nedopuštenih droga i biljnih dodataka mogu pogoršati simptome anksioznih poremećaja ili stupiti u interakciju s propisanim lijekovima. Stoga je poželjno razgovarati s pružateljem zdravstvenih usluga kako bi saznali koje su tvari sigurne, a koje izbjegavati.

Odabir pravog lijeka, doze lijeka i plana liječenja treba se obaviti pod nadzorom stručnjaka i temeljiti na potrebama osobe i njezinoj zdravstvenoj situaciji.

GRUPE PODRŠKE

Nekim osobama s anksioznim poremećajima moglo bi dobro doći pridruživanje grupi za samopomoć ili podršku i dijeljenje svojih problema i postignuća s drugima. Međutim, svaki savjet koji se dobije od člana grupe za podršku treba koristiti oprezno i ne smije biti zamjena liječničkim preporukama.

TEHNIKE UPRAVLJANJA STRESOM

Tehnike upravljanja stresom, kao što su vježbanje, svjesnost i meditacija, također mogu smanjiti simptome anksioznosti i pojačati učinke psihoterapije.